Rijetki su oni među modernim ljudima koji bi na pitanje vjeruju li u duhove odgovorili potvrdno. Entiteti zapeli na razmeđu života i smrti su, čini se, stvar strahova naših predaka, a moderne znanosti na pitanje zašto se motiv duha toliko provlačio kroz ljudsku povijest imaju spreman odgovor da se radilo o personifikaciji nepoznatog; o povlačenju pojava koje nismo mogli razumjeti na ljudsku razinu, odnosno o davanju konkretnog objekta našim nedefiniranim strahovima.
C. G. Jung, međutim, ne slaže se s tom evaluacijom i tvrdi da su duhovi uistinu stvarni kao što smo stvarni i mi sami.
Vjerujete li u duhove? Vjerojatno ne.
No, ne čudite se kada netko kaže da je *duh vremena* takav i takav. Zasigurno, neovisno o svojim religijskim uvjerenjima, ne uživate u nečijem prozivanju da niste duhovni ili da vam fali duha. Još i manje ako vam se kaže da niste duhoviti. Korijen riječi je isti i puca na onaj naš dio – dušu – koji nas, prema tradicionalnim uvjerenjima, čini onime što jesmo.
Tijelo je naš eksterijer, a istinski nositelj identiteta nalazi se negdje drugdje; na nekom mjestu, ili skupu mjesta, koje nikakva znanost ne može dotaknuti, pa ju u nedostatku znanja nazivamo dušom. Taj aktualni nedostatak znanja, koji će, sudeći prema nemogućnosti egzaktnih znanosti da se u uhvate u koštac s ljudskom svijesti i samosvijesti, u doglednoj budućnosti ostati isti, u tom smislu uvelike je sličan nedostatku znanja (i posljedičnim uvođenjem “duha”) naših predaka.
No, Jungova teorija ide i korak dalje.
Moderan čovjek nije ubio duhove svojim rasponom znanja, već ih je samo utaborio unutar ljudskog uma. Duhovi starih društava su, kako smo rekli, strah od nepoznatog projiciran iz ljudskog uma na vanjske fenomene koji se objektificiraju. No, ako je današnje gledište takvo da su oni projicirani iz ljudskog uma, to znači da su oni danas zapravo nastanjeni u ljudskom umu.
Oni su, Jung tvrdi, nepoznati i skriveni dijelovi naših umova koji samo povremeno prodiru iz nesvjesnog u svjesno – iz nepoznatog u poznato.
Duh vremena, stoga, predstavlja one motive (arhetipove), stavove i mišljenja koji čine kolektivnu (ne)svijest danog vremena.
Posljedično, ljudski je um uistinu nastanjen duhom – onim duhom koji sačinjava sve misaone i perceptivne pretpostavke na temelju kojih on interpretira i organizira stvarnost. Kada u tekstu [Znanstveno-tehnološka utopija] kažemo da umjetna inteligencija nikada ne može doseći razinu apsolutno objektivnog promatrača, jer su i njezini okviri spoznaje sačinjeni od aktualnih pretpostavki, mislimo upravo na to da je čak i pokušaj ostvarenja savršene inteligencije neizbježno vezan uz duh vremena (https://sapereaudecro.blogspot.com/…/znanstveno…).
Sam Jung je na temelju promatranja duha vremena, najčešće kroz analize i interpretacije snova svojih pacijenata, prognozirao uspon nacizma u Njemačkoj 20-ak godina prije njegovog nastanka. Arhetipovi prisutni u *kolektivnom nesvjesnom* Nijemaca u to vrijeme bili su isti oni – Blut und Boden – s kojima je Hitler kasnije dizao milijune na noge.
Problem je modernog čovjeka što je u svojoj znanstveno-tehnološkoj megalomaniji umislio da je koncept duha ubio time što ga je izvana povukao u ljudski um, no u stvarnosti ga je samo postavio na ono mjesto gdje je najopasniji, te se zatim, paradoksalno, prestao njime zamarati.
Bazična teza analitičke psihologije jest da nesvjesno preuzima kontrolu nad svjesnim ukoliko ju čovjek ne promatra, osvjetljava i pokušava razumjeti. Umjesto kontinuirane borbe za prevlast nad njome, ona započinje prevladavati nad nama i tjerati nas da činimo ono za što bi svjesni um garantirao da nismo sposobni.
Puno je literature napisano na temu ljudi koji su počinili strahotna zlodjela, za koja kasnije nisu mogli dati nikakvo objašnjenje – dapače, poznati PTSP često je pobuđen onime što je bolesnik sam učinio umjesto onoga što se njemu dogodilo. C. Browningova potresna knjiga Ordinary men govori o skupini policajaca koji su se od običnih i poštenih građana u kratkom periodu transformirali u nacističke suučesnike koji odvode civile u polje i pucaju im u potiljak.
Bili su, promatrajući ih kroz Jungovu psihologiju, preuzeti duhom vremena; nametnute su im pretpostavke koje su iz njihovih najmračnijih dubina izvukli ono najgore – ono za što njihov svjesni dio nije ni znao da postoji. Postali su, drugim riječima, robovi svoje nesvijesti – u Jungovim terminima, svoje *sjene*.
Vrativši se na problem modernog čovjeka, uviđamo koliko prostora za opasnost ostavlja njegovo beskrupulozno pouzdanje u svoje racionalno, znanstveno i tehnološko znanje. Zbog megalomanske vjere u sebe same prestali smo biti oprezni pred sobom; prestali smo se podsjećati koliko je malo potrebno da svojim djelovanjem stvorimo pakao na zemlji i kasnije se pitamo kako je moguće da sam ja u ovome sudjelovao.
“Nećete imati ništa i bit ćete sretni”, rekli su nam predstavnici moderne babilonske kule, misleći kako je baš njihova dužnost upravljati društvom do mjere određivanja što će koga činiti sretnim.
Kako i ne bi, kad oni imaju mističnu viziju u sve poluge znanstvenog i racionalnog znanja našeg društva – u sve osim u najopasnije dijelova svojih umova.
Rugajmo se, stoga, zatucanim građanima koji u ovo moderno progresivno vrijeme i dalje vjeruju u arhaične koncepte boga i duha, dok ostajemo slijepi na to da su bog i duh u svom izopačenom obliku i dalje prisutni u našim umovima, samo što ih za razliku od naših nazadnih sugrađana nimalo nismo svjesni.
Svi su prethodni nadsvjetovni entiteti danas reducirani na dijelove ljudskog uma, te time pretvoreni u demone, sročio je Jung.
U demone koji prestaju biti pod našom kontrolom jer nismo skromni pred svojim znanjem i nismo “svjesni svoje nesvijesti”.
U što nas je naše prekrasno i beskrajno korisno znanstveno-tehnološko znanje odvelo? “Spašeni smo od iracionalnog straha, no monstruozna noćna mora sada je pred nama… Čovjek je ostvario bogatstvo korisnih izuma, no njima je i otvorio ponor. I što će sada ostati od njega? Nakon zadnjeg velikog rata nadali smo se razumu; nastavljamo se nadati.
No, već sada se poigravamo atomskim oruđem i obećavamo si Zlatno doba (https://www.weforum.org/focus/fourth-industrial-revolution) – što je najbolja garancija ostvarivanja beskrajne pustoši.
A tko je onaj koji uzrokuje sve to? Nitko drugi doli bezopasan (!), ingeniozan, kreativan i slatkorječivo racionalan ljudski duh, koji je nažalost potpuno nesvjestan demona koji ga i dalje drže… Neka nas nebo sačuva od dubinske psihologije – njome bismo se mogli dovesti do istinske samospoznaje. Umjesto nje, držimo se ratova za koje je uvijek netko drugi kriv, dok nitko ne vidi da cijeli svijet radi upravo ono od čega sam najviše bježi”.
Vjerujemo li u duhove? Nadajmo se – za svoje dobro.
