Rijetko viđen izljev iskrenosti i samokritike koji dolazi – iz Srbije.
Ovaj tekst potpisuje Veljko Mladenović i vrijedi ga pročitati bez predrasuda, jer pogađa u samu srž problema. Nema isprika, nema relativizacije, nema opravdanja. Samo gola istina o ratovima devedesetih, o uzrocima i posljedicama, o odgovornosti i lažima koje se i danas ponavljaju.
”Autocesta Zagreb–Beograd, u duljini od 382 kilometra, otvorena je 27. srpnja 1950. godine.
Bilo je to vrijeme kada su ceste spajale ljude.
A onda su došle devedesete.
Istom tom autocestom krenuli su – u jednom smjeru tenkovi, a u drugom traktori.
Prvi tenkovi u SFRJ usmjereni protiv jednog naroda, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, pokrenuti su 1991. godine – iz Beograda.
Sve što se kasnije dogodilo bila je samo posljedica te odluke.
Da 1991. nismo krenuli napadati Hrvate tenkovima, 1995. ne bismo bježali na traktorima.
Dragi moji Srbi, rat nije počeo 5. kolovoza 1995., nego 1991. godine. Kad smo uz pomoć JNA protjerali 550.000 Hrvata i srušili 1436 katoličkih sakralnih objekata. Na okupiranom području nije ostala niti jedna crkva čitava. Od 1991. do 1995. svakodnevno smo bombardirali Hrvatsku, sravnili Vukovar sa zemljom, okupirali 20% teritorija, protjerali Hrvate iz tih područja i veličali velikosrpsku politiku.
Ove slike protjeranih Srba jesu tužne i bolne, ali treba prst uperiti u drugom smjeru.
Što biste rekli za Nijemce kada biste gledali snimke i fotografije njihovih izbjeglica nakon Drugog svjetskog rata? Što biste rekli da za svoju tragediju krive druge? Rekli biste: “NE – sami ste krivi, podržavali ste Hitlera i činili zločine, zato su vas snašle izbjeglice.”
Isto vrijedi i za nas 1995.
98% Srba je podržavalo Miloševića.
Shvaćate li razmjere nenormalne politike Beograda iz 90-ih?
Znate li da dok god mi sami ne osudimo naše zločince i ne zabranimo im bavljenje politikom, javnim istupima i državnim funkcijama – Srbija neće imati budućnost?
To nije stvar popularnosti, to je nužnost.
Da Srbija ima državnike i političare s vizijom, na skupovima povodom “Oluje” ne bi unesrećenom i prognanom narodu pričali laži i bajke. Rekli bi im istinu: “Politika srpskog nacionalizma dovela vas je ovdje gdje jeste. Prevareni ste. Poraženi ste.”
Srbija se nije suočila s bliskom prošlošću. Srbija nije naučila ništa iz svojih poraza. Srbija nije razumjela ni svoje, ni tuđe rane. Srbija i dalje luta, boji se suočavanja s realnošću i živi u mržnji. Danas gradimo zidove, a ne mostove.
Hrvatska je nudila Z-4 plan! Zašto ste ga odbili? Pitajte svoje roditelje – možda znaju nešto o tome.
A ovaj koji vam je sada na vlasti – pogledajte ga dobro, tu je vaš problem.
“Oluje” ne bi bilo, i svi bi izbjeglice i dalje živjele na svojim imanjima u Hrvatskoj, da ih nisu ‘oslobađali’ Milošević, Šešelj i Vučić, sanjajući granicu Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica.
Snimaju se filmovi poput “Dare iz Jasenovca”… “Oluje”… Nisam gledao ta sranja, ali da pitam –
Je li na početku filma “Oluja” prikazan Vučić kako drži miting u Glini i govori Srbima da ne prihvate Z-4 plan?
Je li prikazana srpska policija koja, po nalogu vlasti, ne da nesretnom narodu da uđe u Srbiju?
Tko glumi one što su naplaćivali izbjeglicama vodu uz cestu?
Tko glumi pokojnog Babića koji pred Haškim tribunalom priznaje krivicu i traži oprost od hrvatskog naroda – postoji li ta uloga?
Nije prošlo sto, nego trideset godina. Ima nas mlađih, živih i ne senilnih, koji se sjećamo kako ste dočekali te izbjeglice, kako ste im naplaćivali vodu, kako ste mlađe izvlačili i tjerali natrag u rat…
Dok god je među ovim narodom masa prevrtljivih gov*na koja bi za sitniš prodala i vlastito dijete, dok god imamo “sendvičare” i “botove”, dotle Srbija neće biti ništa.
Današnja srpska politika jednaka je kao i ona iz 90-ih – ratnohuškačka. Danas još uvijek očevi planiraju “dogodine u Kninu”, “dogodine u Prizrenu”, “kad se srpska vojska vrati na Kosovo”…
A onda kukate kada vam djeca, “ni kriva ni dužna”, voze traktore prema nikud, prema “Bestragiji”, gdje im još i vodu naplaćujete.
Umjesto da vlastitu djecu trujete pričama o herojima, legendama i “srpskom svetu”, radije im recite da u Europi već gotovo 30 godina nema granica. Tamo se ljudi dijele na dobre i loše – a ne po naciji, vjeri ili boji kože.” napisao je Veljko Mladenović .
