Hrvatska se ubraja među europske zemlje s najizraženijim i najdugotrajnijim iseljavanjem i jedna je od zemalja s najvećim iseljeništvom u odnosu na broj stanovnika. U Republici Hrvatskoj danas okvirno živi 4,07 milijuna stanovnika, a Hrvata koji žive izvan granica Republike Hrvatske i njihovih potomaka, prema Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske ima oko 3,2 milijuna.
Kako je teklo iseljavanje Hrvata?
Značaj hrvatskog iseljeništva nije samo u njegovoj brojnosti, nego ga nalazimo u njegovoj povijesnoj, kulturnoj i gospodarskoj važnosti. Velika iseljavanja Hrvata započela su još za vrijeme osmanskih osvajanja tijekom 15. stoljeća što je pridonijelo nastanku zajednica hrvatskih nacionalnih manjina u Italiji, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj koje su opstale do današnjih dana. Konkretno, zajednice iseljene u to doba, poput moliških Hrvata u Italiji te gradišćanskih Hrvata čine najstarije hrvatsko iseljeništvo.
Povijesne okolnosti proteklih stoljeća, poput gospodarskih kriza, Prvog i Drugog Svjetskog Rata, progona nacionalno osviještenih Hrvata za vrijeme komunističke Jugoslavije te iseljavanja prouzrokovanih nižim životnim standardom u posljednjih 15 godina dovele su do nastanka zajednica hrvatskih nacionalnih manjina u čak 12 europskih država te širenjem hrvatske dijaspore u Australiji, Sjevernoj Americi i Južnoj Americi.
Gdje sve ima Hrvata?
Danas Hrvati status nacionalne manjine imaju u Austriji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Italiji, Kosovu, Mađarskoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji. Uz navedene zemlje hrvatska dijaspora u Europi prisutna je u Njemačkoj, Irskoj, Belgiji, Luxembourgu, Danskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Rusiji, Sloveniji, Norveškoj, Švedskoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji.
U velikom broju Hrvati su se također tijekom povijesti iselili u Sjedinjene Američke Države i Kanadu, u Australiju te u Južnu Ameriku gdje su nastanili brojne zemlje. Hrvati u Južnoj Americi prisutni su u Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Ekvadoru, Kolumbiji, Meksiku, Paragvaju, Peruu, Urugvaju i Venezueli.
Točnih podataka nema, ali prema informacijama Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, hrvatska dijaspora je najbrojnija u Sjedinjenim Američkim Državama živi oko 1.200.000 Hrvata, u Njemačkoj gdje ih je oko 500.000, Argentini, Australiji i Kanadi gdje u svakoj od navedenih zemalja živi oko 250.000 ljudi hrvatskog podrijetla te u Čileu gdje ih je oko 200.000.
Glasovanje kao jedan od problema Hrvata u iseljeništvu
Hrvatski državljani izvan domovine suočavaju se s jednim važnim problemom – imaju pravo glasa, ali mogu glasovati samo ako su se unaprijed prijavili za glasovanje i to u malobrojnim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, stoga su neki putovali i stotinama kilometara kako bi konzumirali svoje Ustavom zajamčeno biračko pravo.
Zakonom je teritorij Republike Hrvatske podijeljen na deset izbornih jedinica, dok je jedanaesta izborna jedinica zasebna izborna jedinica u kojoj zastupnike u Sabor biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj.
“Pravo glasa je temeljna sloboda u svakom demokratskom sustavu. (…) I na svom nacionalnom teritoriju i u inozemstvu, nacionalna zajednica zadržava temeljna demokratska prava u odnosu na svoju zemlju, kao što je pravo glasa”, piše u Rezoluciji 1591 (2007) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe.
Hrvatima izvan Hrvatske upravo ovo pravo u stvarnosti nije zajamčeno. Npr. velika većina Hrvata koji žive u domovini Bosni i Hercegovini te u inozemstvu SAD-u, Kanadi, Njemačkoj itd. moraju prijeći i po 8 sati da bi mogli glasovati.
Demokratizacija i modernizacija izbornog sustava uvođenjem dopisnog i elektroničkog glasovanja u Hrvatskoj nije dobrodošla, jer premijer Plenković to smatra “promašenim i neodgovornim”, dok je bivši ministar Kuščević tvrdio kako elektroničko glasovanje u Hrvatskoj nije moguće, što su teleoperateri i HAKOM-a demantirali.
Dva važna razloga za uvođenje dopisnog i elektroničkog glasovanja Hrvata jesu olakšanje ostvarivanja biračkog prava, ali i omogućavanje više od 400.000 hrvatskih birača s prebivalištem izvan domovine koji ne samo da ne mogu glasovati dopisnim ili elektroničkim putem, već se prije glasovanja moraju „registrirati“ za glasovanje i onda putovati stotinama i tisućama kilometara kako bi na malobrojnim lokacijama mogli ostvariti svoje građansko pravo. Također, to bi omogućilo svim hrvatskim državljanima, na primjer onima kojima je to otežano iz zdravstvenih razloga ili jer su se zatekli izvan Republike Hrvatske, da glasuju dopisno, tj. poštom ili elektronički – internetom. Ovakvi načini glasovanja omogućuju svima da lakše ostvare svoje biračko pravo zajamčeno u članku 45. Ustava prema kojem »hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo«.
Ideju dopisnog i elektroničkog glasovanja podržali su Most i Domovinski pokret Miroslava Škore.
“Ciljano je to tako napravljeno zbog što manjeg izlaska Hrvata na izbore”, zaključio je jednom prilikom hrvatski demograf dr. sc. Stjepan Šterc.
Velika važnost doznaka hrvatskog iseljeništva
“Godišnji iznos doznaka, koje šalju hrvatski iseljenici, veći je nego iznos ukupnih stranih ulaganja u Hrvatsku“, rekao je 2019. godine dr. sc. Šterc.
Prema posljednjim podacima za 2018. godinu, osobne su doznake hrvatskih iseljenika u 2018. godini iznosile 2,4 milijarde eura (17,8 milijardi kuna), što je oko 4,7% nacionalnog BDP-a.
To je povećanje, od 2016. godine kad su, prema podacima Svjetske banke, u domovinu poslali 2,253 milijarde dolara što je činilo 4,3% bruto domaćeg proizvoda (BDP-a). Prema istim podacima Svjetske banke, Hrvatska se tako ubraja među zemlje, u kojima transferi vlastitih građana iz inozemstva kontinuirano rastu. To pokazuju i podaci iz 2018. godine.
Također, prema istraživanju Svjetske banke u razdoblju od 1993. godine do 2016. godine, hrvatski iseljenici su u zemlju podrijetla poslali 29,5 milijardi američkih dolara, ne računajući pojedinačne investicije putem njihovih tvrtki.
Ovi podaci su tim impresivniji, ako se u obzir uzme činjenica da u navedenom razdoblju nije postojao niti još uvijek postoji pravni okvir za dolazak investicija.
O tome je u Hrvatskom saboru 2018. godine govorio zastupnik Željko Glasnović, i sam hrvatski iseljenik, koji je istaknuo:
“Prije godinu dana predao sam dopis Vladi da se napravi pravni okvir za dolazak investicija. Još uvijek nisam dobio odgovor, ne znam što je napravljeno po tom pitanju”, kazao je tada Glasnović dodavši da zbog spore birokracije “ljudi čekaju tri godine za državljanstvo”.
Očuvanje hrvatske kulture
Inače, hrvatska je dijaspora u brojnim zemljama svijeta organizirana u kulturna, politička i sportska društva, a među najstarijima se smatra iseljeničko društvo organizirano oko Hrvatske bratske zajednice koja je osnovana 1894. godine u Pittsburghu u SAD-u.
Crkva je među Hrvatima u brojnim zemljama odigrala posebno važnu ulogu u očuvanju vjerskog, ali i nacionalnog identiteta, hrvatskog jezika i hrvatskog kulturnog nasljeđa. U mnogim zajednicama hrvatskih iseljenika organizirano je učenje hrvatskog jezika, većinom od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.
U nekim zemljama, poput Australije i Argentine, postoje radio postaje na kojima se emitiraju emisije na hrvatskom jeziku. Također postoje i emisije na televizijama s prilozima i na hrvatskom jeziku (npr. u Austriji), dok je u nekim zemljama moguće pratiti satelitske programe HRT-a, te međunarodne programe Hrvatskog radija (24 sata). Značajan je i tisak na hrvatskom jeziku, pa tako u gotovo svim zemljama u kojima ima Hrvata u iseljeništvu postoji bar jedan list na hrvatskom jeziku(„Studia Croatica“, Hrvatski vjesnik, Domovina, „Bečki glasnik“,Naša nada…).
Nerijetko je u iseljeništvu moguće vidjeti mlade koji, ako i ne pričaju najbolje hrvatski jezik, onda plešu hrvatske plesove, sviraju tamburice i s ponosom nose hrvatske narodne nošnje, pokazujući koliko je važno očuvanje hrvatskog kulturnog identiteta.
