Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo “prekomjerno” granatiranje Knina. Tri minute bilo je dovoljno režiseru filma Harrisonovo cvijeće (Élie Chouraqui) da dočara strahotu koju su jugoslavenska “narodna” armija i četnici učinili u Vukovaru. Tri minute za tri tisuće ubijenih. Scenaristu filma (Isabel Ellsen) bile su dovoljne dvije rečenice: “To nije bila borba. To je bilo istrebljenje.
” Svi naši mediji zajedno nisu snimili nijedan film za nikoga iz Vukovara koji bi na ovaj potresen način potresao svakog čovjeka i ostavio ga bez daha. Nisu htjeli ni prikazati ovaj film. Sakrivali su istinu od javnosti. Film Harrisonovo cvijeće snimljen je u stranoj produkciji (SAD) kao simbolika sjećanja na tragediju jednog novinara koji je preživio Vukovar, a zapravo kao sjećanje na jednu veliku civilizacijsku tragediju.
Za potrebe sjećanja. Da se ne zaboravi. Nismo ga mi snimili, nego drugi. Dugo nam je trebalo da i ovaj film prikažemo javnosti. A i kad smo ga prikazali, prikazali smo ga oko ponoći, da ga što manje ljudi vidi, kako ne bi uznemirili one koji su ovo činili i kako javnost ne bi znala o kakvom se užasu radi. Čovjek se zapita; Treba li išta više govoriti o našoj politici i medijima. Treba!!!
Vukovar je pored tri tisuće ubijenih imao tisuću nestalih, među kojima je 12 djece
Pored tri tisuće ubijenih u Vukovaru, još je tisuću nestalih među kojima je 12 djece. Na njih je u tri mjeseca bačeno 6 milijuna granata. Broj silovanih žena nikad nećemo saznati. Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo “prekomjerno” granatiranje Knina. Da nije bilo Vukovara i Vukovaraca, ove snage zla došle bi u Zagreb do večere. Možda bi ih tamo dočekali neki naši današnji državni “uglednici” i servirali im stol. Jer ovi su prema svemu očito njihovi.
Zato su u Zagrebu i pretukli zapovjednika Vukovara. Namučio je njihove. Zato im i nije baš drago da se njihovi prikazuju u ovom zlu. Već drugi put u bliskoj povijesti uspješno ga skrivaju od očiju javnosti. Drugi put. A kada se povijest ponovi, a javnost to ne vidi, ili okreće glavu i gleda “svoja posla”, onda više ne možemo kriviti njih i one koji su zlo učinili. Jer oni postaju mi.
Jednom prilikom se moj dobar poznanik, inače visokoobrazovan čovjek, narugao na moja pisanja o ratnoj šteti, rekavši da je ratna šteta NIŠTA u odnosu na ono što su kasnije opljačkali naši hrvatski političari. To mu je bio kao argument za nenaplatu ratne štete. A ja sam se pitao onda i pitam se danas:
A zašto nismo riješili i jedno i drugo? Zašto nismo naplatili ratnu štetu i vratili opljačkano? Zašto ne i jedno i drugo, a ne ni jedno ni drugo? Zašto???
