Kultura

V. Starešina: Primjer kako Srbija slavi uz hrvatsku koračnicu (iz hrvatske kulturne baštine)

Glavni razlozi nedovršenosti hrvatske priče o Vukovaru 1991. sadržani su u ove dvije priče o jednoj, hrvatskoj koračnici. Srbija ju je pretvorila u svoj glazbeni establišment. A Hrvatska je prihvatila srpsku propagandu prema kojoj je ta ista koračnica, ako je pjevaju Hrvati – nedvojbeno ustaška.

Uz sjećanje na tridesetu obljetnicu pada i srpske okupacije grada, Vukovar je ponovno ovih dana u središtu medijske pozornosti. I trideset godina poslije, u Hrvatskoj se još uvijek raspravlja tko je razorio grad i ubio ljude, je li to djelo nekoliko grupa razularenih četnika ili najelitnijih jedinica JNA i njihovih agenata, zašto nitko iz vrha JNA nije za to (o)suđen… Umjesto još jednog priloga toj reciklaži povijesno i pravosudno još nedovršene teme, odlučila sam uz ovu obljetnicu ispričati priču o povijesnom putu jedne pjesme. Jedne koračnice. Piše Višnja Starešina za SlobodnuDalmaciju.

Početna je točka proslava srpskog pravoslavnog praznika Dana svetog Save u okupiranom Vukovaru 27. siječnja 1992., u praznim pogonima prijeratne tvornice “Vuteks”. Kako objašnjava srpska voditeljica, bio je to prvi organizirani kulturni događaj u “oslobođenom” Vukovaru. Za tu su prigodu dovedeni narodni umetnici-pevači iz Beograda: Nada Topčagić, Era Ojdanić i druge narodnjačke zvijezde upregnute u srpsku ratnu propagandu. U vrijeme proslave, okupirani Vukovar je doslovce grad ruševina i smrti. Djelomičnu snimku ove priredbe, uz dojmljive izvedbe Nade Topčagić i Ere Ojdanića s četničkim kokardama na kapama, zaista zbog “koncertne” atmosfere vrijedi pogledati na YouTubeu na poveznici:  https://www.youtube.com/watch?v=CV_nMBS37WQ.

No prava zvijezda tog makabričnog derneka zapravo je bila jedna pjesma – koračnica “Marširala kralja Petra garda”.

Danas čak niti u srpskom javnom prostoru nije sporno da je riječ o originalno hrvatskoj vojnoj koračnici “Marširala, marširala pedesetitreća (pukovnija)” nastaloj još u 19. stoljeću, čiji se tekstualni dio potom često mijenjao prilagođavajući se vremenima, prilikama i vojskama. Pa je poslije marširala Jelačića vojska, zatim je marširala Mačekova garda, u vrijeme NDH je marširala domobranska vojska. A u drugoj, ustaškoj varijanti, istrčale su zagrebačke frajle da vide kako mlad ustaša ide pod barjakom, korak za korakom… I, ta je ustaška inačica u Hrvata trajno obilježila staru vojnu koračnicu, priskrbivši joj status nepodobne.

Snimili su devedesetih tu koračnicu (dakako bez mladog ustaše pod barjakom) ondašnji “Zlatni dukati”, ali je potom ona ipak potisnuta na marginu i u zaborav, da ne bi nekoga asocirala na one zagrebačke frajle iz razdoblja NDH koje su istrčale pogledati mladog ustašu pod barjakom.

Opreza nikad dosta. Sporno jedino može biti je li srpska ratna propaganda prisvojila staru hrvatsku koračnicu, uvrstivši je u svoj vojni glazbeni repertoar pod naslovom “Marširala kralja Petra garda”, još u vrijeme Prvog svjetskog rata i kralja Petra I. Karađorđevića. Ili je pak hrvatska koračnica prisvojena i u srpsku pretvorena u vrijeme rata za veliku Srbiju devedesetih godina prošlog stoljeća, a njezina duga srpska povijest prigodno izmišljena? No izvjesno je da je konačni tekstualni pečat “srpskoj” koračnici “Marširala kralja Petra garda” iz devedesetih dao tadašnji poznati srpski primijenjeni umjetnik Nikola Urošević Gedža, poznat i po drugim velikim hitovima srpske ratne propagande: “Sokolovi sivi tići” (tzv. himna tzv. RSK), “Velika Srbija”, “Živ je Draža, umro nije”…

Što je sa starom hrvatskom koračnicom tridesetak godina poslije? Kako slika govori više od tisuću riječi, vrijedi pogledati snimku beogradskog novogodišnjeg koncerta iz 2018., u Sava centru, pod ravnanjem srpskog maestra Bojana Suđića (https://www.youtube.com/watch?v=CV_nMBS37WQ.) Na svečanom koncertu, u dojmljivom aranžmanu, orkestar i zbor RTS-a izvode “Marširala kralja Petra garda”, onu istu Gedžinu tekstualnu verziju koračnice, s kojom su Nada Topčagić i Era Ojdanić orgijali u “oslobođenom” Vukovaru 1992. Ali ništa tu više ne podsjeća na četničke derneke. To je sada čisti državni establišment. Izvedbi u Sava centru sa suzom u oku u vojnoj odori počasno salutira posebni gost koncerta Sergej Putilin, solist Aleksandrova, službenog zbora ruske Crvene armije. Umjesto originalnih zagrebačkih frajli, srpske junake u koračnici gledaju beogradske dame. Hrvatska koračnica postala je poznata stara srpska vojna pjesma.

A u Hrvatskoj? U Hrvatskoj koračnica u mainstreamu ne postoji jer i dalje ima etiketu – ustaške. Ali nisu je svi zaboravili. Pa tako na jednom portalu, jedan pseudonim iza kojega se navodno skriva jedan poznati novinar, piše kako je ispred kafića na Dolcu naišao na “dva mlada, očigledno pijana i nesumnjivo glupa momka u crnim majicama” koji su pjevali “Istrčale, istrčale, zagrebačke frajle”, i to u ustaškoj inačici. Umjesto “Boj se bije, bije, bije, hrvatski se barjak vije”, oni su navodno pjevali “Boj se bije, bije, ustaški se barjak vije”, ako Veliki Pseudonim nije sve izmislio, kao svojedobno intervju s hrvatskim premijerom. Veliki Pseudonim je pak najviše užasnut time što je policajac navodno stajao pokraj “pjevača” – ne čineći ništa. Ništa!!!

Glavni razlozi nedovršenosti hrvatske priče o Vukovaru 1991. sadržani su u ove dvije priče o jednoj, hrvatskoj koračnici. Srbija ju je pretvorila u svoj glazbeni establišment. A Hrvatska je prihvatila srpsku propagandu prema kojoj je ta ista koračnica, ako je pjevaju Hrvati – nedvojbeno ustaška. I samo se čeka da onaj policajac nad kojim se zgraža Veliki Pseudonim – dobije nalog za uhićenje, zaključuje Višnja Starešina.

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button