George Orwell se nije baš previše nadao da će slobodni tisak razotkriti laži totalitarista. Njegov esej “Sloboda tiska” bio je zamišljen kao predgovor Životinjskoj farmi, ali je objavljen tek 1972.
Orwell je otkrio da je Ministarstvo informiranja Ujedinjenog Kraljevstva (MOI) (osnovano tijekom Drugog svjetskog rata) savjetovalo Orwellovog izdavača da ne objavi Životinjsku farmu jer bi to bilo uvredljivo za “ Sovjete”.
Orwellova je teza bila da su novinari, a ne vlada, najveći cenzori:
”Glavna opasnost za slobodu misli i govora u ovom trenutku nije izravno uplitanje Ministarstva ili bilo kojeg službenog tijela. Ako se izdavači i urednici trude da određene teme ne budu tiskane, to nije zato što se boje kaznenog progona, već zato što se boje javnog mnijenja. U ovoj je zemlji intelektualni kukavičluk najgori neprijatelj s kojim se pisac ili novinar mora suočiti.”
Današnji kukavički novinari prešutjeli su priče o laptopu Huntera Bidena, sumnjama u učinkovitost maski i ”lockdown”, upitnom učinkovitosti i sigurnosti cjepiva, zabrinutosti da cjepiva nisu spriječila prijenos, pitanjima o politici SAD-a u Ukrajini i izazovima pravovjerju globalnog zatopljenja.
Dok je Bidenova administracija zavrtala ruke Facebooku i Twitteru da cenzuriraju obične ljude, nije morala cenzurirati novinare.
Orwell je napisao: “Nepopularne ideje mogu se prešutjeti, a nezgodne činjenice zatamniti, bez potrebe za bilo kakvom službenom zabranom.”
On je objasnio:
U bilo kojem trenutku postoji pravovjerje, skup ideja za koje se pretpostavlja da će ih svi ljudi ispravnog razmišljanja prihvatiti bez pitanja. Nije baš zabranjeno reći ovo, ono ili ono, ali se to ‘ne smije’ reći… Svatko tko osporava prevladavajuće pravovjerje biva ušutkan s iznenađujućom učinkovitošću. Istinski nemoderno mišljenje gotovo se nikad ne čuje pošteno, ni u popularnom tisku ni u visokoobrazovanim časopisima.
U sljedećem paragrafu Orwell je oslikao portret našeg vremena. Kao što čitate, zamjena cjepiva, operacija promjene spola za tinejdžere, zelena energija itd. za “sovjetsku Rusiju”:
U ovom trenutku ono što prevladavajuće pravovjerje zahtijeva je nekritičko divljenje sovjetskoj Rusiji. Svi to znaju, gotovo svi se ponašaju prema tome. Svaka ozbiljna kritika sovjetskog režima, svako otkrivanje činjenica koje bi sovjetska vlada radije zadržala skrivenima, ne može se ispisati. A ova nacionalna zavjera da se dodvori našem savezniku odvija se, zanimljivo, u pozadini istinske intelektualne tolerancije. Jer iako vam nije dopušteno kritizirati sovjetsku vladu, barem ste razumno slobodni kritizirati našu vlastitu.
Orwella nije iznenadila “servilnost s kojom je veći dio engleske inteligencije progutao i ponavljao rusku propagandu”, iako nisu imali “izravan pritisak da krivotvore svoja mišljenja”.
Moć farmaceutske industrije već je bila problem prije gotovo osamdeset godina.
Orwell je primijetio: “Notorno je da se o određenim temama ne može raspravljati zbog ‘stečenih interesa’. Najpoznatiji slučaj je reketiranje patentnih lijekova.”
Nažalost, unatoč dizanju uzbune, Orwell dodaje kvalifikativ svojoj podršci slobodi govora:
Ako intelektualna sloboda, koja je nedvojbeno bila jedno od obilježja zapadne civilizacije, uopće nešto znači, to znači da svatko ima pravo govoriti i tiskati ono za što vjeruje da je istina, samo pod uvjetom da to nije istina koja će naštetiti ostatku zajednice na neki sasvim nepogrešiv način.
Danas, naravno, Google,Facebook i drugi koriste štetu kvalifikatoru zajednice za cenzuriranje legitimnih razlika u mišljenjima.
Kao što je Hayek upozorio u Putu u ropstvo, Orwell je upozorio:
“Samo, ili u svakom slučaju uglavnom, književna i znanstvena inteligencija, upravo oni ljudi koji bi trebali biti čuvari slobode, počinju je prezirati , kako u teoriji tako i u praksi.”
Danas autoritarci tvrde da brane demokraciju, ali to čine neliberalnim sredstvima. Orwell je promatrao te taktike i izvijestio o “rasprostranjenoj tendenciji da se tvrdi da se demokracija može obraniti samo totalitarnim metodama. Ako netko voli demokraciju, glasi argument, mora slomiti njezine neprijatelje bez obzira na koja sredstva.”
Među neprijateljima koje je trebalo slomiti bili su “oni koji ga ‘objektivno’ ugrožavaju širenjem pogrešnih doktrina”. Današnji cenzori također koriste ovaj argument dezinformacije.
Još gore, Orwell objašnjava kako su intelektualci opravdavali Staljinove čistke tvrdeći da su “heretička mišljenja žrtava … ‘objektivno’ naštetila režimu, pa je stoga bilo sasvim ispravno ne samo masakrirati ih, već i diskreditirati ih lažnim optužbama.”
Ovo nije esej koji razmatra otkazivanje zdravstvenih djelatnika, autora i akademika. Ali ako vjerujete da se intelektualci suprotstavljaju “lažnim optužbama” u korist svojih navodnih dobrih razloga, Orwell bi rekao da griješite.
Orwell je sumnjao:
[I]intelektualna sloboda je duboko ukorijenjena tradicija bez koje bi naša karakteristična zapadna kultura mogla postojati samo dvojbeno. Od te tradicije vidno se okreću mnogi naši intelektualci. Oni su prihvatili načelo da knjigu treba objaviti ili potisnuti, hvaliti ili osuđivati, ne prema njezinim zaslugama, već prema političkoj podobnosti. A drugi koji zapravo ne zastupaju ovo stajalište pristaju na to iz čistog kukavičluka.Orwell je napisao: “Ako sloboda uopće nešto znači, to znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti.” Danas nam novinari i intelektualci govore da sloboda izražavanja nije bitna; umjesto da bude uvjet za napredak civilizacije, sloboda izražavanja je prijetnja “demokraciji”. Takvim uvjerenjima, upozorio bi Orwell, stvaramo vlastitu distopiju.
Izvor: aier.org – Barry Brownstein • Read more on aier.org
