Davor Dretar Drele danas se u Saboru osvrnuo na nekoliko bitnih događaja iz ovoga tjedna te je žestoko kritizirao sramotnu SDP-ovu inicijativu o povratku Trga maršala Tita u Zagreb.
”SDP je inicirao povratak Trga maršala Tita u Zagrebu uz obrazloženje da je ”drug Joža turistički brend i da će privući turiste”. Kada i ako se to dogodi, svakako predlažem novoimenovanoj direktorici turističke zajednice Zagreba da u obilazak metropole svakako uvrsti posjet Prudnicama, u općini Brdovec, jako blizu Zagreba gdje su ovog utorka sahranjeni posmrtni ostaci 133 žrtve poslijeratnog terora, a nitko ne zna koliko ih još ima u obližnjim jamama i stratištima. Ako je SDP-ov brend nasilna, nepravedna i okrutna smrt stvarno su izabrali izvanrednog manekena!” naveo je Dretar.
Smatra se da je Titov režim odgovoran za smrt oko 570 tisuća ljudi. Pamti se pokolj na Bleiburgu, pamte se križni putevi, pamte se koncentracijski logori poput Golog otoka. Nažalost, jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća i danas u Hrvatskoj ima svoje sljedbenike, doduše malobrojne.
Sve donedavno je jedan od najljepših Zagrebački trgova nosio ime ‘Trg maršala Tita’ a nažalost ponovno je izvjesno vraćanje naziva trgu pa u nastavku donosimo razloge zašto se trg ili ulica u demokratskoj Hrvatskoj ne smije zvati ‘Trg maršala Tita’:
1. Josip Broz Tito je kao predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije došao na vlast 14. siječnja 1953. bez izbora i s diktatorskim ovlastima. Ustavne promjene iz 1953. “ozakonile” su neupitnu vlast Tita kao predsjednika Jugoslavije koja je uskoro obznanjena kao doživotna – neupitna. Prije toga, na čelo Komunističke partije Jugoslavije, Tito je došao nakon Staljinovih čistki tridesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je i sam sudjelovao. Službeno je postao generalni tajnik KPJ-a 1939. godine, a imenovala ga je Kominterna koja je provodila Staljinovu politiku. Godine 1945. preuzeo je vlast na čelu komunističke partije. Jugoslavijom je vladao do svoje smrti 4. svibnja 1980.
2. Sustav u kojem je vladao bio je totalitaran, jednopartijski komunistički. Smatra se da je Titov režim odgovoran za smrt oko milijun ljudi. Pamti ga se po poslijeratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji – pokolj na Bleiburgu, pamte se križni putevi, pamti se Huda jama, pamte se koncentracijski logori poput Golog otoka, pamte se progoni i ubojstva emigranata itd.
3. Partizani su neposredno nakon 2. Svjetskog rata prema procjenama hrvatskih demografa ubili oko 300,000 ljudi. Titovi zločini počeli su i puno prije 1945. o čemu možete čitati ovdje.
4. Tito i komunistička partija održavali su se na vlasti pomoću tajnih službi, policije, vojske. OZNA, UDBA i KOS bile su zloglasne tajne službe za borbu protiv tzv. “unutarnjih neprijatelja”, kako za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i u razdoblju nakon njega. Većina tih “neprijatelja” dolazila je iz redova hrvatskog naroda, koji bi odmah bili stigmatizirani kao “ustaše”, “fašisti”, “kleronacionalisti” ili “neprijatelji naroda”. Metode kažnjavanja ‘neprijatelja’ bila su mučenja, ubojstva, silovanja, logori, progoni nevinih.
5. Političke i građanske slobode – ukinute. Svi neistomišljenici ili politički protivnici – proganjani, zatvarani, mučeni na Golom otoku, u Gradiški, oduzimane su im putovnice, zbog političkog neslaganja – oduzimane građanske slobode – do 1990.
6. Mediji su bili pod kontrolom komunističke partije i djelovali kao propagandno sredstvo – blatili, napadali i progonili političke protivnike i neistomišljenike. Glavno tijelo koje je provodilo cenzuru u Jugoslaviji bio je Agitprop (agitacija i propaganda), osnovan 1945. godine u sklopu CK KPJ. Poznat je i njihov ‘Plan borbe protiv Informbiroa na kulturno-prosvjetnom sektoru’.
7. Ograničene vjerske slobode tijekom Titovog komunističkog režima – ubijeno je i mučeno 664 katolička svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, časnih sestara, a puno ih je bilo na robiji, uključujući kardinala Alojzija Stepinca. Prema istraživanju koje je proveo don Ante Baković, a koje je predstavljeno u knjizi “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”, partizani su do 9. svibnja 1945. ubili 240 crkvenih osoba, a Ozna, Udba i Partija nakon rata još 263 osobe.
8. Pravosuđe – Montirani procesi protiv političkih neistomišljenika, potpuna ovisnost sudstva, državno odvjetništvo kontrolirano od komunističke partije. Jedan od brojnih primjera montiranih političkih procesa je suđenje kardinalu Stepincu. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te je lišen svih građanskih prava na 5 godina.
9. Obrazovanje – politička indoktrinacija, obavezni predmeti u srednjoj školi i na fakultetu: Teorija i praksa samoupravnog socijalizma je bio predmet na kojem su se učile osnove marksističkog pogleda na prirodu i društvo. Općenarodna obrana i društvena samozaštita je naziv predmeta koji je pod geslom “neprijatelj nikad ne spava” podučavao učenike stvarima poput stavljanju gas maske na lice, tretmanu ranjenika, pripremi eksploziva, bacanju bombi, životu JNA vojnika, a na kraju i pucanju iz prave puške na streljani… Posljedice toga osjećamo i danas.
10. Gospodarstvo je bilo pod kontrolom komunističke partije, bez slobodnog tržišta, planska privreda, a nacionalizirana i konfiscirana imovina „nepoželjnih“ pojedinaca, intelektualaca, vjerskih zajednica pritom najviše Katoličke Crkve te imovina Židova.
