Slučaj izbornika Dalića i hrvatske nacionalne momčadi pokazuje koliko Hrvatska može kada igra po univerzalnim pravilima, kada se momčad formira prema kriterijima kvalitete i kompetencije i vodi kao tim.
Na sastanku Vijeća ministara unutarnjih poslova EU-a definitivno je potvrđen ulazak Hrvatske u Schengen od prvog siječnja sljedeće godine, što će zajedno s ulaskom u eurozonu označiti završetak naše (formalne) europske integracije. U Washingtonu su napokon SAD i Hrvatska potpisali Konvenciju o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koja se “kuhala, hladila i podgrijavala” još od poratnog razdoblja druge polovine devedesetih godina prošlog stoljeća.
To je, uz nedavno ukidanje ulaznih viza za hrvatske građane, znak da se otvaraju vrata oporavku bilateralnih odnosa Hrvatske s vodećom silom zapadnog svijeta, a koji su u posljednjih desetak godina prilično zahladnjeli, i to zahvaljujući ponajviše hrvatskim vladama u tom razdoblju. I posljednje, ali ne i najmanje važno: hrvatska nogometna reprezentacija po drugi put se plasirala u samu završnicu Svjetskog nogometnog prvenstva, piše Višnja Starešina za slobodnadalmacija.hr.
KOMBINACIJA PLANA, RADA I PRILIKE
Dok ovo pišem očekuje nas utakmica protiv Brazila. Ali bez obzira na rezultat, dosadašnji plasman među osam najboljih nogometnih momčadi svijeta potvrda je da drugo mjesto na prošlom prvenstvu svijeta nije bilo slučajnost, da je Hrvatska kapacitirana igrati (nogomet) daleko iznad svoje statističke kategorije.
I uz takve tri velike vijesti, uhvatih samu sebe kako sam gotovo upala u zamku banalizacije važnog i prekrivanja važnog nevažnim. Kako se tražeći temu za ovu kolumnu pitam: a što se to uopće važno događa ovih dana, a da nije doku-serija Harryja i Meghan, pogled u dnevni boravak neke influencerice ili neko premudro pripetavanje glavnih aktera hrvatske politike? Zato najprije zaista iskreno čestitam Andreju Plenkoviću, Zlatku Daliću i njihovim igračima na ove tri velike vijesti, koje nisu banalne, niti samorazumljive, iza kojih u sva tri slučaja stoji dobitna kombinacija plana, rada i prilike.
Da bi se razumjelo i vrednovalo što za Hrvatsku znači ulazak u Schengen, važno je podsjetiti se na početne pozicije.
Primjerice, prisjetiti se kako se prije trideset godina iz međunarodno priznate Hrvatske, ali s četvrtinom teritorija pod srpskom okupacijom, poslovno putovalo u Bruxelles. Najprije vam je tvrtka u kojoj radite morala izdati potvrdu: da ste zaposleni, da putujete službeno i da oni snose troškove.
Zatim ste morali u red ispred tada zajedničkoga konzulata država Beneluxa (Nizozemske, Belgije, Luksemburga). Ako povjeruju vašim papirima, oni će vam izdati jednokratnu vizu – na tri dana, pet dana ili sedam dana. Sve dulje od toga bilo je gotovo nemoguće – što ćete vi u Bruxellesu dulje od tjedan dana? Nakon toga, najbolja je opcija bila poći avionom do Amsterdama jer izravnih letova za Bruxelles, dakako, nije bilo. Po dolasku na Schiphol na kontroli putovnica, dakako, idete u onaj veliki najveći i najsporiji red gdje piše – Ostali.
Kad napokon stignete pred dežurnog policajca, počinje odmjeravanje, kao da u ručnoj torbici nosite kalašnjikov, ispitivanje kamo idete, zašto idete, gdje odsjedate, kad se vraćate…
Propituju vas, dakako, dulje od ostalih “ostalih” jer dolazite iz ratne zone. Potom na vlak pa još dva i pol sata do Bruxellesa. U hotelu morate unaprijed platiti sobu za cijeli boravak, gotovinom dakako, jer naše kartice ne primaju. I još položiti gotovine u vrijednosti kojih petstotinjak eura za eventualne dodatne troškove koje ćete napraviti u ta tri dana.
A onda brzo natrag, prije nego što vam istekne viza. To što od sljedeće godine od Zagreba do Bruxellesa (i dalje) putujemo bez granica, za Hrvatsku nije samo olakšanje putovanja ljudi i roba, već je to iznad svega civilizacijski iskorak i potpuni povratak u Europu.
ISTOČNO SVRSTAN ILI NESVRSTAN
Istina, EU je u međuvremenu izgubio mnogo od tadašnjeg blještavila. Bruxelleski Grand Place je u ono doba bio uistinu najljepše uređeni adventski trg u Europi. Ali i manje blještava Europska unija, sa svim problemima koje ima i koje će imati, civilizacijski je neusporediva s našim istočnim susjedstvom. Uostalom, pogledajte Srbiju. Još prije dvadeset godina bili smo (i umalo ostali) u istom “vlaku” za EU.
U ovo doba geopolitičkih potresa i preslagivanja, možda bi i važnije od Schengena bilo da sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja označi novu etapu odnosa Hrvatske i SAD-a. Ta iskrena transatlantska orijentacija nedostajala je manje-više svim hrvatskim vladama, nakon Sanaderove. Milanovićevoj je osobito nedostajala. A što danas znači praviti se nesvrstan ili biti istočno svrstan – vidite kod Srbije.
I napokon stigosmo do nogometa, do izbornika Dalića i hrvatske nacionalne momčadi. Oni pokazuju koliko Hrvatska može kada igra po univerzalnim pravilima, kada se momčad formira prema kriterijima kvalitete i kompetencije i vodi kao tim.
Možete li zamisliti Zlatka Dalića da se natječe u nogometnoj vještini sa svojim igračima, uvjerava nas da igra nogomet bolje od Modrića, da bira igrače po političkom ključu, količini ulagivanja, prema osobnim interesima i simpatijama?
Dakako da ne. I zato su oni pri samom vrhu svijeta. A Hrvatska – samo u Schengenu. Srbije, koja je krenula s iste startne pozicija, pak nešto i nema na vidiku.
