U selu Šušanj, na 15 kilometara od Zenice, tik uz stari regionalni put koji preko sela Stranjani i Han Bila vodi prema Travniku, ubijeni su civili, od kojih su neki imali više od 80 godina. Selo Šušanj je do početka rata brojalo 430 stanovnika. Danas u selu živi tek njih dvadesetak, od 60 do 90 godina starosti. Postrojbe Armije BiH, 6. lipnja 1993. godine, počinile su ratni zločin nad Hrvatima nastanjenim u selu Šušanj, općina Zenica, gdje je ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali tzv. ABiH nakon povlačenja HVO.
Tih dana nitko nije mogao slutiti da će se takva svirepa ubojstva dogoditi u selima Šušanj i Ovnak.. zabačenim hrvatskim selima između Zenice i Travnika. Vojska tzv. Armije BiH, za koju će njeni lideri reći da je ”najčišća” vojska, upala je u ova sela i zateklo stanovništvo ubila, ne gledajući jesu li vojna ili civilna lica. To jutro bilo je teško…kao da je i samo vrijeme slutilo da će se nešto loše dogoditi. Pomno isplanirani napad vojske tzv.Armije BiH i mudžahedina bio je vođen ciljem istrebljenja Hrvata sa svojih ognjišta, brisanjem traga postojanja. I tog 8. lipnja 1993. taj plan počeo je dobivati obrise u Šušnju i Ovnaku, Brajkovićima, Grahovčićima…Mučki upad, krik, strah, suze i bolno umiranje…ugasili su se nevini životi starih osoba….ljudi koji su živjeli mirno, ne želeći nikome zlo…moleći se Bogu da se rat zaustavi…prebirući u bolnim rukama zrncadi krunice….nadajući se da ovo ludilo mora prestati, da će Božja milost spriječiti prolivanje nedužne krvi.
Kakav to čovjek možeš biti kad hladnokrvno ugasiš dvadeset i tri života, kao da ih Bog nije dao… kako možeš i danas mirno ulicom hodati kad znaš s kojom si lakoćom ubijao nedužne živote, ubijao ljude koji su bili stari, nemoćni, ali s jakom vjerom u Boga, Boga Spasitelja. Muči mnoge ta pitanja, odgovora ne mogu pronaći, dok suzama gledaju spomen- obilježje koje kao da želi govoriti, prkositi i svjedočiti božjoj žrtvi. Kome su smetali ti katolici i Hrvati, jesu li smetali samo zato što su Hrvati, sigurno da jesu, ali nikada nitko neće moći prekrojiti povijest i izbrisati nas, jer je naša povijest utkana u mramorne stijene, u stoljeća mukotrpnog rada i života, koji je poklanjao naraštajima ljudske vrijednosti, kojima je strano ubijanje…
I danas je tužna još jedna obljetnica, boli srce i duša, ali još više boli činjenica da počinitelji zločina i danas hodaju slobodno, da ih štite mnogi, pa i strane vlasti, iako i one samo znaju koliki su to krvnici bili. Dostojanstvenost je odavno izgubljena, ali ponos i želja da se vječno sjećamo tih nedužnih ljudi, kojima je život svirepo ugašen jer su druga nacija, jer u glavama tih zločinaca oni su bili nedostojni živjeti i trebalo ih je istrijebiti.
Dvadeset i osma je obljetnica, tmurno je bilo, kao da i Bog plače nad nepravedno ugašenim životima, ali dostojno su stali branitelji i preživjeli, želeći tim herojima odati počast. Ti ljudi su za branitelje heroji, jer su umrli s mišlju na svoju domovinu i jer je u njima ugašena ljubav prema obitelji, Isusu i domovini. Gorile su danas svijeće, osvjetljavajući put tih herojima do raja, do kraljevstva nebeskog, jer smo s njima dobili nove čuvare. Možda nikada na ovozemaljskom sudu nitko neće odgovarati za ove zločine, ali na jednom hoće, jer će im Bog suditi, a tada nema mira i spokoja…jer su ubijali u nečije ime, ideologiju i govoreći kako vrše Božju volju.Ruka te pravde je uvijek dostižna i pravedna….
U selu Šušanj je taj dan ubijeno 17 civila i 8 zarobljenih pripadnika HVO.
Za zločine nitko značajan nije odgovarao, iako se zna da je sve bilo dio plana iz Sarajeva, a izvršitelji su bili snage 3. korpusa i dijelovih elitnih muslimanskih i mudžahedinskih postrojbi.
U sukobu tzv.Armije BiH i HVO-a na području općine Zenica ubijeno je 156 Hrvata, a 14.000 Hrvata je protjerano.
