Nakon stjecanja samostalnosti i neovisnosti devedesetih se godina od strane političkoga vrha inaugurirala slika o Hrvatskoj kao srednjeeuropskoj zemlji. Franjo Tuđman često je ispravno naglašavao kako je Hrvatska stoljećima bila dio srednje Europe od Jadrana do Baltika, a do regresije je došlo nakon 1918. godine, ulaskom u prvu monarhističku Jugoslaviju.
Posljedice su bile pogubne, posebno u vidu posvemašnje kulturološke balkanizacije koja i danas impregnira hrvatski mentalitet. Hrvatska još nije provela ni mirnu reintegraciju Podunavlja, a već je u zapadnim centrima moći kreiran novi projekt neojugoslavenskog povezivanja pod nazivom „Zapadni Balkan“.
Ta je geostrateška inicijativa na domaćem planu pronašla saveznike u trećesiječanjskoj vlasti koja je dominantno bila kapacitirana neokomunističkim kadrom. Hrvatsku se od 2000. ponovno geopolitički, kulturološki i sigurnosno nastoji (re)integrirati u prostor bivše Jugoslavije. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju donekle su oslabljeni pritisci glede uloge Hrvatske kao „lokomotive Zapadnog Balkana“ prema EU, no i dalje svjedočimo projugoslavenskim provokacijama od kojih vrijedi izdvojiti tzv. Deklaraciju o zajedničkom jeziku.
Nakon Velike Britanije, koja odustaje od pokroviteljstva nad neojugoslavenskim kreacijama, tu ulogu preuzima Berlin. Unatoč članstvu u EU o Hrvatskoj se i dalje u inozemnim medijima piše kao o balkanskoj zemlji. U Njemačkoj je samo u posljednjih nekoliko dana objavljeno nekoliko članaka u kojima se Hrvatsku svrstava na Balkan, ali ju se i difamira na najbesprizornije načine.
U članku jednoga njemačkog medija, koji ima svoje podružnice i u državama bivše Jugoslavije i šire, predsjednika Zorana Milanovića tako se u vezi s njegovim odnosom prema Bosni i Hercegovini proziva za rasističke tonove, pa čak i za nacistički žargon. Ponovno se reaktualizira teza da je Franjo Tuđman sa Slobodanom Miloševićem dogovorio podjelu BiH iako je riječ o stotinu puta raskrinkanim lažima koje ne mogu izdržati test elementarne logike. Hrvatsku se – zemlju u kojoj bivši komunistički kadrovi drmaju svim bitnim polugama države – u istome članku proziva za prikrivanje zločina u vremenu Nezavisne Države Hrvatske i za prednjačenje u revizionizmu holokausta.
Kao strašan grijeh Hrvatske ubraja se i to da želi stvoriti treći entitet u BiH. Iako je riječ o najnormalnijem stremljenju, jer je neprirodno da tri naroda imaju dva entiteta, riječ je o lažnoj tvrdnji budući da baš nitko od političke vrhuške nikada nije istaknuo stvaranje trećega entiteta kao hrvatski strateški cilj.
Dragana Čovića naziva se „radikalnim liderom“ koji sve besramnije surađuje s Miloradom Dodikom, pri čemu se posve prešućuje da bošnjačka politika Hrvate doslovce tjera od Sarajeva prema Banjoj Luci. U konačnici, Hrvatsku se optužuje za destabilizirajuće djelovanje na Zapadnom Balkanu. Stabilizirajuća je vjerojatno sarajevska unitaristička politika.
Navedeni članak sadrži teze koje su ilustrativne za kampanje blaćenja Hrvatske ne samo u njemačkim, nego i općenito zapadnim medijima, koje se pojavljuju prilično redovito posljednjih dvadeset i pet godina. Postavlja se pitanje zašto difamacijski sadržaj ostaje bez reakcija hrvatske diplomacije?
Ne bi li hrvatski diplomati, koji su plaćeni, među ostalim, i za stvaranje pozitivne slike države šiljateljice u državi primateljici trebali reagirati člancima i osvrtima na ovakve difamacije? Što oni rade i za koga rade? Je li razlog šutnji činjenica da je diplomacija dobrim dijelom kadrovirana bivšim kadrom kojemu je ideja hrvatske samostalnosti predstavljala subverzivni akt „ustaško-terorističke emigracije“?
Diplomat Damir Sabljak, koji je upozorio na koruptivne radnje u Ministarstvu vanjskih poslova, nedavno je oslobođen svih optužbi i vraćen na radno mjesto. Očito njegove optužbe nisu bile neutemeljene. No nakon čitavog slučaja: pojeo vuk magare.
Korupcija nije sankcionirana, a difamacijske kampanje, koje se poduzimaju s ciljem međunarodne diskreditacije Hrvatske, ostaju bez odgovora osim ako se ne radi o privatnim inicijativama. Situacija je prilično čista: ili se radi o namjernom sabotiranju ili o krajnjoj nesposobnosti. Trećega jednostavno – nema.
Izvor:Vigilare/FB
