Mediji bruje: Pljačka stoljeća u Ini! Ma, dajte. Povijest krađe Ine počela je još u komunizmu, od strane “crvenih menadžera”, kako ih je nazvao Đureković.
Dovoljno je pročitati presudu njemačkog suda u slučaju Perković-Mustač i sve će vam biti jasno. Zbog kratkoće prostora navest ću ono što se od strane crvenih menadžera preobučenih u demokrate događalo samo nakon devedesete. Iz onoga što slijedi vidljivo je da su za Inu od lopova gori samo nesposobnjakovići. Ponajprije Račan i Milanović, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju
Velika naftna polja Bijele noći, zahvaljujući vizionarstvu predsjednika Tuđmana i njegovih suradnika, Ina je kupila krajem 1998. u Sibiru. Vlada premijera Ivice Račana 2002. godine prodala ih je nepoznatoj švicarskoj tvrtki PBS. Odluku o prodaji Bijelih noći bez natječaja predložio je tadašnji predsjednik Nadzornog odbora Ine i potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Slavko Linić, a Vlada prihvatila.
BIJELE NOĆI I ŠTETOČINE
U to vrijeme, kada ih je Tuđman kupovao, 1998. godine, velika financijska kriza pogodila je Rusiju. Strane korporacije se povlače, cijene nafte padaju, Ina radi obratno i kupuje Bijele noći. Plaćena cijena bila je niska, 18,5 milijuna dolara. Samo dva tjedna nakon kupnje Bijelih noći, u Moskvu, dotad politički sklonijoj Srbiji negoli Hrvatskoj, dolazi Tuđman, prepoznajući važnost ove akvizicije. Kupnja Bijelih noći bila je s poslovne strane najuspješniji potez Ine u inozemstvu.
Onda dolaze štetočine, Račanova vlada i prodaja Bijelih noći. Na prvi pogled nije bilo loše jer smo Bijele noći kupili za 18,5 milijuna dolara, a prodali za 74 milijuna. No nakon plaćanja raznih troškova (i sudskih), realno smo, možda, dobili tek oko 40 milijuna. Kikiriki. Naime, u vrijeme prodaje Bijelih noći barel nafte bio je 30 dolara. Ali ubrzo se cijena nafte na tržištu udvostručila, potom ustabilila na više od 100 dolara. Nedugo nakon “genijalnosti” račanovaca, Bijele noći su vrijedile milijarde dolara.
Opet u vrijeme račanovske štetočinske politike i privatizacije Ine i svih tih događanja, predsjednik uprave Ine bio je HNS-ovac Tomislav Dragičević. Slavko Linić obnašao je dužnosti potpredsjednika Vlade RH za gospodarstvo i predsjednika Nadzornog odbora Ine.
U ožujku 2003. godine (Bijele noći prodane godinu dana ranije) Vlada RH osniva Savjet za privatizaciju Ine Industrije nafte d. d. Njega čine: Ivica Račan, Goran Granić, Slavko Linić, Radimir Čačić, Ljubo Jurčić, Božo Kovačević i Željko Pecek.
Ponude su podnijeli MOL – 505 milijuna USD, ili 1300 kuna za dionicu, OMV – 420 milijuna USD. Izvješće u Saboru o prihvaćanju MOL-a predočio je Linić, te se prihvaća s 81 glasom “za” bez nazočnosti zastupnika HDZ-a. Već tada je MOL s 25,1 posto vlasništva dobio aneksom ugovora dva člana Nadzornog odbora s pravom veta. Tako su de facto preuzeli upravljanje Inom s mizernim udjelom u odnosu na upravljačka prava. Za razliku od Tuđmana koji je odmah prepoznao kapacitet Bijelih noć i Ine općenito, oni, račanovci, nisu željeli razvijati Inu kao samostalnog čimbenika, što je Linić pred Povjerenstvom pravdao nesposobnošću države da upravlja. Ako je on država, onda je to točno.
Kao što je SDP-ova Račanova vlada zbrljala s Bijelim noćima i prodajom Ine MOL-u pod kretenskim uvjetima, tako je opet SDP-ova vlada na čelu s Milanovićem i Vesnom Pusić jednako štetočinski napravila s naftnim poljima u Siriji. A odluke o plinskom biznisu za vrijeme Milanovićeve vlade i ministra Vrdoljaka su pak posebna tema. Zato Milanović oko ove zadnje afere u Ini i nije baš prčast kao inače.
PUNO IMENA…
Posebna priča u procesu uništavanja Ine jest Inina londonska tvrtka kćer (InterIna) od koje je kupovala naftu po prevelikoj cijeni. Kao svjedok pred saborskim Povjerenstvom Linić je rekao da su najveći dobavljači u to vrijeme bili Ina Industrija nafte d.d. London (InterIna) koja se bavila transakcijama kupnje nafte. Naglasio je da Nadzorni odbor Ine nije bio zadovoljan tim procesima s obzirom da su nabave bile neredovite, tzv. kupnje na “spot-tržištu”, odnosno bez dugoročnih ugovora, dakle, skuplje. Ako to sam Linić kaže, postavlja se pitanje zašto ih kao predsjednik Nadzornog odbora nije smijenio, budući da je na fin način implicitno rekao da, blago rečeno, muljaju ili kradu i uništavaju svoju matičnu tvrtku, pa su je uz pomoć MOL-a, eto, morali spasiti od sebe samih.
Inače, oko kontroverzne InterIne motalo se mnoštvo njih, među inim: Ivan Kliček, Bojan Milković, Tomislav Dragičević, Milan Ujević (sin generala JNA), Leo Dolezil, Ivan Đerek, kao i Dragutin Biondić, vlasnik Centar banke koja je otišla u stečaj, iako je država, tj. Linić, neposredno prije odobrila i učinila dokapitalizaciju banke preko fondova gospodarske suradnje (FGS), te “zanimljiv” tip Andrija Kojaković. O načinu kako su Kojaković, Dragičević i ekipa funkcionirali u kontekstu “dobrobiti” Ine i RH, najbolje bi bilo upitati Davora Šterna, da se ne izlažem tužbi.
Dakle, što se Ine tiče, ovi uhićeni ovih dana, kao i Sanader, u odnosu na crvene menadžere kroz povijest uništavanja Ine od komunizma do danas, gotovo su nebitan fenomen. Za razliku od njih, od obitelji Špiljak do obitelji Broz, pa i dviju SDP-ovih vlada, Milanovićeve i Račanove, koje su ključne u upropaštavanju Ine, nitko nije odgovarao. I neće, a mentalitet crvenih menadžera se nastavlja.
Eh, lustracija…
