Jazovka je samo jedno od stratišta na kojem je jugoslavenski komunistički režim hladnokrvno likvidirao Hrvate. Ne radi se o desecima, nego o desecima tisuća nevinih života – među njima žena, djece, ranjenika i nenaoružanih zarobljenika. U Sloveniji i Hrvatskoj još uvijek zjape brojne neistražene jame, a svaka od njih čuva istu istinu: zločin nad hrvatskim narodom sustavno se prikrivao, a počinitelji nikada nisu odgovarali.
Dok hrvatski narod i obitelji još uvijek čekaju na dostojanstven pokop svojih bližnjih, dio glasne javnosti histerično reagira na nekoliko povika na braniteljskom prosvjedu u Benkovcu. Oni koji se busaju u “antifašistička” prsa, ne mare za kosti 814 ljudi pokopanih istoga dana.
Prema poznatim podacima ubijeni su i u jamu pobacani pripadnici hrvatskih vojnih postrojbi koje su partizani bacili u tu jamu nakon bitke kod Krašića 1943. U jamu su bačeni i ‘narodni neprijatelji’ nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u svibnju i lipnju 1945. Među njima su bili i ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre.
Odvedeni su iz zagrebačkih bolnica 1945., isto tako poubijani i bačeni u jamu.
Punih 45 godina ovo partizansko zvjerstvo bila je tabu-tema antifašističkih, ‘crvenih fašista’.
Dvostruki kriteriji
Ta ista medijska i politička scena koja od jednog pozdrava pravi skandal, sustavno prešućuje genocidnu dimenziju komunističkih zločina. Ono što je za svaku normalnu državu središnje pitanje identiteta i pijeteta prema mrtvima – za njih je tek neugodna fusnota koju treba zatrpati.
Ali istina izlazi, jama po jama, kost po kost. Hrvatska ne smije ostati talac jugoslavenskih simbola, niti kulturnih i političkih ostataka onog režima.
Nakon otkrića mnoštva masovnih grobnica, u Hrvatskoj se više nitko ne može praviti da ne zna. Onaj tko i dalje šuti ili relativizira, taj ne vrijeđa samo žrtve, nego i samu državu. Ako 814 ljudi na jednom pokopu za njih ništa ne znači, onda neka barem bude jasno: komunističko-jugoslavenska kultura smrti i laži nema više mjesta u hrvatskom društvu.
