Čovjek je utjelovljeni duh, duša. Sve naše misli su podložne duhovnom utjecaju. Iz misli nastaju ideje, a od ideje nastaje djelovanje, ponašanje pojedinca. Hoće li taj početni utjecaj-nadahnuće biti dobar ili loš uvelike ovisi i o nama samima.
Naime, ljudsko biće poduzima i djeluje na nekoliko načina. a u širem smislu to može biti:
-svojevoljno ponašanje (sa i/ili bez nadahnuća);
-refleksno ponašanje (npr. kada se ubode rukom hitro povuče ruku – što nazivamo refleksom);
-instiktivno ponašanje (kada vidimo-osjetimo požar-potres bojimo se i/ili bježimo i/ili dr.).
Za razumijevanje značaja molitve potrebno je razmotriti svojevoljno ponašanje pojedinca (sa i bez nadahnuća), jer druga dva načina ponašanja čovjeka je izrazito teško (gotovo nemoguće) kontrolirati svojom voljom.
Bez nadahuća čovjek djeluje sam po sebi, po svojoj volji i po svojoj naravi – a to može biti i dobro i loše, i za takve postupke svaki pojedinac odgovara, na ovom i/ili na onom svijetu.
Međutim, uz nadahnuće, koje je inače teško prepoznati, jer dolazi iznutra od i/ili iz “nas”, čovjek može djelovati između dvije krajnosti: dobrog i zlog/lošeg djelovanja.
Dobro može djelovati sa nadahnućem kao npr. umjetnici koji za svoja djela znaju reći da su “iscurila” ili “izronila” iz njih, u njima. I to je teško (nemoguće) objasniti kako skadatelj zna skladati (djelo, pjesmu)? Ili npr. kako netko to isto ne zna? Kako to, od kuda to dolazi? To se ne može objasniti niti naučiti i zbog toga takve sposobnosti pojedinca nazivamo talentima odnosno nadarenostima (darovima – koji to u naravi i jesu).
Loše pojedinac može djelovati također uz nadahnuće pa smo iz crnih kronika znali često čitati kako su počinitelji “morali nešto učiniti”, kako su im “glasovi u glavi” naložili(?!), kako ne razumiju naknadno zašto su to učinili (a to često budu najokrutniji zločini), i često počinitelji izgledaju izgubljeno.
Ako se molimo onda se približavamo Bogu, što smo njemu bliže (što se više molimo), jasnije čujemo i osjetimo što se od nas traži. Npr. kao slušanje određene-željene radio postaje na radio prijemniku: kada si blizu frekvencije željene radio postaje (kada se moliš i molitvom približuješ Bogu), tada jasnije čuješ poruke te radio postaje i jednostavno ti je jasno sve, čuješ i razumiješ program te radio postaje i njegovu poruku (jasnije ti biva što trebaš i kako trebaš nešto činiti i kako se ponašati, što je ispravno učiniti u određenom trenutku u našoj svakodnevnici, odnosno što Bog od tebe očekuje, ili u najgorem slučaju, jasno ti je što Bog od tebe ne očekuje, odnosno znaš precizno kako ne smiješ djelovati, kako se ne smiješ ponašati).
S druge strane:
-u boljem slučaju – ako je osoba daleko od Boga (ako nije blizu frekvencije željene radio postaje), ako se ne moli, ako ne slijedi Božje zapovijedi, onda ta osoba ne razumije vjernike, ne shvaća ih, može ih smatrati i glupima, a njihove stavove nazadnima i sl. Nevjernici tako postupaju iz jednostavnog razloga jer ne čuju, ne primaju, ne osjećaju Boga, ne znaju ili, što je najgore, i što je pošast u suvremenom svijetu, nije ih briga, ravnodušnost. (oni nisu pronašli frekvenciju radio postaje i čuju samo šum, i potom se čude se onima koji čuju jasno);
-u gorem slučaju – čuju i oni frekvenciju, ali od Zloga, tako se ponašaju i tako djeluju – a donja slika je i primjer takvog djelovanja koje se može u suvremenom svijetu vidjeti i osjetiti svakodnevno – posebno sada, u ovim vremenima o kojima govori i ovaj video ispod slike.
Navedeno razmišljanje ne mora nužno biti točno, niti je to namjera, ali možda ono može biti na tragu odgovora zašto Gospa u Međugorju čak 40.g. (slovima: četrdeset godina?!) šalje osnovnu poruku: Molite, molite, molite!
Što se to događa?
