Domovina

Oni koji ubiju dijete od svih 9 krugova pakla, oni zaslužuju 11 krug!

Doista je gnjusan zločin! Namjerno ubiti dijete! Kakvi su to ljudi koji namjerno i hladnokrvno mogu ubiti čovjeka, a nekmoli dijete!?

U jednim dnevnim novinama, koje krasi ”objektivnost” i ”nepristranost”, u subotu, 11. studenog, pročitao sam dirljivu priču ”Tišina šume” o djevojčici Aleksandri Zec, koju su zajedno s majkom i ocem ubili ljudi u maskirnoj odori u Zagrebu 1991.

Teški je to zločin i nesporan! Sporan je motiv, odora i vrijeme. Zapravo,  nije ništa sporno, kada netko ubije dijete, bilo koje, bilo čije, iz bilo kojeg razloga, na bilo koji način. Nije sporna ni zaista dirljiva priča, kojom poznata književnica Slavenka Drakulić opisuje zadnje trenutke nevine djevojčice… Doista gnjusan zločin! Namjerno ubiti dijete! Kakvi su to ljudi koji namjerno i hladnokrvno mogu ubiti čovjeka, a nekmoli dijete!?

Mihovil Biočić/Hrvatsko nebo 

Od svih devet krugova pakla, oni zaslužuju jedanaesti krug!

I kada pričamo o smrti djeteta, osjećam da smijem izreći i svoje mišljenje temeljem svog (srećom samo) profesionalnog iskustva, jer sam prošloga rata kao dječji kirurg i u KBC Split i u ratnim bolnicama na terenu, spašavao ranjenu i vidio mrtvu djecu.

Ružica Markobašić i Ivanka Škrabec

Oni koji ubiju dijete od svih 9 krugova pakla, oni zaslužuju 11 krug!
www.crodex.net
Ružica Markobašić

Iz vremena srbocrnogorske agresije na Hrvatsku uz pomoć pete kolone, koja je dijelom i danas aktivna po uputama Memoranduma 2  SANU, moglo bi se napisati tisuće priča o više od četiri stotine dječjih i obiteljskih sudbina. Imao sam podatak o najmlađem ubijenom djetetu, me ali iznenadio brutalnom istinom branitelj – dragovoljac Domovinskog obrambenog rata, časni Srbin, Predrag Peđa Mišić koji pita ”…je li dijete izvađeno iz utrobe Ružice Markobašić, staro 6 mjeseci, dijete, on, ona ili nešto…?”

Podsjetimo se, od dvanaest ubijenih članova njezine obitelji Došen, iz koje je Ružica, devet ih je  dočekalo okupaciju grada te potom na najsuroviji način ubijeno.  Prema iskazu optuženog  Bože Latinovića na sudu 1. rujna 2005., srpski dobrovoljac Zoran Dašić s Karaburme  (Beograd),  svjedočio je da je vidio dvije žene i  Ružicu Markobašić, ”koju su šutali i šamarali… ” sijeća se i kako je ”molila da je ne ubiju, ali Dašić je ispucao rafal u trbuh”.

Kakav je čovjek mogao pucati trudnoj ženi u trbuh? To dijete (a nije jedino)  još nije imalo priliku ni zaplakati a nekmoli se nasmijati, to dijete majka nije mogla ni vidjeti niti zagrliti prije zločinačke likvidacije… Krvnik s Ovčare nije niti saslušao njezine vapaje, ubio ih je nemilosrdno oboje… 

Zna li neki književnik ili književnica koja je možda i majka, u svom književnom nadahnuću, što je ta majka, u šestom mjesecu trudnoće,  mislila u tim trenutcima…, dok je vapila za život nerođenog djeteta? Možda je isto mislila kao ona majka u slovenskoj šumi kraj Hude jame. Bila je to Ivanka Škrabec, rođ. 1915., koja je ostavila pismo svom nerođenom djetetu, napisano prije nego su je komunističke ubojice ubile.

U noći 3. na 4. lipnja 1942. su je odveli partizani u visokom stupnju trudnoće i unatoč njezinoj molbi da joj dopuste prije roditi dijete, hladnokrvno je u 27.-oj godini života ubili. Prethodno su je natjerali da sebi sama iskopa grob. Pismo je našla njezina rodbina prilikom iskopa tijela. U pismu (navesti ću samo manji dio) naslovljenom svom djetetu, uz ostalo piše:

”Dijete moje

Još nekoliko sati i doći će kraj mojem životu. O Bože, o žalosna Majko, Majko moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.

O dijete moje, nježni anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete.

Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi ne ćeš uzvratiti sladak zagrljaj. Nikada te ne ću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako blizu, nikada, dijete moje.

Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće…

 Sat na tornju već pokazuje jutro koje će nas odvesti na zadnji put… No, neću biti sama… sa mnom ćeš biti ti moje dijete… i Marija koja će, kao tada za Sinom na Kalvariju, ići s nama…”

Ivanka Škrabec sa suprugom

Za ovu majku s nerođenim djetetom se znade već godinama, kao i za Ružicu Markobašić, ali i za druge, još nitko, baš nitko da ih se sjeti, nitko od svih glasnih udruga za ljudska i ženska prava, raznih BaBa, Gonga, antifašističkih ženskih udruga, Centra za mirovne studije, Dokumenta, Kuće ljudskih prava Zagreb itd. Nikada i nitko! Valjda ne pripadaju lijevom spektru njihovih boja, pa ako te žrtve ne napišu nešto o sebi, kao Ivanka Škrabec, nitko ne će… Ako netko i napiše, ne će vidjeti stranice ”mainstrem” medija!

Srbi su ubili više od 402 hrvatske djece!

Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan je u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima od 4. do 6. travnja 2018. Sudjelovali su roditelji ubijene i ranjene djece, povjesničari, zdravstveni djelatnici i drugi. Skup je održan u organizaciji Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Glasa Koncila, Franjevačkoga samostana u Pridvorju i Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata, a pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH  Kolinde Grabar-Kitarović.

Predsjednica znanstvenoga dijela simpozija doc. dr. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija na skupu je, uz ostalo, iznijela sljedeće podatke: ‘’Prema podatcima iz 2010. godine u Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a 1260 djece je ranjeno i ima veći ili manji postotak invaliditeta.

Nadalje, ‘’U ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni jedan ili oba roditelja, braća, sestre, rodbina ili prijatelji. Mnogima su spaljeni ili razoreni domovi… Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djeceNajmlađe ubijeno dijete imalo je samo četiri mjeseca. Vrste ozljeda koje su dovele do smrti većinom su stradanja od zrakoplovnih i topničkih napada te ranjavanja iz vatrenoga oružja i eksplozivnih naprava…

Najviše je djece ranjeno u prvih 6 mjeseci rata, njih 512.

Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Od ukupnoga broja ranjene djece njih 86 doživotni su invalidi.

Do kraja rata evidentirano je 35 nestale djece. Vezano uz prisilne migracije – samo je od listopada 1991. do prosinca 1991. registrirano oko 308 000 prognanika, od kojih su 172 000 bila djeca…Dakle, u ukupnom broju prognanih najveći je broj djece. Do travnja 1997. izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece. Najmlađe operirano dijete koje je ozlijeđeno u ratu imalo je šest mjeseci”. I nakon rata, djeca su stradavala od minskoeksplozivnih sredstava.

Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, 2013.navodi da su ”ubojstva djece najteži čin zločina protiv civila”Konvencija o pravima djeteta, izglasana u UN u studenom 1989., potpisana je i od Jugoslavije. 

To nije smetalo JNA i paravojne četničke horde da razaraju objekte u kojima borave djeca, kao što su škole, dječji vrtići, bolnice i crkve. Ranjenih civila u agresiji na Hrvatsku je bilo 9.858, od toga djece 1.184 (12%). Ubijenih civila je bilo 7.263, od toga djece izravno poginulih od projektila 345 (4,8%) i još 57 poginulih nakon prestanka borbi od najčešće minskoeksplozivnoh sredstava.

Ukupno, prema Registru djece poginule uslijed ratnih razaranja, bilo je 402 djece, uz napomenu da broj nije konačan. Hebrang  dalje navodi da je od ranjene djece ostalo 90 potpunih invalida, što nije konačno, jer je to bila procjena nakon prve faze liječenja.Bez jednog roditelja ostalo je 4.285 djece, a bez oba 54U srpskim koncentracijskim logorima bilo je 219 djece dok se 15 djece vode kao nestali. Velike patnje su proživjeli i prognana djeca, pa je tako sredinom 1992. Od 325.806 prognanika bili polovica djeca a krajem 1992. je bilo 350.000 prognane djece u Hrvatskoj!

Hrvatskom memorijalnom dokumentacijskom centru Domovinskoga rata, kojeg vodi dr.sc. Ante Nazor, postoji poimence zapisana sva djeca, međutim ovo nisu konačni brojevi a nisu još ni svi podaci o žrtvama dostupni, iz brojnih razloga, navodi dr.sc. Nazor. Josipa Maras Kraljević iz iste ustanove, govorila je o slučaju petrinjskoga zločina u kojem su pripadnici specijalnih jedinica milicije SAO Krajine došli do kuće obitelji Kozbašić te iz vatrenoga oružja ubili dvoje djece, 9-godišnjeg Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu.

Prema riječima doc. Dr. sc. Dražana Švagelja, iz Opće bolnice Vinkovci, prvo dijete stradalo u Domovinskom obrambenom ratu je Kesegić Jadranka 16.godina, koju je ubila srpska granata pred svojom kućom u Starim Jankovcima 22. srpnja 1991. Do ovog Simpozija smo mislili da je prvo stradalo dijete bila Ivana Vujić iz Osijeka, koju je granata ubila 3. rujna 1991., u svom stanu, kada su joj i roditelji teško ranjeni.

Ana Filko, stručna suradnica u Sektoru za traženje osoba zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu pri Upravi za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, govorila je o djeci stradaloj u Slavonskom Brodu u kojem je, izuzme li se Vukovar, najveći broj žrtava djece u Hrvatskoj. Samo 1992. usmrćeno je 32 djece s područja tadašnje općine Slavonski Brod.

Zašto se ne spominju srpska djeca koje su ubili Srbi?

Na Simpoziju sam i ja naveo svoja iskustva, koje sam kao dječji kirurg osobno vidio i liječio. Izdvojio bih jedan dan 1992.,  kada sam bio službujući dječji kirurg u KBC Split i kada je tog dana iz pravca Knina tzv. JNA bacila kasetne bombe (zabranjene Ženevskom konvencijom!) po zaleđu Splita. Bolnička kola su dovela ranjenog dječaka (J.B. 13 godina), kojeg je ”zvončić” iz kasetne bombe masakrirao.

Znatiželjni dječak je vidjevši ”zvončić” s malim padobranom, tu je privlačnu igračku donio kući, igrao se njom, dok nije nastala eksplozija. Ubila je jednog člana obitelji i druge ranila, a njega vrlo teško. Ne znajući što ga je snašlo, ne znajući gdje je, na nosilima je zvao ”tata”… Plakati nije mogao jer su oči od eksplozije iscurile i jedva da je znao što se dogodilo. Samo jecaji i ”tata”…!

Svi mi oko njega jedva smo suzdržavali suze, dok nije uveden u opću anesteziju, kada je sve utihnulo a mi smo vidjeli što je ta ”JNA –igračka” napravila. Trebalo je žurno spašavati život, koji je ”curio” na ”sve krajeve”, trebalo je djelovati. Nismo imali vremena plakati. Spasili smo ga nakon 6 sati trajanja operacijskog zahvata, ali samo privremeno. U Jedinici intezivnog liječenja, nakon još 5-6 sati, izgubili smo bitku za njegov život.

Bio je znatiželjni dječak, kojem su barbarogeni s istoka ponudili ”igračku”! Dječak o igrački nije znao ništa, ali su znali oni koji su mu je dobacili, i ne samo njemu… Nisam pročitao niti jednu priču, niti dramsku izvedbu, niti film niti jedne književnice/ka, koji bi mogli dokućiti i opisati, što je to dijete, što su i ta djeca proživjela u zadnjim trenutcima… Nitko od umjetnika nije zabilježio ništa o tom dječaku, pa se pitamo je li mu, kako kaže Slavenka za Aleksandru, bilo ”zima”, je li ”drhtao”, je li …?

Ona bi to mogla bolje opisati, ali ona i ne zna za njega. Ona ne zna ni za obitelj Kozmašić i njihovo dvoje djece Alena od 9 godina i Tamaru od 13 godina. A zašto ona to ne zna? Možda zato što su hrvatske nacionalnosti a nisu barem iz mješovitog braka, što bi im možda priskrbilo propusnicu za ”mainstrem” medije i njihovo ”elitno” društvo!?  Međutim, protokol iz Memoranduma SANU zahtijeva  da su Hrvati krivi, bilo kako, na bilo koji način, ako nikako onda treba lagati (”laž je vid srpskog patriotizma”, kako kaže jedan od autora Memoranduma, Dobrica Ćosić)!

Zato u taj protokol ne mogu ući ni srpska djeca iz Vukovara koju su njihovi sunarodnjaci pobili, brutalno, ispijajući rakiju ”brlju” i granatirajući grad, selektivno tako da granate ne bi slučajno pale na livadu! Samo po gradu! Rekla je Biljana Plavšić da ”nije važno ako pogine i 6 miljuna Srba za ostvarenje Velike Srbije, još će ih ostati 6 miljuna…”

Volio bih da se ”progresivni” autori sjete i te, srpske, djece, stradalih od srbijanskih ljudskih nemani, volio bih da ubojicama oni daju ime, makar i neko  ”pristojno”, jer su primjerice ”zmije”,” ustaše”, ”krvoloci” i sl. rezervirali za drugu stranu. Volio bih da ti književnici zapišu na bilo koji način te najveće ljudske tragedije kao što je ubojstvo djeteta, jer jedino oni imaju pravo da objave ”istinu”. ”Istine” koje stalno objavljuju nažalost opet sliči na jugoistine, prešućivanjem žrtava jedne, a množenjem žrtava druge strane.

Kada je riječ i o djeci, ”progresivni” autori su nažalost još uvijek rasistički nastrojeni. Možda bi poneki i shvatio da je dijete dijete, ali nisu dobili signal, nisu dobili nalog… Kada su već počeli suosjećati s Aleksandrom, možda ćemo uskoro čitati priče, gledati drame i filmove o masakriranoj djeci Vukovara, Slavonskog broda, Osijeka… poimence, zadirući im u dušu i bol zadnjih trenutaka na ovom svijetu, ili proniknuti u, kako neki kažu, ”Prekinutu rijeku na izvoru života”.

Jesu li jednako važna ubijena hrvatska djeca?

Posljednje počivalište obitelji Čengić

Više od dva desetljeća se upravo forsira sustavno i orkestrirano kao po zadatku tragedija obitelji Zec i posebno djevojčice Aleksandre. Napisani su romani, kazališne predstave, priče, filmovi… Ta tragedija, koja se dogodila u području gdje nije bilo ratnih sukoba je tim veća! Slično je i kao kada su paravojne formacije milicije jedne paradržave tzv. RSK upale u kuću obitelji Čengić 18. siječnja 1992., na okupiranome području, gdje nije bilo ratnih djelovanja, u zaseoku Šašići kod Ervenika i zvjerski ubili četveročlanu obitelj, roditelje oca Dragu (39), majku Nevenku (32) i dvoje djece, Slobodana (11) i Gorana (5). 

Nakon toga su im kuću zapalili. Četnici kninskog područja imaju dugu tradiciju sličnog djelovanja, naravno, za koja (ne)djela, kako je to običaj, kada je riječ o hrvatskim žrtvama, niko nije kažnjen. Naime, Damir Travica i Slobodan Kovačević su pred tzv. Krajinskim sudom priznali djelo i to da su ”rafalima ubili oca i starije dijete, i bacili u kuću koju su zapalili, dok su majku, koja je držala mlađe ustrijeljeno dijete u naručju izvan kuće, zaklali”. Krajinsko suđenje je bila obična farsa i ubojice su premještene u Banja Luku gdje su puštene na slobodu. Te večeri su zapalili i sve preostale kuće u hrvatskom selu.

Zanimljivo – nema niti jednog romana, niti jedne priče ni kazališne predstave…a dvoje djece od 11 i od 5 godina je nemilosrdno ubijeno!

U priopćenju Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u svezi komemoracije za obitelj Zec, stoji:  ”Moramo se podsjetiti da su za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na području Srbije, gdje nije bilo rata, ubijane i cijele obitelji samo zato što su hrvatske nacionalnosti, poput obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca ili imamo primjer obitelji Abjanović iz Morovića (dva brata), koji su u nepoznato odvedeni u službenom vozilu JNA u pratnji uniformiranih osoba 1991. i od tada im se gubi svaki trag.

Nažalost, kada je riječ o obitelji Matijević iz Kukujevaca, među ubijenim članovima te Franjo Matijević.obitelji je i maloljetno dijete Franjo Matijević. Tijela Franje Matijevića i njegovih roditelja ekshumirana su 30. travnja 1998. godine iz masovne grobnice u selu Mohovo u blizini Iloka u Hrvatskoj, oko 35 kilometara od Kukujevaca. Maloljetni Franjo pronađen je s rukama vezanim žicom na leđima. Prilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine…

U Republici Srbiji, ni nakon tridesetak godina od tih ubojstava, nema nigdje nikakvog spomen-obilježja za zločine počinjene nad Hrvatima u Vojvodini tijekom 1990-ih, a kamoli da se po njima nazove neka ulica ili trg u mjestima gdje su ubijeni.’’

Mislim se kako bi Slavenka Drakulić mogla na umjetnički način opisati stanje malog Franje Matijevića, vezanog žicom do mjesta strijeljanja lovačkom puškom iz neposredne blizine…!? Ništa nažalost neznamo! Neznamo na pr. i jesu li za male Hrvate u Vojvodini pisali na školskoj klupi slovo ”H’‘, ili na ploči na pr. nešto o ”Hrvatima i salati”, kao Aleksandri slovo ”S” ”Srbe na vrbe”, kako nam je to lijepo predočila Slavenka!? O malim Hrvatima nema ništa napisano, tek ovo Priopćenje, a to nije književni rad, to je surova istina bez umjetničkog dojma, jer to su samo hrvatska djeca.

Zastupnik Stipo Mlinarić je podsjetio i na Martinu Štefančić, djevojčicu od četirii pol godine, koja jeubijena u Borovu Selu zajedno sa svojom bakom u 31. ožujka 1992., kada nije bilo ratnih djelovanja i kada je već došao i UNPROFOR. Ubijena je iz mržnje sa sedam metaka! Možete li zamisliti 7 metaka u dijete od četiri i pol godine! ‘’Ubijena je samo zato jer je bila Hrvatica’’, rekao je Mlinarić. 

“Samo u Vukovaru ubijeno je 24-ero djece, u vukovarskoj je bolnici poginula Antonija Zeko, nedonošče, ubijene su dvije trudnice, ubijen je Ivan Kljajić, dijete od šest mjeseci; tko je za njih odgovarao, jesu li njihove obitelji dobile kunu odštete… Što su dobile 402 obitelji za svoju stradalu djecu, što je Hrvatska poduzela da naplati ratnu odštetu od Srbije?’’  upitao se Mlinarić.

Što dakle kažu SDSS-ovci na ubojstvo Martine Štefančić, stare četiri i pol godine, ubijene u Borovu selu, sa 7 metaka!? Jesu li joj ikada zapalili svijeću oni i ovi njihovi pratitelji s komemoracije Aleksandri!?

Ovih je dana 30. obljetnica smrti troje djece: Nikolina Fabac 9 godina, sestra joj Željka 14 godina s roditeljima i Darko Dvorneković 10 godina, ubijen s majkom, bakom i djedom, koje su ubili zloglasni srpski ‘Šiltovi’ 1991. Ubili su sve ljude koji su ostali u selu Gornje Jame kraj Gline, ukupno 14 civila s djecom.  Trebali uopće napominjati da za ta ubojstva nitko nije odgovarao.

Nikolina, Darko i Željka

Nitko, baš nitko nije snimio film, kazališnu dramu, priču… Jesu li ta djeca, kao i Aleksandra imala ”zgrčenu malu  šaku” prije rafala, jesu li i oni imali sutradan ”kontrolni iz matematike”?… Ništa, baš ništa ne znamo. Ubojice obitelji Zec su, prema priči ”Tišina šume”  književnice Slavenke Drakulić, najprije ”pretraživali ladice i kopali po ormarima, razbacujući posteljinu i tražeći nešto. Otac je vikao, pa što više hoćete, dao sam vam i zlato i novac…” . Ubojice Nikoline, Željke i Darka su najprije ubile, a onda pljačkale i palile, kao i ubojice Martine Štefančić, obitelji Čengić… Ako nije bilo tako, a kako je bilo?. Molim vas napredne umjetnike i svekoliko istraživačko novinarstvo, recite nam, kako je to bilo!?

Moglo bi se nabrajati još više od 400 sudbina, o kojima ”napredni” novinari i književnici ne znaju gotovo ništa, a vidimo da ih nije ni briga. Volio bih kada bi nam Slavenka Drakulić dočarala jesu li četnici ”vonjali na duhan i rakiju”, kao Aleksandrine ubojice, jesu li ”psovali i pušili” prije nego su sedan metaka ispalili u glavu Martine Štefančić od 4 i pol  godine, što je mislila tog ožujka 1991…? 

Bilo bi pošteno nama ”običnim” ljudima to reći, da znamo, jer o Aleksandri znamo sve, a dijete je dijete, dijete je najveća radost na svijetu… Zna to Slavenka. Znaju to i drugi koji se, kao i ona brinu da samo jedna istina prevlada našim javnim prostorom, kao da opet duh (navodno) uginule kom. partije lebdi nad nama i nad istinom…

Postavlja se pitanje zašto se prešućuje više od 400 ubijene djece u agresiji Srbije i Crne Gore, tzv. JNA , četnika iz Srbije i hrvatske četničke pete kolone, na Hrvatsku? U Hrvatskoj su ubijeni, ne u Srbiji, ne u Crnoj Gori! U najvećem broju u ili ispred svog doma. Usuđujem se reći da ”progresivni” umjetnici zanemaruju svu tu djecu, jer nema potpore za pisanje o njima, pa  ni od Hrvatske vlade. Ipak naše Ministarstvo preko HAVC-a, financira stigmatizaciju Hrvata u filmovima poput”15 minuta –masakr na Dvoru” i dr.

”Napredni” režiseri, novinari i umjetnici, već toliko dugo stvaraju naručena ”djela” protiv svog naroda, da i oni danas vjeruju u to što pišu. Judine škude, osobito iz inozemstva, najbolje liječe sve bolesti vlastite savjesti.

Hanna Arendt je jednom rekla: ”To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što hoćete”.

 Komemorira li se djecu po nacionalnosti?

Milorad Pupovac i Boris Milošević, pri komemoriranju djevojčice Aleksandre Zec, navode da je ubijena samo zato što je srpske nacionalnosti. Oni znaju da to nije istina, jer među ubojicama nisu bili svi Hrvati, a ni među ubijenima nisu bili svi Srbi. Motivi ubojstva nisu sasvim jasni, ali je vrlo vjerojatno da se radilo o kriminalnom djelu i ”miljeu”, a spekuliralo se i o KOS-ovim tragovima. 

Ipak prvaci SNV-a lažu! Kako se Pupovac na komemoraciji nije sjetio da je Aleksandra iz mješovitog braka, kao što  je istaknuo za djevojčicu stradalu u potresu u Petrinji!? Kao da je to uopće važno koje je nacionalnosti ubijeno, stradaloili umrlo dijete – ako nisu neki drugi ciljevi i poruke po srijedi!? Kada u međunacionalnim incidentima u Hrvatskoj nastrada Srbin, onda je to po Pupovcu mržnja prema Srbima samo zato  jer su Srbi i jer postoji ugroženost Srba u Hrvatskoj (podsjeća li to na Jovana Raškovića!), a kada nastrada Hrvat, ukoliko se uopće Pupovac ili SNV jave, onda je to univerzalna osuda ljudske mržnje prema drugom!

Kriješteća zagrebačka skupina

Kakvo to društvo može paliti svijeću jednom djetetu, a drugom ne, djetetu zato jer je etnički Srbin ili Srpkinja ili (najmanje) iz “mješovitog braka”! To mogu samo iznimno besćutni ili iznimni manipulatori, bez obzira na vrhunsko Pupovčevo glumačko umijeće, davno pročitane pripremljene plačljive face! To mogu samo politikanti i bezosjecajni ljudi kojima je čak i ubijeno dijete sredstvo manipulacije i sredstvo za bacanje ljage na hrvatski narod! Izgleda da im izmiče napuhanii lažni broj potrebnih žrtava na drugim mjestima, pa grade nove mitove!

Do kada? Do kada mislite da će te s pojedinačnim kriminalnim  slučajevima, koji prate svaki rat, a koji mi nismo htjeli, pomoću svekolikih javnih medija prekriti masovne zločine koje su počinili vaši sunarodnjaci nad razoružanim hrvatskim narodom? To se pitanje posebno odnosi na članove stranke koju je utemeljio pravomoćno osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić!  To se odnosi i na hrvatske korisne idiote, sluge srpskoga imperijalnog fašizma, koji su poput svih izdajica najveća sramota svog naroda.

To društvo su besćutni politički lješinari koji i mrtvu djecu dijele po nacionalnosti. Nije im stalo do ubijene dječice, nego do njihove ”monetizacije” u službi velikosrpske propagande! Kako može Tomašević “naricati” za malom Aleksandrom kad nije pokazao minimum civilizacijske pristojnosti prema generalu Blagi Zadri koji je branio i hrvatsku i srpsku dječicu sklonjenu u vukovarskim podrumima od srpskih granata?

Kada je na Skupštini grada trebalo glasovati da se tog hrvatskog heroja proglasi za počasnog građanina, Tomašević je demonstrativno, gotovo s prijezirom, izašao sa sjednice! I on je danas gradonačelnik u gradu kojem je slobodu darovao, uz ostale i general Zadro. Najbolje je o njemu rekao mladi Matija Štahan: ”Tomaševića su retuširali iz crvenog u zeleno, kako bi rebrendirali jugoslavenski komunizam koji je pregažen 91. godine”.

Tomaševićeve istomišljenice iz raznih protuhrvatskih civilnih udruga, na komemoraciji, bijesno i ultimativno traže ulicu, trg, valjda bi i jedan manji grad s imenom jednog ubijenog djeteta, ne bilo kojeg! Mora biti srpsko ili barem iz mješovitog braka! Ostale četiri stotine djece nisu vrijedne ni spomena, a nekmoli imena ulice, trga ili nekakvog umjetničkog djela.

Ta ista kriješteća skupina stavlja prvog hrvatskog predsjednika u isti koš sa srpskim ratnim zločincima! U tom “košu” nema Slobodana Miloševića!? Kako ništa nije slučajno, može se pretpostaviti da je taj Balkanski krvnik njihova alternativa! Tko li ih je tako odgojio ili dobro platio?! Postoji u našoj Hrvatskoj dno, ali one su zajedno s drugim plaćenicima i nekim novinama ispod, puno ispod najdubljeg dna!

Netko je rekao:‘ ‘Izdaja je posebna po tome što nikad ne dolazi od neprijatelja”.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button