Ljude treba prilagođavati Bogu, a ne Boga prilagođavati ljudima! Zar to neki, na čelu s papom Franjom, ne shvaćaju!? – kaže fra Mario Knezović, svestrani novinar i društveni komentator u razgovoru za Hrvatski tjednik.
1. Osim što ste svećenik i franjevac, radite u različitim medijima kao novinar, urednik i komentator, što Vam je i struka uz komunikologiju. S obzirom da se novinarstvo odavno udaljilo od svoje prvenstvene zadaće da točno, objektivno i istinito informira javnost, a da obrazovnu, kulturnu, duhovnu i nacionalnu dimenziju novinarskog zvanja niti ne spominjemo, te se većinom pretvorilo u medijski spoj ideološkog aktivizma, konzumerističkog marketinga, političke promidžbe i priglupe zabave za potrebe društvenih, korporativnih i financijskih moćnika, kako biste Vi opisali našu struku i je li, kao i mnoge druge u ovom digitalnom dobu, jednostavno zastarjela i možda postala suvišna?
Mediji su po sebi, o tome je još 1957. govorio papa Pio XII., divni Božji darovi. Novinar, kao čovjek poslanja u medijima, trebao bi biti u službi raspirivanja tih divnih darova. Novinarski poziv je u sebi nešto plemenito i baš zbog toga kad ga odvojimo od morala on se pretvara u karikaturu.
Sunovrat novinarskoga poziva počinje onoga trenutka kad se novinare većinski pretvorilo u zanatlije ili, još gore, službenike određenoga interesnoga aparata.
Novinar je u svijetu nametljive bezbožne ideologije i konzumerizma izgubio svoje osnovne sastavnice, a to su: istina, informiranost i objektivnost.
Novinar, mislim onaj istinski, morao bi biti osoba širokih znanja – svojevrsni intelektualac, nepotkupljiv, kritičan prema procesima u vlasti i sustavima. Novinarima današnjice je, po principu ucjene „uzmi ili ostavi“, nametnuto širiti propagandu, laži i subjektivni pristup svojih poslodavaca.
Dakle, s pravom, ali i s tugom, mogu konstatirati kako imamo sve manje novinara, a sve sviše propagandnih i ideoloških djelatnika koji igraju ulogu novinara. Činjenica kako je više puta za novinara godine u Hrvatskoj biran Zoran Šprajc je najzornija slika stanja novinarske službe. Dotični medijski djelatnik i slični njemu bi i mogli konkurirati za satiričara godine, glumca godine, pljuvača godine, ali za novinara godine nikako ne.
To je tomu tako jer se površnom domišljatošću, dojmljivošću, i često širenjem govora mržnje protiv određenih skupina ljudi, želi pridobiti medijska pažnja. Novinar mora biti osoba dostojanstva, znanja, morala, slobode i ne nikako trendovskoga pristupa temama. Trčanjem za lajkovima suvremeno novinarstvo slama svoju kralježnicu i vrat.
Novinarski poziv srećom još uvijek čuvaju oni koji se bave istraživačkim novinarstvom i nisu zadojeni populizmom koji ubija svaku intelektualnu raspravu i priječi put istini.
2. Radite u različitim vrstama medija od tiskanih, radijskih, televizijskih do međumrežnih i to kako s vjerskim, tako i svjetovnim predznakom, pa koji Vam od njih svojom koncepcijom potiče kreativnost, a tehničkim mogućnostima najviše odgovara u izražavanju?
Nije tajna kako je radio medij koji najviše koristim u svome djelovanju. Veliki psihijatar Karl A. Menniger reče: “Slušanje ima u sebi nešto magnetično – ono ima kreativnu snagu. Privučeni smo prijateljima koji nas slušaju. Ono nam pomaže da se otvaramo, širimo i uvijek iznova rađamo.” Kod radija kao medija, takva su moja iskustva. veća je usredotočenost na sadržaj, a manje na formu ili vanjski dojam. Prema nekim istraživanjima kod audiovizualnih medija 10% je koncentracija na sadržaj, a 90% na dojam.
Govoreći da radio treba stimulirati Jacques Seguela kaže: „To su reaktivni valovi. Poruka mora biti interaktivna – slušatelj aktivan sudionik“. Dakle, radio pruža interakciju. Slušajući sadržaj čovjek više usvaja, nije zarobljen površnošću vanjskih učinaka kao što su izgled voditelja ili govornika.
Radio se kao medij može pohvaliti nekim karakteristikama koje mu daju komparativnu prednost u odnosu na vizualne medije: brzina, lak pristup slušateljstva, ekonomičnost, pučki i ležran, prilagodljivost potrebama slušateljstva itd. Nažalost u medijskoj areni se i radio često pretvara u vizualni medij – kamere kao da svugdje moraju biti prisutne.
3. Dogodi li se da Vas tijekom obavljanja svećeničke dužnosti, primjerice tijekom svete mise, preuzme onaj novinarski dio Vaših zvanja, pa da vjernici primijete drukčiji pristup u propovijedi i kako tada reagiraju?
Uvijek mi je na pameti ono što je doživio Isus kod svojih govora kad su mu kazali da je to tvrd govor i tko ga može slušati. U tom smislu držim da propovijed ne treba biti populistički, nego evanđeoski usmjerena. Najlakše je govoriti, figurativno kazano, o cvijeću i proljeću, ali treba propovijed zadirati u ljudske živote, oblikovati duše, uzdrmati savjesti. Retorika je posebna vještina i treba joj pridavati osobitu pažnju.
Propovijed ili homilija su najčešći model navještaja – govora svećenika. Prije svakoga nastupa postavim si neka pitanja: Što želim reći? Kome to želim reći? Kako to želim reći? Hoće li me nedvosmisleno razumjeti? Držim važnim koristiti sve tehnike, pa i one novinarskoga tipa, kako bi ljudima što jasnije, nedvosmisleno, otvoreno i bez diplomatske korektnosti iznio Radosnu vijest koju nam je naložio širiti Isus Krist.
Neki propovjednici u našem dobu, osim ne pripremljenosti za nastup, žele se pretvoriti u „društveno korektne“ govornike koji će prešućivati istine, ne prozivajući grijeh, ne prigovorajući na opačine i stilove života koji se ne mogu povezati s Božjom voljom i naukom Katoličke crkve.
Današnje doba je najbolje predočio apostol Pavao kad piše: „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. (2 Tim 4,3).
Eto, tu se krije „zec“. Mnogi bi htjeli da svećenici propovijedaju želje svijeta, a ne Istinu Isusa Krista. Ako za izgovorenu istinu nismo pripravni pretrpjeti udarce „grešnoga i preljubničkoga naraštaja“ onda ni ne treba za propovjedaonicu izlaziti. Nekad se stječe dojam da Crkva u Hrvata, tu mislim na crkvene pastire, u strahu od medijskih udaraca, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva.
4. Poznati ste po britkim, hrabrim, odlučnim, energičnim, poučnim, pa i ironičnim stavovima o svekolikim društvenim pitanjima koje javnosti, pak, predstavljate na staložen, zanimljiv i jezgrovit način. Kako pri tomu u sebi „mirite“ medijskog službenika – novinara i crkvenog službenika – svećenika?
Tu mi u srce dolazi susret Isusa i onog čovjeka koji ga htio nasljedovati. Potom Isus, kaže nam Sveto Pismo, tog čovjeka zavoli pa mu reče tešku istinu o odricanju, žrtvi itd. Istina u ljubavi je najbolji put do čovjekova srca. To srce će, doduše, nekad istina i zaboljeti. Ipak je bolje da nas istina zaboli nego da nas laž odvede u oganj pakleni. Istina oslobađa!
Nikad ne smijemo, posebno mi pastiri, zaboraviti kako se Isus „zamjerio“ svjetini, narodnim vođama, filozofskim pravcima, interesnim grupama. Čovjeku današnjice, koji je uronjen u manipulaciju, potrebno je više nego ikada otvoreno, pa i oštro, iznijeti cjeloviti sadržaj života za koji je Isus Krist dao svoj život. Ako želimo biti „Stepinčeva Crkva“ onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.
Danas se želi ušutkati „pastira“ kako bi „ovce“ mogle blejati i zauzeti scenu. Držim se Božje riječi u propovijedanju koja kaže: „Jer Bog nam nije dao duha bojažljivosti, već Duha snage, ljubavi i razboritosti.“(2 Tim 1,7-9).
5. Kako Vaši redovnički poglavari i crkveni velikodostojnici gledaju na Vaše oštre kritike današnjeg svijeta u kojem je kršćanska duhovnost postala nazadna, dok se demonizirani svjetonazori promiču kao napredni, što neki čak uspoređuju s posljednjim vremenima iz Novoga zavjeta?
Kao odgovor na ovaj upit ispričat ću detalj koji je i mene pozitivno iznenadio. Naime, tijekom proglašene pandemije koronavirusa, dok sam s kolegama svećenicima dizao glas u obranu slobode i savjesti, na jednome velikome crkvenome skupu, prije samoga objeda, prišao mi jedan utjecajni nadbiskup Crkve u Hrvata i doslovno mi rekao: „Svaka ti čast za to što radiš. Ja bih bio još i oštriji da je to moguće. Hvala ti što si i moj glas u vremenu kad je nama uskraćena mogućnost prave slobode govora“.
Uz to, naravno, bilo je i onih koji su, najvjerojatnije uslijed nemoći vlastita govora, smatrali da bi trebalo šutjeti i iz prikrajka stvari promatrati. Uglavnom mogu reći da sam imao suzdržanoga razumijevanja od svojih redovničkih poglavara i crkvenih velikodostojnika. Znam da su neki zbog mene trpjeli prigovore. Jedanput je s najvišeg političkoga vrha došao „mig“ kako bi me se ušutkalo.
No, tada je taj crkveni velikodostojnik rekao: „kažite nam što je krivo rekao pa ću ga ušutkati“! U Crkvi je ipak puno više slobode, posebno među redovnicima, nego nam se možda čini. Naravno, što žalosti, i danas kod nekih postoje određene primjese izdaje, zatajenja, kompromisa, karijerizma, oportunizama itd. Na brojne podvale, pa i izmišljene klevete na moje ime nisam se ni osvrtao. To je bio plan ucjene. Žele te moralno diskreditirati kako bi te ušutkali. I te udarce sam izdržao.
6. Koji su svjetonazori i ideologije, kako oni prošli, tako i sadašnji, odnosno njihove manifestacije, planovi i ideje posebno opasni za presijecanje ljudske povezanosti s Bogom, mentalnu stabilnost i zdravlje te emocionalnu puninu i pozitivan odnos prema bližnjima?
Vreća s Judinim srebrnjacima postaje poluga moći. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: “Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina.” (Otk 2,22). Ako je laž temelj civilizacije, onda je njezin otac sotona. Pravoga Boga se niječe, a čovjeka kao stvorenje se ustoličuje za „boga“. Model zlatnoga teleta se afirmirao kao jedini ispravni put uspjeha.
Zašto je to tako? Zato što se zaboravila ključna stvar koja je u biti paradoks. Bog u Isusu Kristu dolazi na svijet da čovjeka spasi od grijeha njegova, a upravo čovjek grijeha viče Isusu što ti imaš s nama odlazi od nas. Dakle, grijeh ne dopušta da u svijet uđe mogućnost oslobođenja od grijeha.
Grijeh je kula babilonska u čovjeku. Ograničeni čovjek hoće uzeti bezgraničnu moć i monopol nad svim stvorenjima. Na pogonsku snagu oholosti koja jaše na magarcu taštine čovjek ruši sve pred sobom: vrednote, prirodne zakone, dostojanstvo osobe, slobodnu volju, pravo na savjest itd. Povodi, uzroci i posljedice uvijek idu u paketu.
Sijati kulturu smrti, a čekati zoru života logički nije moguće. To je dovelo do kaosa. Kriza je čovjek sam po sebi. Zaboravio je svoje podrijetlo, svoj genetski „božanski cod“ je pretvorio u „bar code“ – sebe nudi na rasprodaju. Trka za profitom nema vremena misliti na dušu i Boga. Svatko u virtualnome svijetu želi biti „netko“. Baš u tom nadmetanju bitku nad biti (bitkom) nosi ono što se zove imati (materijalizam). Svijet duhovnosti, filozofije, karizme i mistike nije više kao IN.
Na to se odmahuje rukom, a svim glasom se propagira ideologija klimatskih promjena koja postaje „religija“ lažne brige za ono što je Bog stvorio.
7. Novovjeke totalitarizme najbolje opisuju transhumanističke opsesije svjetskih moćnika koji čini se nastupaju kao glasnogovornici još mračnijih kabalističkih gospodara naše globalizirane stvarnosti čije je djelovanje sve očitije usmjereno ka uspostavi nekakve digitalne distopije u kojoj će naša ljudska vrsta biti najprije porobljena, a neki predviđaju i raznim metodama iskorijenjena do kraja ovoga stoljeća. Što će se događati u tom smislu, koji su glavni akteri i kako se od tih namjera možemo zaštiti kao pojedinci, ali i kao samosvjesni narod?
Novi svjetski poredak vrlo je blizu svog punog ostvarenja. Sigurno ste čuli za Agendu 2030. koja ima za cilj ostvarenje novog svjetskog poretka do te godine. Dakako da su ciljevi te Agende u službenoj verziji puni spektakularnih stvari, ali procurili su pravi ciljevi globalista do 2030., a to su ovi:
Jedna svjetska vlada, jedna bezgotovinska valuta, jedna centralna banka, jedna svjetska vojska, kraj nacionalnog suvereniteta, kraj privatnog vlasništva, kraj obitelji, depopulacija, kontrola rasta broja stanovništva i obvezno višestruko cijepljenje.
U tom kontekstu jako je loš potez da smo izgubili u Hrvatskoj monetarnu suverenost preko svoje valute kune. Priča o virtualnome novcu je model potpune kontrole privatne imovine i ljudske slobode. Uz sve to, a o tome smo s vlč Silviom Španjićem govorili nedavno u mojoj emisiji Agape (Youtube Agape RTV), želi se smanjiti svjetska populacija i migracijama napraviti od država bezlične mase.
Navodim šest načina na koji se providi rat protiv čovjeka kao Božjeg stvorenja:
Prvo sredstvo je pobačaj – spriječiti rađanje djece.
Drugi sredstvo je zatvoriti ljude za život – ideologija koja promovira što manje djece, u ime napretka, karijere, školovanja.
Treće sredstvo je uništiti obitelj kao temeljnu instituciju.
Četvrto sredstvo – promocija istospolnih odnosa i usvajanje djece od istospolnih parova. Promocija Transhumanizma (promjene spola).
Peto sredstvo – izazvati ratove, kriminal i sukobe.
Šesto sredstvo je biološko oružje i ratovanje biološkim oružjem, cjepivima, frekvencijama, signalima.
Glavni akteri ovih planova su većinom članovi masonskih loža. Stoga nije nevažno kako je nedavno papa Franjo izgovorio da je nespojivo biti katolik i član masonske lože. Nažalost, u Hrvatskoj je i nedavno prigodom slavlja jedne očne poliklinke bilo svojevrsno okupljanje masona i Udbaša.
U tom gnijezdu se i danas tiće neprijatelji Hrvatske koja je izgrađena molitvom krunice i žrtvom branitelja. A zaštititi se možemo čineći ono što je progonjeni i blaženi (meni sveti) Alojzije Stepinac rekao: „Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači“.
8. Svjedočimo i velikim doktrinarnim sukobljavanjima na najvišoj razini u našoj Katoličkoj crkvi što se moglo dobro razabrati prije, tijekom i nakon Sinode o sinodalnosti čiji se prvi dio zbio tijekom listopada u Rimu. Kardinal Muller je oštar protivnik „liberalizacije“ crkvenih dogmi, zapravo prilagođavanja Božje objave i učenja našeg Gospodina Isusa Krista nekakvim neopoganskim prohtjevima raznih aktivističkih skupina, pa i sekti, što dijelom zalazi i u vulgarni sotonizam?
Nisam izravni sudionik „sinodalnoga hoda“ Crkve pa ću u odgovoru pokušati biti jezgrovit. Po mom mišljenju, zvučat će paradoksalno, Crkva ne treba ići nužno naprijed, ja „sinodalni hod“ doživljavam kao potrebu vraćanja na izvore – put unatrag. Isus Krist je uvijek suvremen.
Njegov poziv života po evanđelju jednako obvezuje onda i sada. Nije razumljivo da se Crkva kojoj je Krist glava prilagođava ljudima. Zar nije uvijek vrijeme da se čovjek prilagodi Bogu? Pritisci na Crkvu su veliki. Ti koji je pritišću u biti ne žele ni Boga ni Crkvu. Baš takvi, da im Crkva i sve dopusti, nikada neće biti istinski vjernici.
Takvima nije želja dobro Crkve i nasljedovanje Krista, nego njezin raskol i pretvaranje Crkve u zajednicu bez dogmi i zapovijedi. Isus Krist je jasno rekao: „Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.” (Mt 5,18-19). Zar to neki, na čelu s papom Franjom, ne shvaćaju!?
9. Koliko je Crkva u Hrvata unutar hijerarhije podijeljena na liberale i tradicionaliste te kako u svjetlu recentnih imenovanja, primjerice zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše ili najnovijeg, banjalučkog biskupa Željka Majića, možemo promišljati i te relacije?
Uvijek su oni koji žele ovladati stvarali podjele. Tako i rashrvaćeni mediji žele učiniti rascjep unutar Crkve. Unatoč tomu važno je slijedeće reći. Gledano u širem kontekstu, a Katolička crkva to i jest, mi kao partikularna Crkva koja djeluje među Hrvatima, možemo biti zadovoljni članovima biskupskoga zbora.
Znam da postoje glasovi kako je taj episkopat tih, ne reagira, nijemo promatra itd. No, ne bih baš tako rekao. Crkva nekada kad i šuti puno radi, djeluje i govori. Crkva nije udruga ili politička stranka koja bi svaki dan na dnevnopolitičkoj razini reagirala.
Ne treba nikada zaboraviti, a to su mediji u diktaturi pandemije ignorirali, da je Hrvatska biskupska konferencija jedina na svijet stala u obranu slobode savjesti kod prisile na cijepljenje i uvođenja kovid potvrda kao propusnica za rad. Istina je kako u slobodi izražavanja postoje neki (ili bolje rečeno jedan nadbiskup) kojeg žele svrstati u red „liberalnih“ biskupa. Takvima onda mainstreama mediji otvaraju vrata, daju prostor iz svoga interesa kako bi netko potvrdio njihove teze liberalizma.
Činjenica da je na čelu zagrebačke nadbiskupije i HBK Dražen Kutleša nije nevažna. On potječe iz potpuno tradicionalnističkoga, konzervativnoga i domoljubnoga okruženja kakvo je u Hercegovini. Uz njega gotovo polovica svih biskupa Crkve u Hrvata su rodom ili podrijetlom iz BiH. Time nikako ne umanjujem vrednote i opredjeljenja onih koji su iz Hrvatske ili drugih područja. To govorim kako bi se raskrinkala teza o „liberalizmu“ biskupa. Isto tako, nije nevažno, da u Banja Luku, nakon divna primjera borbe Franje Komarice, za biskupa dolazi Željko Majić, čovjek tradicionalnih stavova i iskren domoljub.
Ovdje želim istaknuti jednu kapitalnu činjenicu. To je promaklo javnosti ili nije dovoljno prepoznato. Naime, nedavno je u Subotici za biskupa ustoličen Ferenc Fazekas, Mađar. Mislim, nemam dokaze, da je zagrebački nadbiskup Kutleša utjecao na veliku stvar da u to područje dođe za biskupa čovjek koji je otvoren za hrvatsku zajednicu.
Nije, stoga, slučajno da je zareditelj biskupa u Subotici bio baš nadbiskup Kutleša. Tu se u zazivima spominjao i bl. Alojzije Stepinac. Biskup Košić je bio suzareditelj itd.
Uz ovo valja naglasiti kako je sadašnji beogradski nadbiskup Nemet, također Mađar, onaj biskup dok je bio u Zrenjanjinu i prisiljavao svećenike na cijepljenje, iskazivao javne namjere srijemsku biskupiji odcijepiti od Hrvatske i pripojiti Beogradu. Činjenica da on nije u Subotici bio zareditelj, nego Kutleša, jasno govori kako je hrvatski episkopat na čelu s Kutlešom „odradio“ veliku stvar.
10. Mi Hrvati se ponosimo pripadnošću katoličkoj vjeri, dakako narodnosno biće nam čine i naša hrvatska braća pravoslavci, protestanti, muslimani i židovi, no većinski pripadamo Katoličkoj crkvi, pa kako onda objasniti hrvatsko društvo koje sustavno propada u kapilarnoj korupciji, demografskoj pustoši, pobačajnoj ravnodušnosti, neojugoslavenskom protuhrvatstvu, balkanskoj poganštini, apatridnom oportunizmu ili globalističkom jednoumlju?
U ispovijesti vjere Hrvata katolika lijepo stoji: “Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi.“ Nažalost najveći broj politički predstavnika u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini su „papirnati“ vjernici bez svjedočanstva. Proces prijelaza u demokratski sustav nije iskorišten za lustraciju. Neshvatljivo je da društvom vladaju oni koji su podržavali bezbožni komunizam, diktatora i ubojicu Tita, gušili slobodu govora, podržavali ubojstva Udbe itd. Političku scenu zauzeli su sinovi jednoumlja koji ne razumiju demokratske procese. Umjesto da su takvi lustrirani i zabranjena im politička djelatnost, oni su „lustrirali“ Hrvatsku od branitelja, od domoljuba, od emigracije, od kršćanskih moralnih vrednota i utjecaja vjere na političke odluke. U tom nakaradnome stanju teško je izabrati vlast po mjeri naroda. Bira se vlast po mjeri korporativnih interesa i globalističkih ideja. Da je tomu tako vidjelo se kod izglasavanja opake Istanbulske konvencija. Ona je bila lakmus papir. Tada je „bezbožna“ ljevica minutama u Saboru pljeskala „kršćanskoj“ desnici. To je stvarna i otužna slika političkoga stanja u Hrvatskoj. Oni saborski zastupnici koji su u ime vladajuće stranke HDZ-a digli ruku protiv te konvencije su marginalizirani ili potpuno politički eliminirani. Kad se izabere vlast po mjeri misaonog Bruxellesa onda se logično provodi plan pobačaja, uništavanja sela, raseljavanja mladosti, zabrana proizvodnje hrane (svinjska bolest!), prodavanje medija tuđinu i milimetarsko približavanje tzv. Regionu. Kad je sve tako onda ne čudi ustoličeni lopovluk kao princip djelovanja u društvu bez Boga.
11. Božić je nekada za kršćanske vjernike bio vjerski blagdan, no u ovoj novonormalnoj stvarnosti pretvoren je u kičasti sajam taštine, odnosno konzumerističkog ludila, ako smijem tako suditi. Je li riječ o uspješnom primjeru društvenog inženjeringa kojim se uništio izvorni uzvišeni vjerski povod rođenja Sina Božjega i ujedno podvalio besmisleni svjetovni hedonistički sadržaj sa sve više sotonističkog simbolizma koji se bespogovorno prihvaća u „lobotomiziranoj“ javnosti, pri čemu su „inženjeri“ još i dobro zaradili?
Sveto pismo jasno govori da je Svjetlo došli na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu jer su im djela bila zla. Tu se krije sva istina o vremenu u kojem se pokušava Božić pretvoriti u Xmass, Isusa Krista u dobru vilu, milosti Božju u nekakvu blagdansku čaroliju, a čovjeka svesti na broj i time udariti na njega žig zvjeri o kojem piše biblijska knjiga Otkrivenja. Povampireno ludilo ide do te mjere da je prije dvije godine Europska komisija, a tamo sjede i kršćani Hrvati, predložila da se iz upotrebe izbaci ime Božić.
Ta sotonizirana tolerancija dovodi do bolne istine koju je davno izgovorio Dostojevski:“Tolerancija će doći do takve razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje, kako ne bi uvrijedili imbecile – idiote.” Kad se tom povampirenome ludilu doda potrošački mentalitet onda je govor o Božiću – rođenju Isusa Krista kao provokacija. Ljudi ne žele istinu. Zatvaraju uši pred pozivom na obraćenje. Pokušavaju bježati od Boga i samih sebe.
Plod svega je sjajna konstatacija kako čovjek današnjice ima od čeka živjeti, ali nema zašto živjeti. Nastaje civilizacija besmisla.
12. Duboko ste povezani s Gospinim svetištem u Međugorju, pa kako ga Vi kao obični vjernik, a kako kao redovnik franjevac doživljavate te kako će se dalje razvijati međugorska pobožnost u Majku Božju?
Uz Međugorje sam vezan već 44 godine i teško mi je razgraničiti što mi je Međugorje kao vjerniku, a što kao fratru. Međugorje je stvarnost koja je sve zatekla nepripravne: vidioce, fratre, župu, mjesnoga biskupa, vjerni puk, pa čak i UDBU i KGB. No, s vremenom je Gospina nazočnost, kako svjedoče vidioci, mijenjala odnose u ljudima.
Početak promijene uvijek je kajanje i osjećaj milosrđa. U Međugorju su mnogi osjetili iznova Isusov zagrljaj – susreli su ljubav. Kad Gospa u porukama kaže da dođemo njezinome Sinu, logičnim se čini da je to najprije ispovjedaonica. Ispovijedi u Međugorju su nekako cjelovitije, otvorenije, raskajanije, u suzama. Ljudi koji se godinama nisu ohrabrili za ispovijed to u Međugorju čine.
Stoga, za mene osobno, a doživljavam da je to i za našu franjevačku provinciju, Međugorje je izazov i odgovornost pred koju smo izloženi. U stavu poniznosti, bez trijumfalizma, bez ogorčenosti i fanatizma, služiti hodočasnicima ne gledajući na odlikovanja i priznanja je zacrtani put.
Prihvatiti biti znak osporavan je usud koji su mnogi fratri zbog Međugorja prošli. Taj križ su iznijeli kako bi se stvorili uvjeti da Papa pošalje svoga nadbiskupa za Međugorje. To je i učinjeno.
13. U medijima ste „prepoznati“ kao zaslužan za preobraćenje bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira na katoličku vjeru, o čemu ste u više navrata i javno svjedočili. Budući da je Blair (zanimljivo, ima isto prezime kao i Eric Arthur Blair, poznatiji kao George Orwell) uz bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, pak, dokazano odgovoran za pokretanje nezakonitog rata 2003. godine u Iraku protiv iračkog diktatora Sadama Huseina, jeste li u razgovoru s njim primijetili da je njegovo preobraćenje povezano s dubokim kajanjem koje možda osjeća zbog svih pogrešnih odluka koje je donio sa strašnim posljedicama?
Nisam sklon javno iznositi sadržaje privatnih razgovora. Inače sam bio začuđen kad su britanski mediji objavili tu vijest. Bio je dogovor ne iznositi to u javnost. Ja sam se toga držao. Vijest je objavljena nakon četiri godine od Blair-ova prelaska na katoličanstvo. Radujem se svakom obraćenju.
Svako obraćenje je put kajanja i odluke živjeti uzorno. Njegov put sa suprugom i troje djece neka bude blagoslovljen u okrilju Katoličke crkve. Znam da bi mnogima bilo zanimljivo što je i kako je bilo, a bilo je neobično.
No, smatram da nije dolično prepričavati detalje u kojima čovjek otvori svoj život pred nama svećenicima.
Izvor: ljportal.com / Razgovarao: Vanja Vinković
