Odgovornost medija u prenošenju relevantnih informacija u vezi epidemije nikada nije bila važnija, vjerojatno još od ratnih godina, ali nesloboda, nemoral, korupcija, nepotizam i ostali svi problemi u funkcioniranju medija i djelovanju novinara sada su došli na vidjelo. O lošem stanju u medijima, ne samo našim nego i svjetskim, često se raspravlja u znanstvenim i novinarskim krugovima.
Dobar pokazatelj stanja su ankete javnosti o vjerodostojnosti mainstream medija . Sve one ukazuju na trenutno ključne probleme medija a to su visoka razina nevjerodostojnosti, senzacionalizam, greške u objavi koje se obično ne ispravljaju i neadekvatno pokrivanje važnih informacija.
Većina građana shvaća da su mediji postali produžena ruka biznisa i tzv. duboke države te da je glavni cilj medija postala isključivo zarada i ostvarivanje nečijih interesa , a ne objektivno informiranje javnosti uz održivo poslovanje. Kada u medijskom biznisu zarada postane isključivi cilj tada se stvarnost mora prilagoditi potrebama tržišta, a informacije filtrirati, oblikovati i usmjeravati u željenom smjeru. Hrvatski mainstream mediji danas su upravo produkt takvih procesa gdje se u utrci za reklamama i marketinškim budžetima stvarnost tj. narativ o toj stvarnosti oblikuje do te mjere da ona sve manje liči na ono što građani primjećuju vlastitim očima.
Svi dokazi, oni empirijski i oni anegdotalni, upućuju na činjenicu da vlasnici, nakladnici medija u Republici Hrvatskoj proizvode javno mnijenje i utječu na (ne)demokratske i političke procese u skladu sa svojim financijskim ili političkim interesima.
Cilj medijskog biznisa je ostvarivanje profita te raznih partikularnih interesa , no, takvo njihovo postupanje diskvalificira njihove zaposlenike od mogućnosti da budu tretirani kao novinari, u smislu posrednika u demokratskom procesu i objektivnih tumača političke i društvene stvarnosti. Zaposlenici tih privatnih tvrtki u svjetlu novog poimanja medijskog biznisa su u biti tretirani isključivo kao PR djelatnici čija se djelatnost svodi na ostvarivanje ranije zacrtanih ciljeva vlasnika tvrtke.
U Hrvatskoj mediji konstantno kreiraju događaje kojima se pridaje nerazmjerna važnost, a te napuhane i ponekad u potpunosti izmišljene slučajeve većina medija prikazuju na gotovo identičan način. Prosječni građanin ima dojam kao da postoji zajedničko uredništvo svih main-stream medija, kao nekakav centralni uređivački komitet.
JEFTINE I PROZIRNE MANIPULACIJE DIJELA MEDIJA U HRVATSKOJ -NAJNOVIJI SLUČAJEVI VEZANI ZA STIGMATIZIRANJE I SEGREGACIJU NECIJEPLJENIH
”U početku epidemije, javnozdravstveni stručnjaci upozoravali su da nošenje maski za lice nema smisla kod zdravih ljudi. Kada su promijenili preporuke, mnogi su okrivili nemaskirane za širenje zaraze. Nije bilo važno što niste zaraženi, što ne kašljete ni što je glavni put prijenosa virusa aerosol, a ne respiratorne kapljice (čije je zaustavljanje primarna svrha maski). Igor Rudan i Igor Štagljar, koji će iz inozemstva kasnije tražiti nametanje najstrožih mjera za hrvatske građane, jasno su pokazali koliko smatraju da su maske nebitne.” piše Hrvoje Marković za liberal.hr.
No, neki su liječnici otvoreno govorili kako zbog traume nose po dvije maske, iako nam je rečeno da maske nosimo zbog zaštite drugih oko nas. S prijezirom se gledalo na Švedsku, koja nije promijenila preporuku za nošenje maske. Norveška i Finska nisu nikada uvele obavezno maskiranje, ali se o tome mainstream medijima malo govori.
U prosincu prošle godine, novinari su otvoreno dizali hajku i huškali na primjenu sile prema građanima koji su se mirno okupljali na otvorenim prostorima naših gradova po lijepom vremenu. Tomislav Klauški iz 24sata razočarano je pisao kako ljudi ne shvaćaju mjere ozbiljno, te da se zbog političkih razloga ne usuđuje kažnjavati ljude koji su se izašli prošetati i popiti kavu. Nije bilo važno što je tijekom mjesec dana nakon okupljanja na rivi broj zaraženih pao za 75%. Čovjek je tražio krivca.
Na Badnjak, N1 je panično izvještavao kako se na zagrebačkom trgu može vidjeti i glazba, i ples i pjesmu. S tugom su istaknuli nedostatak kazni, zaključujući kako će zabava nastaviti “dok ljudima jednostavno ne dosadi, ili dok ih neka sila ipak ne razdvoji”. Slično zgražanje uslijedilo je tijekom proljeća kada su se mladi okupljali na trgovima oko Hrvatskog narodnog kazališta.
U skladu s drevnim ritualima, bilo je i životinjskih žrtava. Španjolska, Nizozemska i druge zemlje izvršile su odstrijel na stotine tisuće europskih vidrica, malih sisavaca koji se uzgajaju zbog krzna i koji su se pokazali kao životinjski rezervoar virusa. No, Danska je otišla dalje od svih i pobila 17 milijuna vidrica nakon što se otkrilo da šire mutirani oblik virusa koji bi mogao zaobići cjepiva, koja su tada bili još u razvoju. Unatoč danskom pokolju, virus je mutirao te će nastaviti koristiti svaki rezervoar, kako ljudski tako i one životinjske, kako bi stekao evolucijsku prednost.
Prije ljeta, mnogi su prognozirali katastrofalnu turističku sezonu ukoliko se ne procijepimo. Novinari su opsesivno pratili stanje Hrvatske na karti Europskog centra za kontrolu bolesti. Kada je Hrvatska polovicom srpnja “ušla u žuto”, Neven Barković s Indexa je mudrački konstatirao: “Hvala antivakserima, upravo ste sjebali sezonu”. Na kraju se brojke u turizmu uspoređuju s onima iz rekordne 2019. godine.
Nije bilo važno što su Francuska, Španjolska, Portugal, Italija i Grčka redom prolazile ljeto s puno većim brojevima zaraženih od Hrvatske iako su bile više procijepljene. Bitno je bilo okriviti nekoga za turistički neuspjeh Hrvatske, pa makar i nije bilo neuspjeha.
Španjolsku, Portugal i Dansku, redom zemlje koje su imale veći broj zaraze po ljeti od Hrvatske, nam se ovih dana spominju kao zemlje koje su pobijedile epidemiju visokom procijepljenošću. Nije bitno što Danska trenutno prolazi drugi najveći val zaraze u cijeloj epidemiji i čiji se vrh još uvijek ne nazire. Važno je okriviti nekoga za visoku smrtnost u Hrvatskoj. Govore nam da smo u epidemiji necijepljenih. U kolovozu, njemački ministar zdravstva Jens Spahn skovao je sintagmu “pandemija necijepljenih” kada je istaknuo razmjere smrtnih slučajeva prema cjepnom statusu.
Hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš malo je promijenio frazu, spomenuvši “epidemiju necijepljenih”. Ako zanemarimo činjenicu da se u prethodnom slučaju radi o neznanstvenoj upotrebi riječi “pandemija”, možemo se osvrnuti na stigmatizirajuće odjeke svaljivanja krivnje na necijepljene osobe.
Teški oblik bolesti COVID-19 čini relativno mali udio slučajeva, a incidencija se značajno razlikuje ovisno o dobi. Od više od 9 tisuće umrlih u Hrvatskoj, njihova prosječna dob je iznosila 76,3 godina. Gotovo 50% ukupno umrlih starije je od 80 godina. Međutim, 40% starijih od 80 godina još nije niti cijepljeno. Od onih starijih od 65 godina, njih 31% još uvijek nije cijepljeno. Stariji od 60 godina čine 92% smrtnih slučajeva.
Slogan “Misli na druge – cijepi se!” proizašao je vjerojatno prvenstveno s obzirom na činjenicu da za veliku većinu cijepljenih, zaraza ionako ne bi prouzročila težu bolest. Međutim, pokazalo se kako učinkovitost cjepiva u sprečavanju zaraze značajno opada nakon nekoliko mjeseci te da i cijepljeni prenose zarazu na druge. Nedavni članak koji je objavljen u časopisu The Lancet navodi: “Međutim, ovo istraživanje nažalost također ističe kako je efekt cijepljenja u smanjenju prijenosa minimalan u kontekstu cirkulacije delta varijante”. Dakle, cijepljenje je prije svega čin osobne odgovornosti zbog zaštite vlastitog zdravlja.
Spomenuti članak ističe kako su važne veće stope procijepljenosti zbog slabe indirektne zaštite cijepljenih osoba prema necijepljenim. U ovakvim okolnostima, općenito je nepravedno tražiti krivce a kamoli među necijepljenim osobama. A došli smo do toga da sveučilišni profesori otvoreno govore kako određenu skupinu ljudi treba “zašvasati”, “učiniti im život nemogućim”, “marginalizirati” i slično. Javne osobe otvoreno govore o “izuzimanju iz društva”, da se netko “zaslužuje zaraziti” ili da “od srca želi da završi na respiratoru”.
Potpuno je neshvatljivo da voditelj epidemiologije HZJZ-a Bernard Kaić, kirurginja Nela Sršen i pulmolog Miroslav Samaržija odlaze na HRT i javno govore kako se boje necijepljenih osoba u restoranima ili na koncertima. Jesu li liječnici svjesni kakve poruke šalju, ne samo u pogledu stigmatizacije, nego i učinkovitosti cjepiva kada govore kako se kao cijepljene osobe boje kontakta s necijepljenim ljudima?
Vrijeme je da shvatimo kako smo za vlastito zdravlje najviše odgovorni mi sami. Vrijeme je da prestanemo tražiti žrtvene jarce. zaključuje Marković.
Ova slučajevi dokazuju dirigiranost medija koji rade prema određenim scenarijima, a ne prema profesionalnim kriterijima. Štoviše, mediji su dio određenog netransparentnog kruga u Hrvatskoj koji ima moć manipulirati javnošću, na način da događaje konstruira, te istodobno druge umanjuje ili u potpunosti skriva.
Gdje god mediji manipuliraju, u pozadini su nečasni motivi. Uvijek je u pitanju skrivanje istine koja, ukoliko dođe do javnosti, može izazvati negativnu reakciju po vlast. Zato istinu treba sakriti, ili je potisnuti u beznačajnost, na način da se nešto dogodi što će se medijski dići na razinu da se javnost time bavi – kako se, naravno, ne bi bavila stvarnim problemima.
