I vjerovao sam u sva ta objašnjenja. Odbacivao teorije o zaprašivanju.
Kao i svake godine, kada se dogodi ovakav lijepi zimski dan, kao i većina sugrađana, volim sjesti na terasu kafića i uživati u najavi novog proljeća. Godine prolaze. Prešao sam četrdesetu i itekako se sjećam neba nekada.
I vidim kako izgleda nebo danas. Viđao sam ove slike i ranije. Sa drugih lokacija i iz drugih zemalja. I vjerovao sam u sva ta objašnjenja. Odbacivao teorije o zaprašivanju. Međutim, potpuno je drukčije kada se na nebu tvoga vlastitog zavičaja odjednom počnu pojavljivati slike kakve si viđao samo po internetu Bilo je ovdje i ranije zračnog prometa. Bilo je i rabije tragova koji ostaju dugo.
Ali to je bila iznimka a ne pravilo. Baš onako kako smo i učili u školi. Da ponekad, vrlo rijetko, kada se poklope atmosferske prilike, tragovi mogu ostati satima. A inače, tragovi nestaju nakon maksimalno petnaestak minuta. Da. Tako su mene učili u školi. I tako je bilo i u stvarnosti.
Oduvijek sam volio promatrati nebo. Oduvijek sam imao priliku često dugo gledati u cijelo nebo, ne samo u jedan mali odsječak. Meni nitko ne može reći da je to normalno. Kraj zdrave glave, zdravih očiju i dobrog pamćenja. Ne, do prije 10 ( ili još manje) godina na mome nebu ovog nije bilo. Iako je prometa u zraku bilo. I sjedim tako danas na terasi kafića. Gledam te ljude oko sebe. Pričaju ili gledaju u mobitele, promatraju prolaznike ili aute u prolazu Sređeni, namirisani, počešljani… uživaju u zimskom suncu. A iznad nas pruge kakve nikad nisu bile.
( Ne ovakve sa slike, to je naknadno uslikano. Bilo je još gore, bilo je nevjerojatno. Ali nisam želio privlačiti pažnju na sebe slikajući.)
Obraćam pažnju na ljude: kamo gledaju, komentiraju li išta, upiru li prstom, slikaju li? Nitko ništa. Prijatelj do mene sjedi. Vidi on, ali šuti. Vidim i ja, ali šutim. Sve smo već ranije rekli. Pričali, iskomentirali. Sad i mi samo sjedimo. I pravimo se da ne vidimo. Šta uopće možemo?
Koliko među ovima koji sjede oko nas ima onih koji misle isto kao mi? A koliko onih kojima su pruge koje se šire po nebeskom plavetnilu nešto nevrijedno pažnje? Nešto sasvim normalno? Ne znam. Ali sve mi djeluje kao nadrealno iskustvo. Kao neka filmska scena. I jeza me prožima. Gledam te ljude oko sebe. Gledam nas. Gledam stado. Gledam ljude bez svijesti. Zombije.
Gledam one koji gledaju a ništa ne vide. Gledam…i vidim roj kukaca koje netko upravo prska sporodjelujućim insekticidom a kukci se nastavljaju baviti svojim uobičajenim aktivnostima, nesvjesni toga što se iznad njih zbiva.
Izvor: Rubni Portal
