Ukoliko živite na području Zagreba izvjesno je da ste kroz posljednje tjedne vi ili neki od vaših poznanika bili zahvaćeni virusom prehlade. Do prije koju godinu u tome ne bismo vidjeli ništa neobično – znalo se da s jesenskim danima dolazi i više viroza. No s obzirom na traumatično iskustvo s virusima koje smo u međuvremenu stekli, ponajprije s načinom na koji smo se s njima kao kolektiv nosili, danas se pitamo sprečava li nas išta da trenutno rastući broj oboljelih od prehlade ponovno pandemiziramo, na način ekvivalentan onome iz perioda 2020.-2023.
*** Hipotetska pandemija danas ***
Naime, kada bismo pratili broj novoprehlađenih na dnevnoj bazi, on bi vrlo vjerojatno bio pozamašan. Kada bismo taj broj k tome stavili na naslovnicu svakog medijskog portala, tako da u stvarnom vremenu možemo vidjeti koliko je novih ljudi zahvaćeno virusom, neizbježno bismo primijetili i proporcionalan porast osjećaja straha među populacijom. Hoće li ova bolest zahvatiti i mene, steže li se obruč? Nadalje, kada bismo u takvim uvjetima živjeli nekoliko mjeseci, uz konstantno bombardiranje paničnim naslovnicama o “katastrofalnom širenju prehlade” i o najgorim mogućim simptomima, strah bi u nekom trenutku dosegnuo razinu na kojoj bismo bili spremni pristati na sve samo da ova strahota stane. Inzistirali bismo na tome da se zaraženi izoliraju, a ako bi se netko među njima na to oglušio zatražili bismo od države da intervenira te da izolaciju nametne zakonski.
Krenula bi tako službena pandemija prehlade, u kojoj bismo u svakom trenutku morali znati koliko je ljudi zaraženo, kakvi su im simptomi, koliko ljudi umire od/s virusom, gdje su najpogođenija područja, kako se možemo zaštititi, što moramo činiti kako bismo bili odgovorni prema sebi i drugima, tko je među nama neodgovoran i neposlušan itd. Sve te informacije saznavali bismo posredno preko medija koji ih ne bi navodili faktički, već uz neizbježan dašak dramatizma, u kojemu bi broj pedeset prestao biti pedeset i postao “čak pola stotine”, dok bi se naši najmlađi umjesto kao djeca definirali kao “bazeni virusa”. U cijelom tom cirkusu prosječan bi čovjek čekao razrješenje kao vodu u pustinji, stoga, ukoliko bi mu ga netko ponudio, pa makar to bile i inače sa svih strana svjetonazorskog spektra opravdano kritizirane farmakološke korporacije, čovjek bi ga bez razmišljanja prihvatio. Štoviše, možda bi također počeo zahtijevati od svih da učine isto, jer ništa nije preekstremno u zaustavljanju ove strašne situacije.
*** Pandemija 2020. ***
Carl Jung jednom je prilikom napisao da racionalan argument može biti prihvaćen samo toliko dugo dok emotivni naboj oko dane teme nije prešao određenu razinu. Ukoliko emocija prijeđe u emotivno vrenje, gubi se svaka daljnja mogućnost razumne diskusije. Društveni fenomen koji smo doživjeli u periodu 2020.-2023. eklatantan je primjer kolektivno podignutog emotivnog naboja, koji nije samo došao do vrenja već je nakon toga nastavio rasti, pretvorivši se iz problema kojemu valja pristupiti smireno, interdisciplinarno i razumno u masovnu psihozu o kojoj se raspravlja u ideološkim, gotovo parareligijskim okvirima. U tim je okvirima svaka vrsta neposluha prema vladajućima, koji su si sami pripisali ulogu vrhunaravnog apsolutno stručnog borca protiv virusa, bila sagledavana kao zločin, štoviše u nekim slučajevima kao čin terorizma.
Parareligijske tribalističke naočale koje su nam tako prišivene na lice u svakome su pronalazile potencijalnu opasnost, potencijalnog zlog protivnika pandemijske pobjede – u suštini, jednu dehumaniziranu vreću bacila. Pod njihovim smo se utjecajem počeli međusobno nazivati ubojicama, štetočinama i glupanima, što je pak normaliziralo da za svoje jučerašnje susjede počnemo koristiti totalitarnu terminologiju kao što je ona da država kreće u “lov” na njih. Istovremeno, naočale su bile slijepe na svaki drugi društveni problem, stoga se nismo mogli upitati koja je cijena stavljanja dječjeg obrazovanja, zdravstvenog sustava, ekonomije, demokracije, gospodarstva, trgovine, ljudskosti i morala na čekanje u ime jednog problema koji je trenutno ispred nas. Nitko se nije pitao koliko će nam iščekivana pobjeda nad virusom značiti ukoliko zbog nje bacimo stotine milijuna ljudi u apsolutno siromaštvo, te milijunima djece nepovratno oduzmemo mogućnost školovanja, osuđujući i njih na siromaštvo u budućnosti. Virus naprosto nije mogao čekati. Tako su barem naočale rekle.
***
Vrativši se sada iz bivše pandemije u ovu trenutnu hipotetsku pandemiju prehlade, nismo sigurni postoji li supstancijalna razlika između onoga što se događa danas i onoga što se događalo prije nekoliko godina. Smrtnost od virusa možda je bila veća tada nego sada, no to ne možemo kategorički ustvrditi, budući da su tadašnji domaći pandemijski akteri javno priznali da prilikom brojanja preminulih nisu razlikovali preminule od virusa i preminule s virusom. Koristeći se takvom matematikom, kada bi netko danas nesretno život napustio u prometnoj nesreći, a da je pritom šmrcao, brojali bismo ga kao žrtvu prehlade. Istu formulu, dakle, možemo primijeniti u ovom trenutku, pretvarajući tako jednu običnu prehladu u pandemizirani kolač kojim se politika, mediji i korporacije mogu gostiti te sa svakim zalogajom povećavati svoju moć.
Odgovor na pitanje ima li razlike između tadašnjeg i sadašnjeg virusa ostavljamo nekom budućem vremenu, u kojem ćemo, umjesto internaliziranim novonormalnim propagandnim vokabularom, raspolagati konkretnim i točnim podacima, podacima očišćenim od ljudske manipulativne ruke – jednom riječju, istinom. Već danas, međutim, možemo samima sebi odgovoriti kakvi su bili naši postupci između godina 2020. i 2023., što smo napravili ispravno, a što pogrešno – što bismo promijenili da se sutra nađemo u sličnoj situaciji. Mukotrpan put do istine pomoći će nam da budemo dovoljno jaki da opisane ružne naočale više nikada ne stavljamo na svoje oči; da ubuduće odbijemo prijetiti svojim sugrađanima gubitkom posla, pritvorom, manjkom medicinske skrbi, oduzimanjem njihove djece i sl. te da ne šutimo kada drugi oko nas to čine. Neka nam ova ili neka sljedeća prehlada posluži kao poticaj na to.
Izvor:Sapere aude
