Riječi djeluju na nas. Uvijek. Ostavljaju traga. Imaju snagu oblikovanja – pozitivnoga ili negativnoga. Ako stalno slušam riječi da ništa ne vrijedim, da od mene “ionako nikad ništa” to može obilježiti/uništiti moj život. Mi upijamo snagu riječi. I ne samo riječi, već i onoga što se ne izgovori, a osjeti.
Riječi nisu nimalo bezazlene, kako netko naivno može misliti. Uvijek na nas utječu, bili mi toga svjesni ili ne. Riječ nije neutralna. Budući da je tomu tako nimalo onda nije svejedno kakve riječi slušamo i – još važnije – kakve riječi izgovaramo.
Pitaš li se ikada je li tvoje riječi spajaju ili razdvajaju ljude? Unose li mir ili nemir u međuljudske odnose? Je su li ljudi nakon razgovora s tobom zadovoljniji, sretniji ili nezadovoljniji, opterećeniji? Ako nisi – upitaj se. Odgovor na navedena pitanja otkrit će ti dio tvog identiteta, otkrit će ti tebe samoga, ono kakav si čovjek. Samo čovjek koji se preispituje, napreduje. Svijest o nekoj pogrešci preduvjet je njezina ispravka. Negiranje je preduvjet činjenja istoga. Godinama. Ne može se promijeniti ono što se ne poznaje i ne uočava kao problematično, objavljuju franjevci-st.com.
Riječi imaju snagu oblikovanja – pozitivnoga ili negativnoga
Riječi nisu nimalo bezazlene, kako netko naivno može misliti. Uvijek na nas utječu, bili mi toga svjesni ili ne. Riječ nije neutralna. Budući da je tomu tako nimalo onda nije svejedno kakve riječi slušamo i – još važnije – kakve riječi izgovaramo. Pametniji među nama ne samo da ne govore riječi koje obeshrabruju, osuđuju, ocrnjuju drugoga, već ih i ne slušaju. Ne daju se uhvatiti u klupko ogovaranja, u mrežu dokonih „pametnih gubitnika“ koji se lažno tješe pretresajući tuđe mane i slabosti. Vrijeme trate fingirajući superiornost a zapravo ostaju isti. Godinama.
Riječi djeluju na nas. Uvijek. Ostavljaju traga. Imaju snagu oblikovanja – pozitivnoga ili negativnoga. Ako stalno slušam riječi da ništa ne vrijedim, da od mene “ionako nikad ništa” to može obilježiti/uništiti moj život. Mi upijamo snagu riječi. I ne samo riječi, već i onoga što se ne izgovori, a osjeti.
Da, mi možemo svojim riječima nekomu upropastiti život, a možemo ga i spasiti. Tako smo na neki način istovremeno i spasitelji i oni koji su spašeni od drugih, naravno ukoliko smo toga svjesni.
Riječi su zapravo samo sredstvo, kanal kojim teče komunikacija prema drugima. Koji put je poput gorskog brzaca, drugi put kao široka rijeka, treći opet kao blagi val u sutonu. Najčešće je i prisutna u svim oblicima, kod svih. Prije ili kasnije. I nije uopće imuna na sugovornika. Dapače, on joj često daje ritam i boju. Dovoljan je nekad i jedan čovjek koji će nas dobrim riječima podržavati/oblikovati i mi napredujemo, rastemo jer vjeruje u nas pa onda i mi više vjerujemo u sebe. No, isto tako, nažalost, i za nazadovanje dovoljno je nekada i jedno gunđalo koje lošim riječima truje našu svakodnevicu/život te nam nameće vlastita ograničenja.
Naš rast i život ne ovise samo o izgovorenoj riječi, već i o onoj neizgovorenoj, o onom što se ne kaže, a živi. Pa ipak za početak dovoljno bi bilo odlučiti da nećemo koješta govoriti, a ni slušati/čitati. Slušajući Riječ i naše će se riječi obući u snagu koja preobražava.
