„Hrvatska je u zadnjih 25 godina ostvarila sve svoje političke ciljeve – imamo sve manje svog vlasništva, ovisni smo o EU sredstvima i stranim vlasnicima, turistička smo zemlja, bez industrije… Svi ciljevi su postignuti.“
Ovom rečenicom politolog i analitičar Neven Vidaković u jednoj izjavi precizno i rezignirano sažima transformaciju Hrvatske od samostalnosti do današnjeg dana. Cinično, ali precizno.
Jer ako pogledamo realno, što smo to kao država izgradili u zadnjih četvrt stoljeća, a što smo izgubili?
Državne tvrtke i strateška poduzeća su, redom, privatizirana – često netransparentno, još češće ispod cijene. Industrijska proizvodnja svedena je na simbolične brojke, a razvojni pogoni, od brodogradilišta do prehrambene industrije, zamijenjeni su trgovačkim centrima i sezonskim konobarstvom. Hrvatska je postala savršeno „otvoreno tržište“ – ali s malo domaće proizvodnje, radne snage koja bježi, i kapitala koji u pravilu nije domaći.
Ispunili smo sve „strateške ciljeve“ tranzicije – postali smo članica EU i NATO-a, imamo liberalizirano tržište, ukinute carine, ali i zavidan vanjski dug, demografsku krizu, i proračunsku ovisnost o europskim fondovima. Ukratko – politički projekt je završen, a rezultat? Zavisi koga pitate.
Za jedan sloj društva, to je bio san koji se ostvario: nekolicina se obogatila, mnogi uhljebili, a država institucionalno „europski“ uredila.
Za ostatak – sve više njih – to je postao tihi poraz. I to ne zbog neuspjeha, već upravo zato što je sve išlo „po planu“.
Stoga nije neobično što Vidakovićeva izjava završava retoričkim pitanjem: „Pa, drugari, jeste li zadovoljni postignutim? Sviđa li vam se ostvarenje političkog sna?“ Jer san koji je netko sanjao u ime cijelog naroda, sve više izgleda kao tuđa priča, napisana tuđim rukama, za tuđe interese.
Možda je vrijeme da se probudimo!?
Crodex.net
