Danas, SDP Grada Varaždina, trenutna vlast u Varaždinu, ovakva svjedočanstva žele pomesti pod tepih.
Jučer sam u Hrvatskom saboru govorio o našem ponosnom naslijeđu i važnosti očuvanja vrijednosti i identiteta koji nas čine onim što jesmo. Spomenuo sam našu tegobnu prošlost i boli me što mogu reći da su neki doveli u pitanje važnost sjećanja na našu povijest.
Onima koji smatraju da prošlost ne treba opterećivati mlade, dopustite mi da poručim: Narod bez sjećanja je kao brod bez jedra i kompasa.
Danas nas je naš kompas usmjerio na još jedno mračno poglavlje iz naše prošlosti, koje su hrabre Sestre milosrdnice iznijele na vidjelo.
Potresna priča sestre Lipharde Horvat koju su partizani jedne mračne noći 1945. nasilno odveli i bacili u ponor jame Jazovka.
Partizani, oni najavljeni kao osloboditelji, dovozili su ranjene hrvatske vojnike u psihijatrijsku bolnicu Vrapče. I što su učinili? U hladnom i vlažnom podrumu bolnice davili su i klali te ranjene duše.
Naše sinove, braću i očeve kojima je jedina krivnja bila ljubav prema Hrvatskoj! Nakon što su ubijeni, njihova beživotna tijela bačena su u kamione i odvezena u Jazovku i druge masovne grobnice.Tri sestre, anđeli milosrđa, među njima i sestra Lipharda, svjedoče o ovom stravičnom činu.
Oni koji su svoje živote posvetili liječenju i njezi, nažalost, vidjeli su ono što nitko ne bi trebao doživjeti.
Kako bi ih ušutkali, komunisti su odlučili ugasiti svjetlo tih nevinih života. S. Geralda Jakob, s. Konstantina Mesar i s. Lipharda Horvat otrgnute su s ovoga svijeta jer su svjedočile monstruoznim djelima partizanskih krvnika.
Kad čujemo ovu priču, kako da ne osjetimo bol u srcu?
Kad se sjetimo zastave koju smo podigli prije 33 godine ispred Hrvatskog sabora, to nije samo zastava; to je simbol koji obećava da žrtve, poput sestre Liphard, nikada neće biti zaboravljene. Danas, SDP Grada Varaždina, trenutna vlast u Varaždinu, ovakva svjedočanstva žele pomesti pod tepih. Ne dopuštaju Družbi sestara milosrdnica postavljanje spomen-ploče na rodnu kuću s. Liphard dok se sa ne makne dio koji spominje komunističku vlast.
Smatraju da se ne treba znati tko je tada počinio ovaj brutalni zločin. Ali, sugrađani moji Hrvati, naša je sveta dužnost osigurati da budući naraštaji znaju punu istinu, jasnim riječima, jer jasnoća je čuvar sjećanja!Sutra ću na komemoraciji za žrtve Jazovke stati uz svoje sunarodnjake i odati počast žrtvama tih gnusnih zločina.
Pružam ruku i pozivam svakoga od vas da mi se pridružite.Ipak, srce me boli, jer moram također reći da će biti nekih koji će sutra biti u Brezovici, slaveći upravo one sile koje su odvele brojne Hrvatice i Hrvate u smrt i okaljale našu zemlju.
Da, prijatelji moji, slaveći upravo one ljude čije su ruke umrljane krvlju sestre Liphard i bezbrojnih drugih. Ovo nije samo sukob datuma; ovo je sukob vrijednosti!Moramo se zapitati: Tko smo mi kao narod?
Jesmo li mi čuvari istine, pravde i sjećanja? Ili smo mi narod koji žmiri na žrtve svojih predaka?
Sutra na Jazovki recimo nedvosmisleno da stojimo uz sestru Liphard i sve duše koje čeznu za priznanjem i pravdom. Dajmo do znanja da smo mi, hrvatski narod, lučonoše svoje povijesti i ne damo da se naš plamen ugasi!
Pridružite mi se sutra u Jazovki da odamo počast poginulima. Dok stojimo rame uz rame, neka naše zajedništvo pošalje gromoglasnu poruku diljem zemlje: Mi smo Hrvatska! Sjećamo se! Stojimo ujedinjeni, nepokolebljivi, s poviješću urezanom u srca i uzdignute glave!
U duhu naših predaka, za ljubav naše nacije, hodajmo sutra s istinom kao štitom i pravdom kao zastavom.
