“Pokaži mi svoju svjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.” (Jak 2, 18)
Ova rečenica iz Jakovljeve poslanice ostvarila se i u životu poznatog hercegovačkog franjevca, fra Dominika Mandića, čovjeka čiji je život obilovao dobročinstvima, koja su zasigurno plod duboke vjere i ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku.
Fra Dominik je boravio i djelovao najprije u Hercegovini, zatim u Rimu i na kraju u SAD-u. Ta tri mjesta njegova boravka čine i tri epohe njegova života i djelovanja, pa ćemo ih tako i prikazati .
Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija.
Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda srednje škole pohađa 1907. – 1910. u Mostaru i tu 16. svibnja 1910. polaže ispit zrelosti. Filozofiju i teologiju započinje u Mostaru, a završava na Katoličkom sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj, gdje je zaređen za svećenika 4. kolovoza 1912. Sveučilišne znanosti završio je 1914., ali nije mogao zbog rata braniti doktorsku radnju prije 1921.
Vrativši se sa studija, neko je vrijeme pomagao fra Didaku Buntiću i župniku na Širokom Brijegu. Kasnije je bio, od 1915. do 1916., prefekt bogoslova u Mostaru, a od 1916. do 1919. tajnik Hercegovačke franjevačke provincije i upravitelj novoosnovane franjevačke tiskare. Godine 1916. imenovan je također katehetom na državnoj gimnaziji u Mostaru i tu je dužnost obnašao do 1928. Te godine izabran je za provincijala hercegovačkih franjevaca i na toj dužnosti ostao do 1934. Od godine 1934. do 1939. bio je direktor franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu.
Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom
Godina 1939. bila je presudna u životu fra Dominika Mandića. Te godine na općem sastanku Franjevačkog Reda izabran je za savjetnika u Vrhovnoj upravi Franjevačkog Reda. Malo kasnije Vrhovna uprava Reda izabrala ga je za generalnog ekonoma Reda. Te službe u Rimu obnašao je 12 godina.
Godine 1951. Vrhovna uprava Reda poslala ga je u Sjedinjene Američke Države da ondje službeno posjeti hrvatske franjevce, a sljedeće godine imenovala ga je njihovim poglavarom. Kada je završio tri godine u toj službi, povlači se u privatni život, bavi se pretežno znanstvenim radom i piše knjige.
Djelovanje u Hercegovini
Javni život fra Dominika Mandića počinje za vrijeme Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.), zapravo kada je 1916. imenovan katehetom na državnoj gimnaziji u Mostaru. Obavljajući tu dužnost učio je svoje đake pravilima kršćanskoga života. Bio je uvjeren da su dobro odgojeni učenici zalog budućnosti jednoga naroda. Oduševljeno i s ljubavlju nastojao je da njegovi đaci shvate načela kršćanskog života i provode ih u svom djelovanju.
U isto vrijeme mislio je i na one koji su ostavili đačke klupe, koji su se nerijetko nalazili pred raznim pitanjima koja nisu uvijek mogli sigurno riješiti. Da bi njima bio na korist, pokrenuo je 1918. Suvremena pitanja, vjersko-znanstvene rasprave za naobražene krugove. Tu zbirku uređivao je sve do 1934. i izdao 37 svezaka.
Silom prilika bavio se i političko-društvenim pitanjima koja su iskrsavala pred hercegovačkim stanovnicima. Tako je 1918. išao dvaput u Beč da traži kruha i ostale potrepštine za siromašni puk.
Na svojim putovanjima u Beč doznao je od zastupnika u carinskom vijeću da se radi o preustroju austrougarske monarhije i da će doći do osnutka hrvatske države u sklopu habsburške monarhije. Međutim, početkom listopada 1918. osnovano je u Zagrebu Narodno vijeće, a hrvatski sabor je odcijepio hrvatske zemlje od austrougarske monarhije i 29. lipnja te godine prenio svu vlast u odcijepljenim zemljama na Narodno vijeće.
Po uzoru na Narodno vijeće u Zagrebu stvorena su i pokrajinska narodna vijeća. U pokrajinsko Narodno vijeće u Mostaru izabran je i fra Dominik Mandić. Zadaća toga vijeća bila je preuzeti vlast od austrougarske vojske i držati red i mir. Fra Dominik je u ime toga Narodnog vijeća preuzeo vlast u Mostaru.
Nakon stvaranja nove države Slovenaca, Hrvata i Srba trebalo je misliti na demokratsko uređenje i demokratski život u toj državi. U Hercegovini tada nije bilo nijedne političke stranke. Hercegovački ugledniji ljudi mislili su što bi trebalo u tom trenutku činiti. Fra Dominik Mandić, kada je doznao da vodstvo Hrvatskog katoličkog pokreta u Zagrebu misli prenijeti svoje djelovanje i na političko polje, prihvatio je misao da i Hrvati, po uzoru na Slovensku Pučku Stranku, osnuju Hrvatsku Pučku Stranku, koju će voditi izgrađeni katolici i nastojati da i Hrvati u novoj državi nađu dostojno mjesto.
Na početku je izgledalo da će Hrvatska Pučka Stranka imati dobar uspjeh. Ali kako je nadmoćna srpska vlast u državi nastojala uništiti hrvatsku samobitnost, program Hrvatske Pučke Stranke postao je nestvaran. Njezini glasači prešli su Stjepanu Radiću koji je pozvao hrvatsko seljaštvo da se bori za slobodu Hrvatske.
Fra Dominik je nastojao da se hercegovački seljaci podignu gospodarski. Ljudi su se tu odavno bavili sadnjom duhana, ali nisu imali nikakve ustanove koja bi branila njihova prava, unaprjeđivala njihov način rada i pazila na prodaju njihovih proizvoda. Fra Dominik je upoznao radničke ustanove na europskom zapadu i smatrao je korisnim osnovati jednu sličnu ustanovu za hercegovačke duhanare. Stoga godine 1919. osniva Udruženje sadilaca duhana da bi, po uzoru na slične europske ustanove, to udruženje branilo prava hercegovačkih duhanara. To je udruženje vodio sve do 1939.
Sa sličnim namjerama osnovao je 1931. u Mostaru društvo rudarskih radnika, a 1936. udružio je i vodio boksitne radnike da bi postigli poboljšanje radnih uvjeta i osigurali primjerene plaće.
Svraćao je pažnju i na to da se po selima, gdje je bilo potrebno, podignu osnovne škole i izgrade putovi kako bi se do škola lako došlo. Potpomagao je rad redovničkih zajednica, napose Školskih Sestara i Sestara Milosrdnica. Isposlovao je državno priznanje stručnim školama Školskih Sestara u Konjicu, Mostaru, Čapljini, Stocu, Trebinju i Širokom Brijegu. Isto tako i stručnim školama Sestara Milosrdnica u Mostaru i Duvnu.
Osobito se bavio izgradnjom i poboljšanjem franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Dok je bio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije već je bio dovršio veliku gimnazijsku zgradu. Kasnije je nastojao da ta gimnazija postane pravi znanstveni zavod sa svim potrebnim sredstvima za pouku. Tim se posebno bavio dok je bio direktor gimnazije. Za vanjske đake izgradio je nedaleko od gimnazije udoban konvikt.
Djelovanje u Rimu
Kao savjetnik u Vrhovnoj upravi Reda, izabran 1939., bavio se sa svim pitanjima Reda. Kao generalni ekonom Reda fra Dominik je pokazao razboritost, spretnost i poduzetnost.
U to vrijeme Vrhovna uprava Franjevačkog Reda nije imala dovoljno potrebnih prostorija za svoj rad. One prostorije koje su dotada upravi služile bile su dotrajale i nedovoljne. Osjećala se potreba sagraditi nove. Neki su bili mišljenja da nije uputno za vrijeme rata izgrađivati veliku zgradu nego da treba čekati bolja vremena. Fra Dominikovo je mišljenje bilo da treba odmah započeti i da je lakše izgraditi za vrijeme rata nego poslije rata.
Njegovo je mišljenje konačno primljeno i odmah se započelo radom. Fra Dominik je vodio radove i uspio je sagraditi od 1942. do 1947. zgradu Generalne kurije i lijepu crkvu, s puno vrlo cijenjenih umjetničkih radova.
Osim gradnje Generalne kurije, fra Dominik je kao generalni ekonom Reda obnovio i povećao srušeni ljetnikovac franjevačkih studenata u blizini Rima, u mjestu Grottaferrata. Podigao je i novu knjižnicu i tzv. aulu magnu na franjevačkom sveučilištu Antonianum.
Po svojoj službi u Vrhovnoj upravi Reda fra Dominik je imao dužnost zastupati i tumačiti prilike slavenskih zemalja, Mađara i Albanaca. U to vrijeme bile su u svijetu izvanredne prilike, pa se morao baviti ne samo običnim pitanjima koje život sa sobom nosi, nego i težim slučajevima koje su izvanredne prilike uzrokovale.
Godine 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Protivnici te države optuživali su u Rimu franjevce jer su tu državu općenito prihvatili. Često su im pripisivali pogreške koje oni nisu počinili. Slično je bilo kada je Hrvatskom zavladala komunistička vlast. Bila je prava sreća da je fra Dominik poznavao stvari i mogao svim optužbama dati pravo značenje.
Velik dio svoga vremena posvetio je fra Dominik brinući se najprije za hrvatske zatočenike, a onda za izbjeglice.
Kada su Talijani 1941. zauzeli neke hrvatske krajeve, preselili su mnoge ljude iz tih krajeva u Italiju. Godine 1942. takvih na silu preseljenih ljudi bilo je u Italiji oko 98 tisuća. Fra Dominik je za njih doznao preko nekih crkvenih ljudi. Na početku nije mogao vjerovati da ih je iseljeno tako puno. Osnovao je s drugim Hrvatima posebni odbor koji je, pomognut od međunarodnog Crvenog Križa i hrvatskog Crvenog Križa iz Zagreba, vodio stalnu brigu o njima sve do njihova povratka kućama nakon sloma Italije 1943.
Bila je tužna i puna briga za fra Dominika 1945. U veljači te godine primio je vijest da su komunisti srušili 7. veljače samostan Široki Brijeg i pobili sve franjevce koje su u njemu našli. A u svibnju je počelo stizati nebrojeno mnoštvo hrvatskih izbjeglica tražeći u Italiji spas za gole živote.
Hrvatski ljudi u Rimu obnovili su staru Bratovštinu sv. Jeronima da bi se preko nje brinuli za hrvatske izbjeglice. Ona se obraćala na ljude dobra srca, posebno Hrvate diljem svijeta, da bi poslali kakvu novčanu pomoć za izbjeglice. Bratovštinu su osobito pomagali hrvatski svećenici u Sjedinjenim Američkim Državama koji su osnovali Hrvatsku Pomoćnu Akciju, tražeći pomoć za svoje izbjegle sunarodnjake. Američki biskupi, čim su dobili molbu od Pomoćne Akcije, poslali su joj 10 tisuća dolara za izbjeglice.
Fra Dominik je zdušno pomagao rad Bratovštine sv. Jeronima. Ali i kao ekonom franjevačkog Reda bio je u stanju nešto odvojiti za izbjeglice. Napose otkako mu je Vrhovna Uprava Reda povjerila 14. lipnja 1945. brigu za izbjegle franjevce te preporučila da učini što može i za izbjegle hrvatske svjetovnjake.
Prva pomoć bila je milostinja koju je Uprava Franjevačkog Reda svake godine odvajala za sirotinju. Izbjegli Hrvati bili su zaista sirotinja, pa je od te milostinje predviđene za sirotinju davano i za njih, ali to je bilo malo.
Kako je međutim fra Dominik kao generalni: ekonom Reda gradio veliku generalnu kuriju, dolazio je u dodir s industrijalcima, trgovcima, bankarima, inženjerima koji su svi radeći s njim dobro zarađivali. A oni, kad su doznali za izbjegle fra Dominikove sunarodnjake, pokazivali su samilost prema njima. Odvajali su od svoje zarade i davali fra Dominiku da može pomagati hrvatske izbjeglice. Ponajviše tako je pomagao bolesne, darivao mlade ženidbene parove, izlazio ususret pojedincima u izvanrednim prilikama, pomagao djelovanje Hrvata u logorima, omogućivao studentima da nastave škole.
Djelovanje u Sjedinjenim Američkim Državama
U travnju 1951. General Franjevačkog Reda imenovao je fra Dominika da umjesto njega službeno posjeti hrvatske franjevce u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Očito mu je drago bilo to imenovanje, jer je otprije te franjevce poznavao i s njima bio u stalnoj vezi.
Nakon završenog posjeta fra Dominik je poslao Generalu izvještaj o hrvatskim franjevcima koje je posjetio, o njihovu životu i radu, mogućnostima i poteškoćama. A kada je Vrhovna uprava dobila njegov izvještaj i o njemu raspravljala, došla je do zaključka da bi bilo najbolje imenovati fra Dominika njihovim starješinom. To je i učinila 27. veljače 1952.
Bilo je to za njega veliko iznenađenje. Tim više što je bio predviđen da uredi i vodi središnje izdavačko poduzeće Reda. Primio je ipak dužnost u duhu poslušnosti, iako je bio svjestan poteškoća u novom svijetu, s drugom uljudbom i drukčijim nastojanjima i potrebama.
Pomno je pratio i proučavao duhovne potrebe hrvatskih iseljenika i nastojao što bolje urediti duhovnu pastvu u župama koje su povjerene franjevcima. Brinuo se da te župe imaju dostatan broj svećenika koji će zadovoljiti potrebe vjernika.
Kako su novi doseljenici obnovili hrvatske naseobine u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, a i drugdje u svijetu, fra Dominik je osjetio potrebu da hrvatski franjevci pojačaju svoju izdavačku djelatnost. Dotada su franjevci izdavali godišnjak Hrvatski Kalendar, mjesečnik Hrvatski Katolički Glasnik i tjednik Danica. Zbog priliva novih doseljenika, posebno školovanih ljudi, općenito se mislilo da bi trebalo povećati izdavačku djelatnost i urediti je prema novim potrebama. Stoga je fra Dominik pokrenuo izdavačku tvrtku Croatia, koja je izdala lijep broj popularnih i važnih knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku, među njima: Hrvatska i Hrvati od Vatroslava Murvara, Eseji od Ante Bonifačića, Serbia and Croatia od Georgea Cesaricha (Vilko Rieger), A Review of Croatian History od Bazilija i Krune Pandžića, The Croatian Nation in its struggle for freedom and independence, engleski zbornik od 17 hrvatskih povjesničara i pisaca.
Brinuo se fra Dominik i za one koji su ostali po europskim logorima i tražili odlazak u neku drugu zemlju. Nije zaboravljao ni one koji su živjeli u domovini u teškim prilikama. Nastojao je da se i njima pomogne koliko su prilike i mogućnosti dopuštale.
Znanstveni rad
Na sveučilištu fra Dominik je učio povijesne znanosti. Njegova doktorska radnja bila je o prvotnom pravilu (protoregula) sv. Franje. Tu je radnju objelodanio zasebno 1922. u Mostaru, a dvije godine kasnije ponovno ju je izdao zajedno s druga dva franjevačka pravila.
Kasnije se bavio pretežno proučavanjem povijesti Hercegovine. Godine 1933. objavio je u Sarajevu na latinskom jeziku šematizam hercegovačke franjevačke provincije. U Mostaru je izdao 1934. zbirku povijesnih izvora za prošlost Hercegovine do 1699., a 1936. izašla je u Zagrebu njegova povijest duvanjske biskupije od XIV. do XVII. stoljeća.
Za vrijeme boravka u Rimu nije imao mogućnosti baviti se sustavno znanstvenim radom premda nije napuštao povremena povijesna istraživanja. A kada je došao u Sjedinjene Američke Države, na početku je izdavao knjige potrebne hrvatskom iseljeništvu, a od 1955. bavi se isključivo znanstvenim radom. Iz godine u godinu izlazili su njegovi članci i knjige koji su zadivili nepristrane prijatelje znanosti. U svojim izlaganjima dolazio je nerijetko do novih zaključaka koji su iznenađivali i stručnjake. Jedino ih je službena jugoslavenska politika osuđivala, i o njoj ovisna skupina povjesničara osporavala njegove zaključke.
Taj nadaleko poznati i cijenjeni svećenik i franjevac, poglavar i odgojitelj, graditelj i povjesničar, umro je u svojoj 84. godini u Chicagu 23. kolovoza 1973. Bio je čovjek velikih naravnih sposobnosti koje je neprestano razvijao tijekom života i marljivo upotrebljavao na svim područjima gdje je obavljao svoje dužnosti. Na kraju je ostavio zamjetne uspjehe svoga djelovanja.
Izvor:dijaspora.hr
