Izbor uredništva

Nogomet ili “progres”?

U trenutnom periodu nacionalnog slavlja novog povijesnog uspjeha Hrvatske nogometne reprezentacije povremeno nailazimo na raznorazna remećenja tog slavlja od strane pojedinaca koji javno iznose razloge svog neslaganja s ovim ili onim aspektom cjelokupnog uspjeha, što i ne bi bilo problematično kada ta svoja viđenja ne bi agresivno, kroz implicitne i eksplicitne uvrede, nametali svima onima nedovoljno ciničnima koji su se, zamislite samo, odlučili kroz par dana proslaviti činjenicu da je zemlja od 3 milijuna stanovnika završila 3. na svijetu te iza sebe ostavila velesile kao što su Španjolska, Portugal, Njemačka, Engleska, itd.

Dotičnim “progresivcima”, nažalost, nije dovoljno to što ih za taj uspjeh nije briga, već tu svoju “nebrigu” moraju u tinejdžerskoj maniri podijeliti sa svima, postavljajući sebe pritom na svojevrsni pijedestal modernosti, progresivnosti i pseudomoralnosti. Toliko ih, dakle, nije briga da ih je briga da svi znaju da ih nije briga.

G. K. Chesterton pisao je o prozirnosti modernog inzistiranja na napretku/progresu rekavši kako napredak nije nešto samo po sebi vrijedno, već nešto što se takvim može odrediti samo ako postoji jasna ideja u što će nas ono odvesti. Inzistiranje na promjeni promjene radi, te maskiranje toga riječju napredak, u sebi sadrži destruktivni a ne konstruktivni poriv – uništenje trenutnog bez osmišljene alternative. U tom smislu, kada vidimo “progresivne” građane koji svojim elitističkim tonom posprdno govore o bijednoj masi koja se veseli glupostima kao što je nogomet, trebali bismo im postaviti pitanje koje su to točno njihove uzvišenije vrijednosti koje im daju za pravo da se smatraju boljim od nas ostalih?

U što nas to žele odvesti svojim zalaganjem za progres radi progresa samog? Stvari kao što su vjera, domoljublje, brak, pa i nogomet, za njih su nazadne, no većinski je nejasno čime bi ih oni zamijenili, a kada u to i dobijemo uvid, vidimo da to nije ništa uzvišeno ni urbano, već samo moderna parazitska reinkarnacija tradicionalnih obrazaca koje navodno preziru . Tako je i sam Bog za njih prearhaična ideja, no istovremeno ćemo ih čuti kako u sljedećoj rečenici kažu da covid pandemija nije ništa čudno jer nas je majka zemlja morala kazniti za naša ekološka zlodjela. Kako su Nietzsche i Jung davno ukazali, duhovni refleks je nešto prisutno u svakom ljudskom društvu – pitanje je samo na koji će se način manifestirati. Od njega se može pokušati pobjeći nekakvim modernim kvazi-progresivizmom, ali to će samo označiti da će se njegovo mjesto popuniti s drugim, vrlo često puno pogubnijim fenomenima (https://sapereaudecro.blogspot.com/…/bog-je-mrtav-i…).

U ovom slučaju, dakle, naši se progresivci zgražaju nad navodnim nedostacima nogometaša; nad njihovim izborom muzike, nad nama ostalima koji slavimo uspjehe takvih “preplaćenih primitivnih ljudi”, ali i nad samim činom praćenja i slavljenja sportskih uspjeha kao takvih. Doduše, nekako sumnjamo da im jedan Thompson uistinu smeta zbog boje njegovog glasa ili riječi pjesama, već im prije ideološka zadojenost i crno-bijeli pogled na svijet onemogućavaju shvaćanje da proslavama u sportskim svlačionicama Azra ili Arsen jednostavno ne odgovaraju, pa koliko god kvalitetni bili. Sumnjamo, također, i da bi oni u sličnoj situaciji birali Chopina i Beethovena, već bi prije njihova zamjena “niske umjetnosti” za “visoku” uključivala slanje Mile Kekina na pozornicu.

Češće propitkivanje važnosti sporta u trenutku stvaranja povijesnog sportskog uspjeha može se promatrati kao frojdovski poriv smrti, u kojem ekstremni pozitivni osjećaju otvaraju prostor drugom ekstremu koji postavlja pitanje što ja to uopće sada slavim te ima li to uistinu ikakvu širu važnost. Redukcionistički odgovori koji nogomet svode na gomilu ljudi koji trče za loptom i za to su plaćeni u milijunima zahtijevaju smislen odgovor, no strana koja sport brani često si puca u nogu pristajanjem na postavljene redukcionističke okvire kroz argumentiranje da su sportski uspjesi bitni zbog nekog vanjskog razloga kao što je marketing Hrvatske ili priljev novaca u državnu blagajnu. Istina je, međutim, da ne skačemo svi istovremeno na noge kao u transu kada Oršić maestralno iz nemogućeg kuta pospremi loptu u mrežu jer u podsvijesti znamo da će taj gol biti dobar hrvatski PR niti da će nam preko njega ekonomija procvasti, već zbog puno dubljeg sociološkog i filozofskog fenomena.

Sport je, riječima Viktora Frankla, moderni ekvivalent askeze – odricanje trenutnih užitaka i samovoljno suočavanje sa stresnim situacijama, koje otvaraju vrata utjelovljenju herojskog izvlačenja iz njih preko vlastitih godinama profiliranih sposobnosti. Nogometni gol simbolizira uspješno nadjačavanje teške situacije pogađanjem mete od strane ljudi koji reprezentiraju (čitaj, *reprezentacija*) sve nas, na sličan način kako to čini i motiv ubijanja zmaja u kazališnoj predstavi ili na filmskom platnu. Na kraju krajeva, sama riječ *grijeh* dolazi od grčke riječi hamartia koja označava promašivanje mete, što pokazuje instrapsihički značaj takve simbolike. Pobjeda male Hrvatske od 3 mil. st. protiv Brazila od preko 200 mil. st. moderna je manifestacija priče o Davidu i Golijatu – priče o mješavini neustrašivosti, borbenosti, neodustajanja i vrhunske sposobnosti, iz kojih se na kraju (uz malo sreće) ispoljava rezultat.

Valja napomenuti i da koliko god politička taktika kruha i igara, na koju se trenutni cinici često pozivaju , bila uvijek aktualna, sportski uspjesi i njihova proslava nisu suprotstavljeni radu na boljitku svog okruženja. Upravo suprotno; iz pozitivne emocije koju su nam nogometaši priredili kroz posljednje godine možemo izvući pouku da je uistinu moguće ostvariti ono što se naizgled čini nemoguće. Ako je jedna mala Hrvatska slomila Brazil 2 minute prije kraja utakmice, zašto ne bismo, u tom kontekstu, i mi kao narod spasili svoju državu iz trenutnog lošeg stanja, pa makar to bilo i “2 minute prije kraja”?

Stoga, dragi (kvazi)progresivni građani, u redu je da vas za nogometne uspjehe nije briga, u redu je i da nas za vaše mišljenje nije briga, no ono što nije u redu jest da glumite da ste uzvišeniji od nekih tamo nogometaša (čitaj: bivših vice-prvaka i trenutnih trećih na svijetu), dok istovremeno parazitirate na njihovom radu i dostignućima omalovažavajući ih u nadi da će vam takvo signaliziranje vrlina donijeti poneki društveni poen. Neće, kao što neće ni pakiranje takvog djelovanja u nominalni progres, koji ustvari to nije jer pozitivni progres implicira jasnu alternativu, dok kod vas nailazimo samo na poriv za destrukciju postojećeg.

Izvor: Sapere Aude

Stranica Sapere Aude je svojevrsna objava rata prevalentnom nekritičkom mišljenju, nametnutim narativima, banalizmu i dogmatizmu. Riječima F. Nietzschea, razumom ćemo, u ime slobode govora i mišljenja, udarati na sve dogme kako bismo ih prokazali kao šuplje. Svakome preporučamo posjetiti navedenu stranicu na kojoj ćete naći još mnoštvo odličnih tekstova.

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button