Lasić tvrdi da se Mićunović prigodom pripreme atentata na Mikulića našao u neprilici, jer nije mogao saznati njegovu kućnu adresu. U pomoć mu je priskočio Stanko Čolak koji je znao da brat inspektora bosanskohercegovačke Udbe Mije-Brace Ivaniševića, živi u Švedskoj i radi kao novinar, pa je zatražio od njega da sazna Mikulićevu adresu. Dotični danas navodno živi i radi u Zagrebu.
Nakon likvidacije jugoslavenskog veleposlanika Vladimra Rolovića 6. travnja 1971. u Stocholmu, njegova rodbina je preko veza u crnogorskoj Udbi zahtijevala odmazdu. Udbu nije trebalo dugo nagovarati. Kao žrtva odabran je Stipe Mikulić, rođen 23. rujna 1941. u selu Potkraj kraj Kočerina kod Širokog Brijega, povjerenik Hrvatskog narodnog otpora za Švedsku.
Mikulić je iz Jugoslavije pobjegao kao mladić i pridružio se svojim rođacima u Švedskoj. Nastanio se u gradiću Falkenbergu kod Goteborga. Otpočetka se politički aktivirao i postao jedan od glavnih vođa hrvatskih emigranata u Švedskoj. Udba ga je, na osnovi informacija svojih doušnika iz Švedske, označila organizatorom svih antijugoslavenskih akcija u Švedskoj, pa i atentata na Vladimira Rolovića, donosi portal komunistickizlocini.
U to vrijeme je, prema svjedočenju bivšeg šefa Druge uprave SSUP-a Ivana Lasića, pri crnogorskoj Udbi postojala skupina za tzv. specijalne zadatke, koju je predvodio inspektor Ratko Mićunović. Vanjski suradnici te skupine odreda su bili crnogorski kriminalci koje je Udba regrutirala među najbezobzirnijim tipovima u jugoslavenskom podzemlju.
Dogovor između njih i Udbe najčešće bi glasio: prijevremeno puštanje na slobodu ili prekid kaznenog progona u zamjenu za odustajanje od kriminalne djelatnosti na području Jugoslavije, odlazak u inozemstvo – te razne usluge za Udbu koje su se sastojale od sitnih provala do likvidacija političkih protivnika.
Lasić tvrdi da se Mićunović prigodom pripreme atentata na Mikulića našao u neprilici, jer nije mogao saznati njegovu kućnu adresu. U pomoć mu je priskočio Stanko Čolak koji je znao da brat inspektora bosanskohercegovačke Udbe Mije-Brace Ivaniševića, živi u Švedskoj i radi kao novinar, pa je zatražio od njega da sazna Mikulićevu adresu. Dotični danas navodno živi i radi u Zagrebu.
U pet sati ujutro 15. prosinca 1975. godine, kada je Stipe Mikulić po običaju ulazio u auto i kretao na posao, iz zasjede su odjeknuli hici. Prvi metak ga je pogodio u ruku i odbio mu dva prsta. Iskočio je iz auta i potrčao na drugu stranu, prema kući, u namjeri uzeti oružje i suprotstaviti se atentatorima. No, tamo ga je čekao drugi ubojica koji je prema njemu ispalio više hitaca. Jedan od njih, koji ga je pogodio u zatiljak, bio je smrtonosan. Nitko nije ništa primijetio, jer su ubojice u tim ranim jutarnjim satima pucali iz revolvera s prigušivačem i to im je omogućilo nesmetan bijeg. Stipe Mikulić je ubijen u snazi života od 34 godine.
Švedska policija je organizirala veliku potjeru. Dvadeset i osam najboljih švedskih policijskih inspektora organiziralo je granične kontrole, saslušanja i premetačine. Uhićena su nekolicina osumnjičenih – medu njima i Irfan Kuburaš. Početak istrage je obećavao potpuno rasvjetljavanje tog zločina. Svjedoci su izjavili da su kod Kuburaša nekoliko dana prije Mikulićeva ubojstva vidjeli isto oružje kojim je Mikulić ubijen. Štoviše, policija je u Kuburašovu stanu pronašla 40.000 švedskih kruna, koje je dobio neposredno nakon ubojstva.
Pritisnut dokazima da je sudjelovao u pripremama atentata, Kuburaš je bio spreman surađivati sa švedskom policijom. Priznao je kako mu je za sudjelovanje u ubojstvu Udba obećala nagradu od 20.000 američkih dolara i četvorosobni stan u Jugoslaviji.
Međutim, tada su došli pritisci i ucjene iz Beograda. Kuburaš je iznenada 6. ožujka 1976. otpušten iz istražnog zatvora i protjeran u Jugoslaviju. Državni odvjetnik Brynolf Wendt javno je rekao:
” Prisiljeni smo pustiti Kuburaša, iako smo sigurni da je sudjelovao u ubojstvu. I policija i ja smo sigurni u to. “
No, pokraj toga, ovaj osumnjičenik nije izveden pred švedski sud. Zašto? Iz beograda je jednostavno došla ucjena i Šveđani su popustili zbog “viših političkih interesa”. U pitanje je čak stavljen već najavljeni Titov posjet Švedskoj. Toliko je bio strah Udbe da sudski proces ne otkrije pozadinu Mikulićevog, a time i Vučićevog umorstva. Hrvatski “politički emigrant” Irfan Kuburaš našao se tako u Beogradu istog dana nakon što je pušten iz švedskog zatvora.
Prema podacima iz središnjeg arhiva bosanske centrale Udbe u Sarajevu, Irfan Kuburaš počeo je raditi za banjalučku Udbu 1965. godine, pod pseudonimom “Sana”. Nakon povratka u Jugoslaviju omogućeno mu je stjecanje diplome profesionalnog vozača bez stvarnog polaganja ispita, nakon čega je radio kao taksist u Banjoj Luci. Iz sredstava savezne Udbe kupljen mu je stan u Banjoj Luci, koji je 1986. godine, zamijenio za stan u Rovinju, u Omladinskoj ulici 11. Od 1986. godine, živi u Rovinju te je radio kao recepcionar u jednom tamošnjem hotelu.
Sin od brata Stipe Mikulića došao iz Švedske braniti Hrvatsku, a kući se vratio kao 30 postotni invalid
Robert Mikulić, rođen 1969. godine u Göteborgu, koji je u vrijeme dolaska u Hrvatsku imao siguran vlastiti posao i lagodan život (prema prilogu Jakše Raguža, “Domovinski rat: Svjedočanstva” – VP. magazin za vojnu povijest, Zagreb. lipanj 2013., 46-53., i nadopunama iz priče njegova suborca Ivana Bazine koji je iz Bosne i Hercegovine otišao k stricu u Švedsku i s grupom članova društva “Velebit” došao u Hrvatsku).
Ušao je u Tigrove, brigadu ZNG, i to u 1. bojnu “Tuškanac”, kojom je zapovijedao Ivan Grbavac. Postrojba je bila angažirana na osiguranju strateški važnih objekata u Zagrebu od mogućeg napada JNA. Javio se kao dragovoljac i s Tigrovima iz 3. bojne “Pionirski grad” došao u Hrvatsku Kostajnicu. U Hrvatskoj Kostajnici zarobljen je s ostalim suborcima od JNA (predali su se kako ne bi ostavili ranjene suborce).
Prisjeća se prvih trenutaka zarobljavanja riječima: “Bojao sam se reći da sam iz Švedske jer sam svojim očima gledao što se dogodilo s onima koje bi izdvojili. U pitanju su uglavnom bili kostajnički Hrvati… Našeg vodiča odveli su i ubili. Nastojao sam se utopiti u masi te sam dao djelomično lažne podatke rekavši da sam iz mjesta Kočerin.” Bio je u dvomjesečnom zatočeništvu u vojnom gospodarstvu Manjača koje je JNA pretvorila u logor. Tamo ga je časnik JNA ispitivao o roditeljima.
Kako mu je otac bio istaknuti hrvatski emigrant u Švedskoj, nastojao je što manje reći o njemu prikazujući obitelj kao isključivo ekonomske emigrante. Njegov otac i stric bili su politički emigranti. Stric Stipe Mikulić ubijen je 15. prosinca 1975. Bio je predsjednik hrvatske udruge “Velebit”. U 4.30 sati ujutro ubijen je pred svojom kućom kada je kretao na posao. Poslije samo nekoliko mjeseci sva informativna sredstva izvijestila su da je ubijen iz političkih razloga.
Lagao je da je kao dijete dolazio s roditeljima na ljetovanje. Zarobljenici u Manjači nisu ništa znali o tome što se događa u vanjskom svijetu. “Ja sam tek naknadno doznao da je švedsko veleposlanstvo u Beogradu tražilo da me njihov predstavnik posjeti, ali su od JNA dobili odbijenice.” U logor su tri puta dolazili predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa. “Kako sam od svih logoraša najbolje govorio engleski jezik, moji suborci i zapovjednici tražili su da govorim ispred svih njih o uvjetima života u logoru.
Preko Crvenog križa, mi logoraši, slali smo poruke svojim roditeljima. Ja sam poslao poruku majci. Drugi slučaj je kad sam govorio u ime svih logoraša prilikom dolaska britanske televizijske ekipe na Manjaču. Tada sam doznao da JNA za našu razmjenu traži od Hrvatske neki teritorij.” Nakon 58 dana boravka na Manjači, izvršena je razmjena zarobljenih Tigrova, hrvatskih policajaca, civila… Mikulić, čim se zdravstveno oporavio, otišao je u Švedsku posjetiti obitelj.
Nakon deset dana vratio se u Hrvatsku i ušao u sastav 66. bojne vojne policije u kojoj je ostao do travnja 1992., nakon čega je otišao u HVO kako bi pomogao tamošnjim Hrvatima. Vratio se kao 30-postotni invalid u Švedsku, gdje i danas živi s obitelji, i uspješan je vlasnik tvrtke. Aktivan je u društvu “Velebit”. Barem jednom godišnje dolazi u Hrvatsku.
