Bilo je to 15. siječnja 1992. godine. Dan kada je Republika Hrvatska i službeno ušla u krug međunarodno priznatih država. Split je slavio, Narodni trg je bio prepun emocija, zastava, pjesme i domoljublja. Na pozornici su se izmjenjivali glazbenici, govorili političari i vojskovođe… svi su pljesak dobivali, neki i skandiranje.
Ali onda se dogodilo nešto neočekivano.
Na pozornicu je stupio tada potpuno nepoznati mladić, Marko Perković, nadimka Thompson, odjeven u odoru hrvatskog branitelja. U ruci nije imao mikrofon zbog slave — nego zbog rata. Došao je izrovane zemlje u trenutak kad se Hrvatska tek rađala iz krvi, ali i ponosa.
Bila je to prva i jedina njegova pjesma. Nije imao diskografsku kuću, reklamu, medije, urednike. Imao je samo rat, domovinu i istinu. I jednu pjesmu koju je napisao usred agresije — “Bojna Čavoglave”.
Publika je najprije slušala, zatim zapjevala. A onda — eksplodirala.
Barjaci su poletjeli u zrak, trg je grmio, ljudi su skandirali. Gromoglasni refren “Hrvatska vam zaboravit neće nikada!” morao se ponoviti tri puta, jer publika nije dopuštala da pjesma stane.
U jednom trenutku, cijeli Split je pjevao kao jedan veliki zbor, kao glas države koja se tek rodila.
TKO JE SAČUVAO OVAJ POVIJESNI TRENUTAK?
Ovaj jedinstveni nastup zabilježio je Damir Tešija, jedan od najznačajnijih hrvatskih producenata i skladatelja. Malo je poznato da je upravo Tešija radio aranžman Bojne Čavoglave, kao i tekstove brojnih popularnih pjesama poput “Moli mala” i “Ne varaj me sa golubom u rukama”.
Da nije bilo njegove kamere, dio hrvatske glazbene i ratne povijesti danas bi ostao samo legenda, prenesena usmenom predajom.
To je bila pjesma koja nije služila zabavi, već obrani države. To je bio glas koji nije došao iz televizijskog studija, već sa prve crte bojišnice.
Dana 15. siječnja 1992. u Splitu nije rođena zvijezda estrade. Toga dana Hrvatska je dobila svoju ratnu himnu, a mladić iz Čavoglava započeo je put koji će, sviđalo se to nekome ili ne, postati dio hrvatskog identiteta.
Njegov prvi nastup možete pogledati ovdje.
Jer neke pjesme nisu napisane da se slušaju.
Nego da se pamte.
Izvor: MPT arhiva
