Jedan od najstarijih indoeuropskih naroda i jedan od najstarijih kršćanskih naroda na svijetu jesu Armenci. Još u 6. st. prije Krista imali su svoju državu na području poznatom kao “Velika Armenija”, između Crnog mora, Kaspijskog jezera, Sirije i Perzije (veliki dio je to područje današnje Turske). Kada je armenski kralj Tiridat 295. godine prihvatio kršćanstvo, Armenija je postala prvom kršćanskom državom na svijetu.
Malo kojem narodu je povijest bila tako nesklona, a Crkva tako dragocjena za opstanak kao Armencima. Armensko kraljevstvo propada u 5. st., a područje Armenije će od tada biti neprestanim plijenom raznih osvajača (Bizant, Perzijanci, Seldžuci, Osmanlije). Bježeći pred progonima, jedan dio Armenaca se u 11. vijeku seli prema Sredozemlju i u maloazijskoj pokrajini Ciliciji (područje uz obalu južne Turske) osniva 1080. samostalnu državu godine sa sjedištem u gradu Sisu. Armensko kraljevstvo Cilicije trajalo je do 1375. god. kada pada u ruke Mameluka. Armenci u staroj postojbini na Kavkazu i istočnoj Turskoj stoljećima su živjeli pod Perzijancima, Rusima i Turcima, izloženi pokušajima privođenja na rusko pravoslavlje islam. Od 1895. god. do pred II. svjetski rat nad Armencima u istočnoj Turskoj je izvršen genocid. Tijekom Prvog svjetskog rata Osmanlije su pobili oko 1.5 milijun Armenaca, najvećim dijelom tako što su ih prognali u sirijsku pustinju gdje su od gladi, žeđi i vrućine pomrli. Preživjeli ostatak iselio se u ruski dio Armenije, Europu i prekomorske zemlje. Godine 1918. stvorena je samostalna armenska republika koja je već 1920. pripojena SSSR-u (kao Armenska SSR). S druge strane, cilicijski Armenci u južnoj Turskoj nakon I. svjetskog rata su protjerani u Siriju; Libanon i dalje po Bliskom Istoku. Raspadom SSSR-a 1991. god. konačno uskrisava nezavisna Armenija, čime armenski narod započinje novo razdoblje svoje povijesti. U odnosu na povijesno armensko kraljevstvo, današnja Armenija je minijaturna, međutim Armenci uslijed okrutne povijesti žive posvuda po Mediteranu i Bliskom Istoku.
Armenska Crkva – nositeljica narodnog identiteta
Armenska Crkva usko je povezana s armenskom nacijom. Biti Armencem je kroz povijest značilo zapravo biti kršćaninom. Njihova su stradanja postala mučeničkim svjedočanstvima za Krista. Tradicija kaže da su u Armeniju prvi donijeli kršćanstvo apostoli sv. Juda Tadej i Bartolomej. Povijest bilježi da je prvi apostol i utemeljitelj kršćanske Armenije bio sv. Grgur zvan prosvjetitelj (240-332) koji je obratio i pokrstio armenskoga kralja godine 295., čime su Armenci postali prvom kršćanskom nacijom u povijesti. Tijekom 4. i 5. st. Armenska je Crkva postupno stala razvijati mnoge svoje vlastitosti na području crkvenog ustrojstva, liturgije i teologije, osamostalivši se konačno krajem 5. st. od matične Crkve u Cezareji Kapadocijskoj. Poglavar Armenske Crkve od najranijih dana nosi naslov katolikos (u značenju sveopći poglavar-patrijarh) i sjedište mu je u armenskom gradu Ečmiadzinu blizu glavnog grada Yerevana. Karizmatska ličnost rane armenske Crkve bio je sv. Nerzes Veliki, koji je 365. godine sazvao prvi armenski crkveni sabor u gradu Aštišatu gdje su donesene uredbe o ustroju i djelovanju Crkve što je dalo snažan zamah kristijanizaciji armenskog društva i naroda. Krajem 4. st monah Mesrop (361-440) je sastavio posebno armensko pismo s 38 slova, čime je potaknut razvoj vlastite armenske kršćanske i narodne književnosti, liturgije i crkvenog prava. Početkom 5. st. Prevedena je Biblija kao prvo pisano djelo na armenskom jeziku. U to vrijeme cvate i monaštvo u čijim redovima se prevode grčki i sirijski otački tekstovi. Sredinom 6. st. Armenska Crkva uvodi i vlastito računanje vremena. Propašću armenske države u 5. st., Crkva postaje glavnim nositeljem nacionalne svijesti i samobitnosti armenske nacije.
Armenski biskupi nisu sudjelovali na Kalcedonskom saboru 451. god. zbog rata s Perzijancima, te nisu mogli izravno biti uključeni u rasprave oko kristoloških dogmi i sukobe među Crkvama. Međutim, zbog loših političkih odnosa s Bizantom i Carigradskom Crkvom te uslijed misionarskog djelovanja sirskih monofizita (koji su Armencima prenijeli svoju verziju zaključaka Kalcedona), Armenci su stekli protukalcedonsko raspoloženje i priklonili se monofizitstvu. Na sinodi u gradu Dvinu 506. godine Armenska je Crkva i službeno odbacila zaključke Kalcedonskog sabora. Tako, i danas Armenska apostolska crkva spada u tzv. “predkalcedonske” staroistočne Crkve, zajedno sa Siro-jakobitskom, Kotpskom i Etiopskom Crkvom, nazivane nekada “monofizitske”.
Armenska staro-istočna apostolska Crkva
Osnivanjem novoga armenskog kraljevstva u Ciliciji i armenski se katolikos 1294. god. preselio u Ciliciju, u grad Sis. Preko križara su cilicijski Armenci došli u dodir s Rimskom Crkvom i god. 1198. pristupili jedinstvu s papom i Katoličkom Crkvom. Međutim ta je unija propala zbog pada armenskog kraljevstva Cilicije u ruke muslimana 1375. godine. Crkvena unija s Rimom je nakratko obnovljena 1439. godine (tzv. Firentinska unija), ali je to izazvalo razdor među samim Armencima. Oni koji su bili protiv te unije izabrali su 1441. novog katolikosa-patrijarha koji se vraća u Armeniju, u prvotno duhovno središte Ečmiadzin. Katolikos u Ečmiadzinu ostao je uvijek prvi i općeprihvaćeni duhovni poglavar Armenaca, stavljajući u drugi plan katolikosa cilicijskih Armenaca, koji zauzima drugo mjesto. Godine 1311. od Katolikata Cilicije se odvojio Armenski patrijarhat Jeruzalema, a 1461. god. nastao je i zaseban Armenski patrijarhat Carigrada. Ovoga je uspostavio osmanlijski car Mehmet II. s namjerom da sve Armence u Osmanskom carstvu stavi pod jednu duhovnu i civilnu vlast. Tako do danas Armenska Crkva ima 2 katolikata (Armenija i Cilicija) i 2 patrijarhata (Jeruzalem i Carigrad). Katolikos u Ečmiadzinu (Armeniji) priznat je kao prvi i univerzalni poglavar cijele Armenske Crkve.
Katolikat Ečmiadzina u Armeniji broji oko 5 milijuna vjernika u Armeniji obuhvaća i zemlje bivšeg SSSR-a, Indiju, Afriku, Europu, Ameriku i Australiju. Katolikat Cilicije ima sjedište u Antelijasu, Libanon te 900,000 vjernika u Libanonu, Siriji, Iranu, Iraku, Grčkoj, Cipru i SAD-u. Patrijarhat Jeruzalema ima oko 10,000 vjernika u Izraelu i Jordanu, dok Patrijarhat Carigrada ima oko 70,000 u samom Carigradu, u Anatoliji te na Kreti u Grčkoj). Prije 1914. godine u Turskoj je bilo 2 milijuna armenskih kršćana s 39 biskupija. Sveukupno danas ima oko 6 milijuna pripadnika Armenske apostolske crkve. Armenski su katolikosi potpisali više zajedničkih izjava i s Katoličkom i s pravoslavnim Crkvama o slaganju oko najbitnijih kristoloških sadržaja vjere, pa se više Armence ne naziva ”monofizitima”.
Armenska katolička Crkva
Veze Armenskog katolikata Cilicije s katolicima od 12. do 15. st. utirale su put zbližavanju tog dijela Armenaca s Rimom. Vrlo su rano među Armencima počeli djelovati katolički redovnici-misionari. Još 1320. god. osnovan je dominikanski ogranak zvan “Sjedinjena armenska braća” koji je u 14. st. brojio 20 samostana s oko 700 redovnika. U 18. st. su osnovani armenski “antonijanci” (istočni katolički redovnici pod pravilom sv. Antuna pustinjaka), a 1701. i svećeničko bratstvo “mehitaristi” (po osnivaču svećeniku Mehitaru), kojima je od 1717. god. sjedište u Veneciji na otoku San Lazzaro. Papa Benedikt XIV. utemeljio je 1742. god. Armenski katolički patrijarhat Cilicije za sjedinjene Armence na Bliskom Istoku, čime je konačno nastala Armenska katolička Crkva. Papa Pio VIII. uspostavio 1830. god. Armensku katoličku nadbiskupiju za armenske katolike u Turskoj. U Rimu je 1883. god. osnovan poseban Armenski kolegij za izobrazbu klera. Pripadnika Armenske katoličke Crkve ima oko 600.000, a žive uglavnom na Bliskom Istoku (Libanon, Sirija, Turska, itd.), te u Europi i SAD-u. Patrijarh ima sjedište u Beirutu, a nosi naslov “Katolički patrijarh Armenaca Cilicije”. Najpoznatiji prelat armenskih katolika bio je patrijarh-kardinal Gregor Petros Agananian (1895 –1971) koji se istakao tijekom II. Vatikanskog sabora i kojega se smatralo kandidatom za papu.
