Proljećari, premda po mnogočemu različiti, kao i hrvatski domoljubi diljem svijeta i hrvatski branitelji, imali su veliku ljubav za svoj dom i narod, a današnjoj “eliti” koja se dočepala vlasti i moći, to su nedokučivi pojmovi. Njima odgovaraju oni iz “srpskoga sveta”, umotani u sarmu “jugo-univerzalizma”, jer su oni naslijedili ne samo moć nego i strah od svega što je Hrvatsko proljeće probudilo prije 50, a ostvarilo se prije 30 godina.
Sva događanja u domovini, politička i kulturna, pozitivna i negativna, uvijek su imala velik odjek u iseljeništvu. I u najtežim vremenima, bilo to u vrijeme bana Khuen-Héderváryja, Pere Živkovića ili Aleksandra Rankovića, iseljeništvo, posebice politička emigracija, osjećalo je puls, patnje i radosti domovine.
Hrvati diljem svijeta blisko su ne samo pratili nego i osjećali preporodni duh Hrvatskoga proljeća. Ono je mnogima u iseljeništvu vratilo nacionalni ponos i u hrvatskim naseobinama diljem svijeta obnovilo domoljubni zanos u radu za ideale slobode. Povrh svega, osjetilo se zajedništvo Hrvata u domovini i u svijetu na putu ostvarenja hrvatske slobode i nezavisnosti. piše Ante Čuvalo za dijaspora.hr.
Hrvatsko proljeće (i teror koji je slijedio) naveliko je pridonijelo i ideji nacionalnoga hrvatskoga pomirenja. Dobar pokazatelj da je ta ideja tada sazrijevala bili su (i) masovni prosvjedi nakon udara u Karađorđevu. Na njima su se okupljali Hrvati iz svih udruga, političkih i kulturnih, i svih naraštaja. U prosvjednim redovima nošene su velike slike ne samo Budiše, Paradžika, Čička, Tuđmana, Đodana, Veselice, Bušića, Tomičića… nego i Savke i Tripala. Njihova ideološka pripadnost i partijska prošlost nije nikomu smetala. Bila je to velika želja za hrvatskim jedinstvom i nacionalnim pomirenjem.
Hrvatsko proljeće bilo je pokret nacionalnoga preporoda u domovini, ali i među Hrvatima u svijetu.
O Hrvatskom proljeću i proljećarima, živima i pokojnima, malo se danas uči, piše i u medijima govori. Nije se tomu čuditi. Vladajuća elita koja danas “drma” politikom, gospodarstvom, kulturom, školstvom, sredstvima javnoga priopćavanja… u rukama je (uglavnom) potomaka onih koji su bili na strani Tita u Karađorđevu, a i Karađorđevića! Oni bi najradije zaboravili ne samo Hrvatsko proljeće nego i Domovinski rat i sve ratnike, pokojne, žive i u ratu nestale. Nije njima ni do velikosrpskih ratnih zločinaca i silovatelja. Sve što je domoljubno, njima je smetnja.
Proljećari, premda po mnogočemu različiti, kao i hrvatski domoljubi diljem svijeta i hrvatski branitelji, imali su veliku ljubav za svoj dom i narod, a današnjoj “eliti” koja se dočepala vlasti i moći, to su nedokučivi pojmovi. Njima odgovaraju oni iz “srpskoga sveta”, umotani u sarmu “jugo-univerzalizma”, jer su oni naslijedili ne samo moć nego i strah od svega što je Hrvatsko proljeće probudilo prije 50, a ostvarilo se prije 30 godina.
Cijeli članak pročitajte na dijaspora.hr.
