
Kada bi djeca znala što žele biti sa 8 godina svijet bi bio pun kauboja i princeza. Ja sam htio biti gusar
Ovaj tekst ću započeti razmatranjem ovog današnjeg licemjernog vremena jer smo jučer obilježili osudu svih totalitarnih režima. Svih nasilja nad slobodom čovjeka.
Kako ovaj svijet u učionici ništa ne uči pokazuje nam primjer ne tako davne 1955. godine. Amerika, danas će mnogi reći dom demokracije, ali pod velikim navodnim znacima koje dodajem, govori u svojoj propovijedi u Međugorju fra Mario Knezović.
I tada je živjela jedna žena koja se zvala Rosa Parks koja se oduprla segregaciji.

Oduprla se žena koja je cijeli dan radila u pekari i trgovini. Po pravilima se trebala ustati, ona tamnopute kože, bijelcima. Nije imala pravo sjediti nego je morala ustati bijelcu kada bi takav ušao u trgovinu ili pekaru.
To nam se danas čini jako čudnim. Pitamo se mnogi kako je uopće moguće da je postojao mentalitet koji bi nekome branio ući u javni prijevoz samo iz razloga jer je druge boje kože. Da nije smio sjediti kada bijelac ulazi samo jer je drukčije kože. Čudimo se tome!
A Rosa Parks je zbog toga bila uhićena, kažnjena i osuđena.

I gotovo smo sigurni da je u tome vremenu većina stanovništva govorila kako je to normalno. Da se digla bijelcu ne bi ništa bilo. Da se ustala bijelcu ne bi ju nitko dirao. Zašto se nije ponašala prema pravilima koje je naložila država i vlast?
Svi bi tako rekli, ali ona se oduprla. Rekla je NE.
To NE koje danas toliko nedostaje našem vremenu. Reći NE zakonu zla o kojemu evanđelje kaže: “Gdje se nagomilala nepravda, a pravde nigdje”.
A onda vidite od te 1955. godine dolazimo ovih dana do Njemačke. Jedna majka svjedoči kako joj je, navodno, došao dopis od učiteljice sa uputstvom kako odjenuti djecu za školu sljedećeg dana. Kako ona tvrdi, tražilo se da se dječaci obuku kao djevojčice a djevojčice kao dječaci.
Čini mi se kako je ovaj tekst najprikladnije završiti riječima koje je izrekao komičar Bill Maher: