Politički cilj križara-škripara bio je rušenje komunizma pod palicom Josipa Broza Tita zbog zločina koje su Titovi partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka.
Po završetku Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. i kasnije, manje skupine hrvatskih vojnika i civila se nisu predavale komunističkim vlastima nego su se povlačili u brda i planine. Nazivali su se Križari. Komunističke vlasti su ih nazivali «škripari».
Najveći dio Križara je bio iz skupina hrvatske vojske koji nisu išli na povlačenje prema Bleiburgu i Dravogradu, nego su se u prevratu odmah povukli u brda i planine. Drugi dio Križara je bio iz skupina koje su preživjeli Križne putove; u bijegu s Križnoga puta nisu se zadržavali kod svojih rodnih kuća nego su se našli u brdima i organizirali Križarske skupine. Treći dio je bio iz civilstva: bili su to oni koji nisu htjeli prihvatiti komunističku državu i komunistički sistem pa su se pridružili hrvatskim vojnicima u Križarima.
Svi su oni otišli u Križare nadajući se kratkotrajnoj komunističkoj vlasti, da neće dugo potrajati partizanska najezda, da će ubrzo doći do protuudara hrvatskih jedinica koje će postići oslobođenje od partizana i komunista.
Skrivali su se najčešće u brdima u sjenicama, stajama, torovima, škripinama i različitim drugim skrovištima.
Skupine Križara su se od prevrata 1945 sve do početka 1948. zadržavale na širem prostoru Hercegovine i Zagore. U tijeku 1947. udbaški pritisci su bili sve veći i veći. Križari su počeli ginuti . Zbog UDB-aški pritisaka Križari su se ipreselili u Planine: na Vran i Ljubušu. U Planinama su u poznatim udbaškim akcijama 1949. pohvaćani i poubijani.
U zapadnoj Hercegovini je postojala trajna povezanost Križara-Škripara s većinom naroda, posebno s pojedinim osobama po selima. Križari i križarske ideje su bile podržavane od naroda. Zbog povezanosti s Križarima narod je u Hercegovini pet godina poslije prevrata živio pod stalnim «policijskim satom», pod velikim strahom od UDB-aša.
Prehranjivali su se hranom donesenom u određeno dogovoreno vrijeme iz sela. Najčešće su hranu Križarima nosile seoske djevojke. One su nerijetko bile i jedina veza između Križarskih skupina i sela.
Sve veze s Križarima postepeno su komunističke vlasti otkrivale i strogo kažnjavale. Komunisti su u smislu preuzimanja i čuvanja vlasti postepeno svoj utjecaj proširivali do u svaki zaseok po Hercegovini. Odmah nakon prevrata 1945. su u svakom selu imenovali seoske odbornike. Pored odbornika koji su spadali u službene organe vlasti po selima su određivali i nalazili UDB-aške doušnike.
UDB-aški doušnici su bili vrlo opasni. Bili su manje javni, ali se i do njihovih imena dolazilo. Imali su sve ovlasti na licu mjesta. Nad njima nije bilo zakona.
UDB-a je preko UDB-aški doušnika i odbornika kontrolirala sva događanja po selima.
Štabovi su imali šire ovlasti privođenja i suđenja i prijekih postupaka. Imali su ovlasti sve do prijekog suda i kažnjavanja do iznemoglosti i smrti. Za bilo koji udbaški postupak, udbaši nikomu nisu odgovarali nego su bili nagrađivani. U Štabovima su po udbaškoj liniji postavljani ljudi, bilo Srbi, Hrvati ili Muslimani.
Od prevrata 1945 pa sve do 1947. u Hercegovini je bila česta pojava i najava «policijskog sata». Policijski sat je bio zakon života ili smrti. Više osoba je u Hercegovini za vrijeme policijskog sata ubijeno.
Od prevrata 1945. do 1950. trajalo je u Hercegovini teško poratno stanje. To je bilo vrijeme čestih hapšenja, otimačine stoke i poljoprivrednog uroda u ljetini. Bilo je to vrijeme u kojima je u Hercegovini vladao strah i nesigurnost, maltretiranje, i premlaćivanje.
Više puta su uhićivani mnogi zbog sumnje da su surađivali s Križarima. Jedan od svjedoka tih događananja je zgodno rekao: «vazda se puštalo i zatvaralo». Više tisuća Hercegovaca je uhićivano i vođeno u pritvor na preslušavanje zbog optužbe da su surađivali s Križarima. Neki su bili suđeni i zbog odbijanja da prihvate komunističke Zadruge.
Uz to: UDB-aši su izdali naredbu da se mora svaka nepoznata osoba koja se pojavi u selu prijaviti u UDB-aški štab . Zbog provjere: znali su se UDB-aši obući u Križarsku uniformu i proći po selima i tako provjeravati da li će se izvršiti naredba o prijavi kretanja nepoznatih osoba po selu. Svako ne prijavljivanje su nemilice kažnjavali. Prijavljivanje nepoznate osobe nije bilo kažnjavano samo od UDB-aša nego ukoliko bi netko prijavio Križara isto tako bio je kažnjen ali od Križara. Naime, ako je netko Križara prijavilo u UDB-aški štab, Križari su takvoga kažnjavali. Tako je bilo opasno i prijaviti i ne prijaviti.
Najgore što se Hrvatima moglo dogoditi je to što su partizani i komunisti preko Križara i seoskih odbornika zavađali hrvatski narod. Jedni i drugi su iste krivi istog naroda ali su stali silom ili milom u različite političke pravce. Noć je u Hercegovini «jela» jedne i druge. Zbog jedinih i drugih stradavali su obični ljudi, bez razlike muški i ženske; bilo politički krivi ili ne.
Mnoga imena Udbaša ostala su u lošem sjećanju. Prepričava se o njima, kao o ubojicama Hrvata. Ubijali su «u kratkim postupcima» na licu mjesta ili u montiranim sudskim procesima. Bilo ih je iz Trebinjske šume iz Podveležja iz Gornje Drežnice, iz okolice Bune i Čapljine.
