Hrvati tvrde kako ratni gospodar života i smrti u Bugojnu Dževad Mlaćo zna gdje su posmrtni ostatci nestalih, kao i Selmo Cikotić, tadašnji zapovjednik Operativne grupe zapad 3. korpusa tzv. ARBiH koji je sada ministar sigurnosti BiH. Cikotić je, inače, vraćen u predmet Tužiteljstva o zločinima nad bugojanskim Hrvatima.
Na lokalitetu Tvrdulja kraj Bugojna krenula je potraga za tijelima ubijenih bugojanskih Hrvata. ”Traga se za bugojanskom skupinom koja je nestala na području Rostova. Radi se o 12 žrtava. Informacije smo prikupili u suradnji sa SIPA-om”, rekla je Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH.
Plato Rostova je mjesto na kojem su posljednji put viđene 23 osobe koje su zarobili pripadnici tzv. ARBiH i koji su odvedeni u nepoznatom smjeru.
Podsjećamo, prošle su godine ekshumirane četiri žrtve a analizom DKN uzoraka utvrđeno je kako tijela pripadaju Zoranu Galiću, uz čije je posmrtne ostatke pronađena i iskaznica Međunarodnog crvenog križa, Draganu Miličeviću, Anti Markulju i Franji Jezildžiću.
Otprilike u isto vrijeme Zastupnički dom Parlamenta BiH izglasao je povjerenje Selmi Cikotiću, kadru SDA, za novog ministra sigurnosti BiH. Veza između pobijenih Hrvata i Selma Cikotića je golema, budući da je Cikotić kao zapovjednik Operativne grupe zapad 3. korpusa bošnjačke ARBiH imao važnu ulogu u protjerivanju Hrvata iz Bugojna 1993.
Hrvati tvrde kako ratni gospodar života i smrti u Bugojnu Dževad Mlaćo zna gdje su posmrtni ostatci nestalih, kao i Selmo Cikotić, tadašnji zapovjednik Operativne grupe zapad 3. korpusa tzv. ARBiH koji je sada ministar sigurnosti BiH. Cikotić je, inače, vraćen u predmet Tužiteljstva o zločinima nad bugojanskim Hrvatima.
Inače, postrojbe tzv. Armije BiH uz svesrdnu pomoć mudžahedina iz Bugojna su tijekom rata protjerale 15 tisuća Hrvata, 311 hrvatskih civila i vojnika je ubijeno, a oko 2 tisuće hrvatskih zatočenika prošlo je torture nekoliko desetina logora u kojima su okrutno mučeni, ubijani, a oni najistaknutiji odvedeni su u nepoznato.
Kroz logor Stadion, odnosno pod tribinama Nogometnog kluba Iskre, prošlo je ukupno 550 Hrvata, prema podacima Udruge hrvatskih logoraša Bugojna. Njih 294 koji su razmijenjeni 1994. u ovom je logoru prije razmjene boravilo punih osam mjeseci. Dan kada su konačno razmijenjeni slave kao drugi rođendan jer uspjelo im je preživjeti hladnoću, izgladnjivanje te brojne druge torture među kojima su i prisilna vađenja krvi i odvođenja na prve crte obrane gdje su služili kao živi štit.
Hrvati i Bugojno prije rata
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bugojnu su živjela 15.963 Hrvata, što je činilo 34,2% ukupnog stanovništva općine; 42,1% stanovništva bilo je bošnjačke, a 18,9% srpske nacionalnosti te 5,3% ostalih. Prema popisu stanovništba iz 2013. godine broj Hrvata se smanjio za 10.264 (64,03%).
Hrvati su u bugojanskoj općini, prije rata, posjedovali 65% najkvalitetnijeg zemljišta. Za ratnog sukoba demografska struktura bugojanske općine potpuno je promijenjena jer su Hrvati i Srbi protjerani ili su izbjegli pred muslimanskim terorom. U domove Hrvata i Srba uselile su se mnogobrojne muslimansko-bošnjačke izbjeglice i prognanici s područja današnje Republike Srpske.
Rat za Bugojno počeo je 18. srpnja 1993. godine, a završio 28. srpnja 1993. Muslimanske snage zauzele su dio grada te prognale oko 13.000 bugojanskih Hrvata. Ratni zločin počinjen je nad 119 Hrvata (5 djece, 74 odrasla civila i 40 zarobljenih vojnika HVO-a). Prema knjizi Davora Marijana i suradnika ratni zločin je počinjen nad 114 osoba hrvatske nacionalnosti.
Nakon što je počela Srpska agresija na BiH Hrvati i Muslimani zajedno su pripremali obranu protiv srpske agresije ali ubrzo Muslimani napuštaju savez s Hrvatima jer njihov vođa, Alija Izetbegović, poručuje „Ovo nije naš rat“.
Srpska agresija na Bugojno započinje u svibnju 1992. godine. Do kraja 1992. godine u općinu Bugojno došlo je više od 20.000 Muslimana prognanih od strane Srba. To je poremetilo nacionalnu strukturu i započinju sukobi Muslimana i Hrvata. Muslimani tjeraju Hrvate s njihovih ognjišta i zauzimaju njihove domove.
Početkom 1993. godine Muslimani se otvoreno suprostavljaju Hrvatima, skidaju hrvatske zastave i pale ih.
Kronologija zločina
- 3. prosinca 1992. godine Bošnjaci-Muslimani bombom ubijaju učenika Danijela (Vinka) Jurišića.
- Od siječnja do srpnja 1993. godine u gradu Bugojnu je bilo više ubojstava Hrvata, i u selu Mandalac je počinjeno više ubojstava Hrvata od strane Muslimana.
- 17. srpnja 1993. u selu Vrbanj započinje napad na hrvatske postrojbe, u gradu Bugojnu su napadnuti nenaoružani pripadnici HVO-a, neki su ubijeni, a neki ranjeni.
- 18. srpnja počeo je opći napad na položaje HVO-a. Do 28. srpnja 1993. dovršeno je zauzimanje Bugojna od strane Muslimana te protjerivanje Hrvata. Muslimani-Bošnjaci izvršili su potpuno etničko čišćenje Hrvata iz Bugojna.
- 24. srpnja 1993. Muslimani su pozvali pripadnike HVO-a i civile na predaju pa dolazi do predaje 1., 2. i 3. bojne HVO-a. Nakon predaje odvajaju se vojni policajci od civila. Nakon toga započinje pljačka hrvatske imovine, miniranje i paljenje hrvatskih kuća. Preostali Hrvati utočište su potražili u župnoj crkvi sv. Ante, u Župnom uredu i u nekim selima. U gradu je u prvi mah ostalo 3.500 Hrvata, ali se ubrzo taj broj smanjuje. Preko 350 ih je zatočeno u zatvore i logore u Kulturno-sportskom centru, zgradi Gimnazije, OŠ “Vojin Paleskić”, centralnom zatvoru na stadionu Iskra, Banci BiH, Ljubljanskoj banci i OŠ Stipe Đereka. Oni su tu izvrgnuti maltretiranju, raznim načinima mučenja i ponižavanja, gladovanju i prljavštini. Protjerano je 13.000 Hrvata iz sela općine Bugojno, u gradu je još ostalo oko 3.000 Hrvata ali taj broj se kasnije smanjio. Hrvati su bježali preko minskih polja i preko srpskih položaja spašavajući živote. Srbi su zarobili 15 Bugojanaca i odveli ih u logor u Bijeljini. Bošnjaci-Muslimani počinili su ratni zločin (ubijanje, maltretiranje u logorima, silovanja te uništavanja ili otuđivanja imovine).
- U Bugojnu je 19 bugojanskih Hrvata odvedeno iz logora i izgubio im se svaki trag. Bošnjačka strana nije htjela kazati gdje su tijela ubijenih. 2020. godne su nađena tijela 4 bugojanska Hrvata, a za 15 se još ne zna gdje su posmrtni ostatci.
- U općini Bugojno u borbama Muslimana i HVO-a poginulo je 175 hrvatskih vojnika, a više od 350 je zarobljeno (nisu svrstani u kategoriju ratnog zločina).
Logori u općini Bugojno
- Logor na stadionu “Iskra”, logor “Stadion”
- Logor u Salonu namještaja
- Zatvor u Klosteru
- Zatvor u OŠ Vojina Peleskić
- Zatvor u Gimnaziji
- Zatvor u Muzičkoj školi
- Zatvor u zgradi BiH banke i drugdje.
Kroz 58 logora u općini Bugojno prošlo je 1.643 Hrvata, od kojih je 470 pripadnika HVO-a. U logorima su logoraši/zatočenici bili zlostavljani fizički i psihički. Oni koji su preživjeli su nakon 8 mjeseci zatočeništva pušteni 19. ožujka 1994. godine (temeljem Washingtonskog sporazuma).
U logoru ”Stadion”, ali i u drugima na području općine Bugojno, zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama.
Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavili su kako je to “najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini”, a taj su užas potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine.
Svjedočanstvo:
Kako se je postupalo s Hrvatima u bugojanskim logorima? Vojnici Armije BiH su Vlatka Kapetanovića izveli iz logora, ubacili ga u prtljažnik automobila i odvezli u nepoznatom pravcu. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je u grmlju u selu Garački Podovi. Hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a bilo je u bugojanskim logorima oko 600 jedno vrijeme. Najteži uvjeti su bili u logoru na stadionu Iskra.
U logoru je bilo jako zagušljivo, nije bilo dopušteno odlijepiti najlon s otvora da bi se zrak pročistio, smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je za sve bio samo jedan zahod bez vode, noću su se fekalije izlijevale po ljudima, pa su mnogi obolijevali.
Predstavnici Međunarodnoga crvenog križa posjetili su logor krajem rujna 1993. godine i izjavili da je to najgori logor koji su vidjeli u BiH. U logoru u podrumu Gimnazije umrlo je nekoliko zatočenika. Zatočenicima je u logorima nasilno vađena krv za potrebe ratne bolnice u Bugojnu, a neki su poslije toga umrli jer je previše krvi uzeto. Neki su zatočenici umrli od batinanja.
Etničko i vjersko čišćenje
Etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu, prognano je oko 13.000 Hrvata, ubijeno više od 120, od kojih su 85 bili civili.
Stradanja bugojanskih Hrvata bila su velika: ubijani su, žene su silovane, pojedinci i skupine su masakrirani, ubijeni danima nisu pokapani. Morbidno se postupalo s Ilijom Mostarcem. Njegov leš je pronađen s kolcima zabijenim u prsa, vrat i lijevo oko.
Hrvatska stratišta u bugojanskoj općini su mnogobrojna, navodimo lokacije s dvije i više žrtava: Vrbanja 3, Jablanje 5, Glavice 4, Odžak 7, Zlavast 2, Kula 3, Goruša 4, Vučipolje 5, Gračanica 17, Kula 3 i grad Bugojno 19. Još ni danas se ne zna gdje su posmrtni ostaci 15 uglednih bugojanskih Hrvata, koji su odvedeni iz logora. Godine 2020. nađeni su posmrtni ostatci 4 bugojanska Hrvata.
U Bugojnu i okolici ubijena su 54 Hrvata civila prije i nakon sukoba HVO-a s Armijom BiH.
U bugojanskoj općini minirano je i zapaljeno 2.550 hrvatskih objekata. Počinjeno je svetogrđe nad katoličkim crkvama i grobovima. U Drvetinama je zapaljena crkva, ostali su samo goli zidovi, a spaljen je i župni stan i u njemu 8 tisuća knjiga hrvatske i svjetske literature. U Kandiji je na crkvi napisano “ovo će biti džamija, Zecovi, Armija BiH. Bosanac sam delija.” Velika crkva sv. Ante Padovanskoga u gradu je nekoliko puta oštećena i minirana.
Kronologija užasa
Rat je u općini Bugojno u potpunisti izmjenio nacionalnu strukturu, broj Muslimama se povećao na račun Srba i Hrvata. Danas u Bugojnu živi mali broj Srba. Hrvata (povratnika) ima nekoliko tisuća prema podatcima župnih ureda.
Bugojanski Hrvati su prvo stradali od Srba, a poslije od Muslimana. Najveći egzodus preživjeli su u ratu s Armijom BiH koji je počeo u ljeto 1993. godine. Tijekom sukoba ubijeno je 311 Hrvata. Prema podacima uzetim iz knjige “Poginuli pripadnici HVO-a i civilne žrtve rata od 1991. do 1997.
Godine”, autora Bugojanca Ante Viskovića Daltona, među ubijenima bilo je i oko 70 civila. Djeca i starci također su hladnokrvno ubijani. Najmlađa žrtva bio je devetogodišnji Danijel Jurišić, a najstarija 90-godišnja Mara Barišić. Među stradalima su i Dario Barišić (10 godina), Dražen Klarić (12 godina), Mario Kasalo (15 godina).
Pripadnici Armije BiH ubili su i nemoćne starce, 76-godišnju Faniku Harambašić, 86-godišnjeg Franu Kirna te 87-godišnjeg Ivu Viskovića. Uz strašne ljudske žrtve, bugojanski Hrvati tijekom rata pretrpjeli su i goleme materijalne gubitke; 2500 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata opljačkano je i porušeno, a 1700 njih srušeno je do temelja.
Etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu bio je udruženi zločinački pothvat Armije Republike Bosne i Hercegovine i njezinog političkog vodstva u Bugojnu kojemu je cilj bio etnički očistiti Bugojno od hrvatskog stanovništva. U etničkom čišćenju prognano je oko 13 tisuća Hrvata, ubijeno 200, od kojih 85 civila. Oko 2000 Hrvata bilo je u logorima, od kojih 550 u logoru “Stadion”, a 294 logoraša punih osam mjeseci bili su psihički i fizički zlostavljani. Tijela 36 Hrvata još nisu pronađena, među njima i tijela 15 civila.
Katoličke crkve u Kandiji, Glavicama i Humcu znatno su oštećene, a u temelje crkve Sv. Ante u središtu Bugojna bio je postavljen eksploziv. Stradale su i kapelice te neki od nadgrobnih spomenika u svih 12 katoličkih groblja na području te općine. Poslijeratni povratak Hrvata usporili su brojni izgredi Muslimana (fizički napadi i prijetnje, do rujna 1996. godine zabilježeno ih je 995.).
Odgovorni za počinjene zločine
Za zločine u bugojanskoj općini kod vojnih i civilnih vlasti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne podnesene su kaznene prijave u studenome 1994. Godine. Osumnjičeni su Dževad Mlaćo, kojega bugojanski Hrvati i danas smatraju ratnim zločincem, zatim su osumnjičeni Zeir Mlivo, Abdulah Jeleč, Senad Dautović, Enes Handžić, Selmo Cikatić i drugi. Neki od njih danas zauzimaju visoke položaje u Armiji BiH, institucijama vlasti na razini općine, županije i Federacije BiH.
Suđenje zločincima
U veljači 2008. počelo je suđenje članovima muslimanskog Ratnog predsjedništva Bugojna, Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici i Senadu Dautoviću i spomenutom zapovjedniku Dževadu Mlaći.
U studenom 2011. Dautović je nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Bugojnu, a osuđen je i za ratni zločin protiv ranjenika i ratnih zarobljenika. U presudi je navedeno da je Dautović svjesno sudjelovao u zločinačkom pothvatu. Gasal je osuđen na šest godina zatvora. Kukavica je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbi.
Dževad Mlaćo, ratni i poratni načelnik bugojanske općine, kojega mnogi smatraju najodgovornijim za progon i ubojstva Hrvata u Bugojnu 1993. godine nije odgovarao za počinjene zločine. U šoku i nevjerici Hrvati Bugojna, a posebice obitelji ubijenih hrvatskih civila i vojnika te nasilno odvedenih logoraša u kolovozu 2014. godine primili su vijest da je među 30 bosansko-hercegovačkih dužnosnika koje je pomilovao visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko (na toj je dužnosti od 2009. godine) i Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna, glavni kreator plana etničkog čišćenja Bugojna, plana koji je sadržavao progone, ubojstva, zatvaranje i mučenje zatočenika u logorima na način normalnom ljudskom umu nezamisliv kao i nasilan nestanak hrvatskih intelektualaca za kojima se i danas traga.
Na spomenutu odluku visokog predstavnika reagirali su iz Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Bugojna.
“Odluku o pomilovanju Dževada Mlaće, mi stradalnici Domovinskog rata Bugojna, doživjeli smo kao novu satisfakciju zločincu koji se umjesto sudskog progona, vratio na mjesto zločina, u bugojansku Gimnaziju, u ratu jedan tri od najzloglasnija logora za Hrvate, gdje već nekoliko godina predaje matematiku, kao da se ništa dogodilo nije. A to ‘ništa’ jesu činjenice koje lede krv u žilama: progon 15 tisuća Hrvata, 311 ubijenih i poginulih hrvatskih civila i branitelja od kojih su mnogi pobijeni na krajnje okrutan način.
U svom je dnevniku Mlaćo zapisao kako ”Hrvate Bugojna treba istrijebiti”, da ”legalno ni jedan hrvatski civil ne smije biti zatvoren” i da ”tajno, sve hrvatske čelnike treba pobiti”.
