Potkraj veljače ove godine iz tiska je izišla najnovija monografija o hrvatskim povijesnim zemaljskim, nacionalnim, a ujedno i aktualnim državnim heraldičkim znamenjima, uključujući i znamenja Dubrovnika odnosno Dubrovačke Republike. Riječ je o bogato ilustriranom djelu pod naslovom ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’. Koautori monografije su povjesničari Mate Božić i Stjepan Ćosić – između ostalog od 1992. do 2003. arhivist u Državnom arhivu u Dubrovniku, odnosno zaposlenik Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Kako pišu autori, slijedeći poredak u ‘kruni’ grba Republike Hrvatske uočavaju se tri znamenja koja danas označavaju primorske dijelove naše domovine: Dubrovnik (odnosno područje nekadašnje Dubrovačke Republike), Dalmaciju i Istru. Članak 7. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine 55/90, 26/93) prvo od tih znamenja opisuje ovako: ‘Grb Dubrovačke Republike sadrži u štitu na modrom polju dvije crvene grede’.
Pritom treba odmah reći kako ovakav znamen u ‘kruni’ suvremenoga grba Republike Hrvatske, naznačen kao ‘grb Dubrovačke Republike’ u obliku ‘modrog’ štita s dvije crvene grede, u prošlosti nije nikada bio poznat ni zabilježen. Naime, od druge polovice XIV. pa sve do početka XVIII. stoljeća službeni grb Dubrovnika i Dubrovačke Republike bio je štit s najčešće osam crveno-srebrnih ili srebrno-crvenih greda. U XVIII. stoljeću pojavio se i štit s osam plavo-crvenih greda, koji je naposljetku također ušao u službenu heraldičku uporabu. Kako ćemo vidjeti, začetke te kasnije varijante dubrovačkog grba (s plavim umjesto srebrnim gredama) moguće je prepoznati u nekim prikazima iz prve polovice XVII. stoljeća na kojima se po prvi put ističu valovite grede, koje su pritom, u duhu humanizma, tumačene kao srebrne rijeke, a čije će ‘plavetnilo’ heraldički doći do izražaja tek u prvoj polovici idućeg stoljeća.
Međutim, dubrovačka heraldička javna praksa je kroz stoljeća obilovala posebnostima i izostankom norme, pa tako ni štit s izvorno crveno-srebrnim ili srebrno-crvenim gredama nije bio jedini dubrovački znamen, a pogotovo ne isključivi gradski simbol. Tako se već u prvoj polovici XIII. stoljeća na gradskim pečatima pojavljuje lik gradskog patrona sv. Vlaha, smješten pred gradskim bedemom s tri kule. Nema sumnje da je već u to doba lik nebeskog zaštitnika Dubrovnika ujedno bio i heraldički znamen dubrovačke komune (kao što je i lik sv. Dujma bio stoljetni znamen grada Splita). Budući da je riječ o simbolu s vjerskim i političkim konotacijama, lik sv. Vlaha od XIV. stoljeća nalazimo na dubrovačkom novcu i zastavama, u crkvama, na bedemima i javnim građevinama… itd. Prema tome, nema sumnje da je prikaz sveca koji blagoslivlja s mitrom na glavi i pastoralom u lijevoj ruci također stoljećima služio kao jedno od dubrovačkih znamenja.
Osim toga, na jednoj vrsti dubrovačkog novca – mincama, kovanim sredinom XIV. st. te u prvoj polovici XV. st. (1436. i 1440-1449) pojavljuje se i gotički stiliziran inicijal ‘R’ (kao početno slovo srednjovjekovnog latinskog naziva za Dubrovnik – ‘Ragusium’), sa zvijezdama na starijim i krunom na mlađim otkovima. Tako se opisani inicijal ‘R’ (s križem) i danas uočava na štitu isklesanom na bifori kuće na Pelinama u Dubrovniku (između Zlatarske i Kovačke ulice). Budući da je ta građevina nastala na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće može se pretpostaviti kako je, kao i u još nekim drugim srednjovjekovnim komunama, i u slučaju Dubrovnika (‘Ragusiuma’) gradski inicijal ujedno predstavljao znak komune, a moguće i neslužbeni dubrovački grb.
Kako službeni i narativni izvori šute o razlozima pojave plavo-crvenog grba Republike, o tome možemo samo pretpostavljati. Možda je jednostavno bila riječ o modi, odnosno prevlasti plavo-crvene kombinacije, popularne u baroknoj estetici, ali nam se vjerojatnim čini da je nova varijanta grba imala i svoje političke konotacije. Naime, tijekom protuturskih ratova potkraj XVII. i početkom XVIII. stoljeća Dubrovačka Republika polagala je velike nade u pobjedu Habsburgovaca, s kojima je 1694. u Beču postigla tajni dogovor.
To je Dubrovčane dovelo u nepriliku, jer su nakon Karlovačkoga (1699.), a potom i nakon Požarevačkoga mira (1718.) bili prisiljeni na politički zaokret kojim su iznova potpali pod čvrstu tributarnu ovisnost o Osmanlijskom Carstvu. Kako se turskoj vlasti na Balkanu tada još nije nazirao kraj, dubrovačka elita morala se oprezno distancirati od savezničkih veza s Habsburgovcima. Jedan od načina moglo je biti i zanemarivanje tradicije crveno-srebrnog grba koji je Republiku izravno povezivao s ugarsko-hrvatskom krunom (tada predstavljenoj upravo habsburškom vladarskom kućom), odnosno dopuštanje novoga plavo-crvenog heraldičkog rješenja.
Knjiga ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest’ je nastala kao plod višegodišnje istraživačke suradnje dvaju autora, a prethodila joj je opsežna studija o istoj tematici pod naslovom ‘Nastanak hrvatskih grbova. Podrijetlo, povijest i simbolika od 13. do 16. stoljeća’ objavljena 2017. u kulturnom magazinu Gordogan (br. 35/36). Monografiju sadržajno čine dvadeset i tri poglavlja popraćena velikim brojem ilustracija, od kojih su neke po prvi put objavljene i tako predstavljene publici, što ovo djelo čini još vrjednijim.
Opsežne sažetke na engleski i njemački jezik preveo je Željko Heimer, lekturu je obavila Mihaela Vekarić, grafičko oblikovanje i računalni slog Boris Bui, a autor naslovnice je Dejan Dragosavac Ruta. Knjigu su recenzirali Mirjana Matijević Sokol i Danko Zelić. Nakladnički trio čine: Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
Najnovija monografija o hrvatskim zemaljskim znamenjima – ‘HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika –
povijest’ tiskana u veljači 2021., može se naručiti online preko internetske stranice Hrvatske sveučilišne naklade.
