Fojničku općinu je zaobišla srpska agresija 1992. godine. I kada se držalo da je Fojnica oaza mira u ratnoj Bosni i Hercegovini, ispod tog privida bilo je prilično nemirno. Fojnički Hrvati i Muslimani-Bošnjaci nisu baš vjerovali jedni drugima. Već u lipnju 1992. dolazi do prvih trvenja između dva naroda. Rastače se krhki mir, a rastu napetosti, nesuglasice… Iz HVO-a istupaju muslimani-Bošnjaci, koji će sa kasnije samostalno vojno organizirati kao Armija BiH.Iz geopolitičkih i gostrateških razloga muslimani-Bošnjaci žele Fojnicu cestovno povezati sa Zenicom, u kojoj je trebala biti rezervna lokacija boravka političkog i vojnog vrha tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.
Otvorena agresija tzv Armije BiH na fojničkom području počele su 2. srpnja, nedugo nakon posjeta zapovjednika UN-a u Bosni i Hercegovini generala Philipea Morillona, koji je obećao da će grad sačuvati kao oazu mira.
Za Hrvate Fojnice početak srpnja 1993. godine bio je najteže je razdoblje u novijoj povijesti. Dojučerašnji saveznici – bošnjački politički vrh i Armija BiH zadali su udarac u leđa Hrvatima koji su imali povjerenja u svoje saveznike Bošnjake. Tadašnje najviše bošnjačke vojne i političke strukture dale su naputak Armiji BiH da u svim sredinama gdje žive Hrvati glumi savezništvo s HVO-om sve dok ABiH ne ojača vlastite redove. Taj dan bio je 2. srpnja. Armija BiH napala je Fojnicu.
Otvorenom napadu na grad prethodio je otvoreni napad ABiH dan prije, na Bajram 1. lipnja 1993. godne na ophodnju HVO-a na Dugom brdu kod Fojnice. Postrojbe Armije BiH otvorile su vatru i pritom su ubile dva hrvatska vojnika. Isti dana napale su jakim snagama hrvatska sela Božiće, Gojeviće i Lužine. U vrijeme tog napada održavao se sastanak predstavnika Armije BiH i HVO-a u zapovjedništvu kanadskog bataljuna UNprofora, na kojem se pokušalo dogovoriti primirje. Izložene hrvatske snage nisu se mogle dugo opirati na fojničkom području zbog brojnosti Armije BiH, bolje naoružanosti i velikom motivu ABiH motivirana za osvajanje tuđih sela i kuća, većem nego za obranu sela otkuda su izbjegli. Isti dana stradala je katolička crkva i samostan časnih sestara. Hrvatske kuće vojnici Armije BiH su opljačkali, spalili i potom protjerali hrvatsko stanovništvo, po strategiji spržene zemlje i etničkog čišćenja.
Sve je rezultiralo egzodusom 6000 Hrvata koji je posljedica progona, ubojstava te brojnim zločinima nad Hrvatima za koje ni do danas nitko nije odgovarao. U sukobu na području Fojnice i okolnih sela bilo je 40 hrvatskih ratnih žrtava, od čega 13 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, troje djece i 24 odrasla civila.[1] Među ubijenima su i gvardijan i vikar franjevačkog samostana fra Nikica Miličević i fra Leon Migić. Braneći Fojnicu poginulo je oko 100 pripadnika HVO-a, 300 je ranjeno, a 50 fojničkih Hrvata prošlo je kroz logore Armije BiH, većina u logoru “Silos” u Kaćunima, u općini Busovača.
Fojnica je pala Bošnjacima u ruke 10. srpnja, a izgnani Hrvati prešli su preko planine Višnjica . Tijekom muslimanskog napada na Fojnicu, ABiH je spalila dio ratne bolnice HVO-a, kao i hotel Reuma, a psihijatrijska bolnica oštećena je u napadima i snajperskom vatrom s muslimanskih položaja na Zvjezdicama nasuprot visa Drin i s visa Mala Ploča nasuprot Bakovićima.
Prije početka sukoba u području Fojnice 2. srpnja Hrvati su činili 41 posto stanovništva grada (oko 6.600 osoba), ali ECMM je u listopadu izvijestio kako je grad gotovo isključivo nastanjen Bošnjacima, osim 150 preostalih Hrvata – koji su se već spremali napustiti grad zato što su im Bošnjaci onemogućavali prehranu. Nakon Fojnice, Bošnjaci su temeljito očistili hrvatska sela u tom području. Trećeg listopada tim promatrača ECMM-a posjetio je potpuno uništeno bivše hrvatsko selo Tješilo koje je, po riječima jednog promatrača ECMM-a, ostavljalo „dojam da je riječ o potpunoj mržnji i želji da se dokraja izbriše svaki trag bivših stanovnika”.
Brutalno poubijani civili i počinjeni ratni zločini
Sa prostora općine Fojnica stradalo je 18 civila a polovina njih u periodu 02.-10. srpnja 1993. godine. Najteže je bilo 03. srpnja kada je 8 civila brutalno ubijeno.
Anđelka Babić, rođena Bencun, supruga Mateše, rođena 1915. godine, izgorila je zajedno sa mužem Matešom 3. srpnja 1993. u vlastitoj kući. Kuća je bila sva od drveta i zapaljena, a oni ranjeni i nisu se spasili jer je plamen brzo svu kuću zahvatio. Kuću zapalila ABiH.
Mateša Stipe Babić, muž Anđelkin je rođen 1906. godine u selu Banji.
Ivo Mate Bošnjak, rođen 15.09.1911. godine u Gradina, Fojnica, ubijen je od ABiH pred svojom kućom u Gradini, 03. srpnja 1993. Pokopan pred kućom.
Ivan Marka Iviš, rođen 27.12.1985. u Gojevićima, Fojnica. Poginuo 03.07.1993. godine u 8.-oj godini života od granate ispaljene sa položaja ABiH iz Dusine u Gojevićima pomažući kupiti sijeno.
Slavko Ilije Katavić, rođen 19.06.1925. u Nadbarama, Fojnica. Ubijen od ABiH kao civil kod svoje kuće 3.7.1993.
Drago Ivo Krajina, rođen 06.06.1937. Ostružnica, Fojnica. Ubijen kao civil od ABiH kada su zauzimali Ostružnicu 5.7.1993. godine
Finka Krajinović, supruga Mirka iz Ostružnice, rođena 12.02.1925. Ubijena zajedno sa obitelji Milišić 3.7.1993. godine u Ostružnici. Izgorila u kući Milišića, nađeni ostaci pokopani izvan groblja.
Ivo Karlo Milišić , rođen 25.08.1930. Ostružnica, Fojnica. Ubijen zajedno sa ženom Katom i susjedom Finkom Krajinović – izgorio u zapaljenoj vlastitoj kući 3.7.1993. Pokopan uz izgorenu kuću.
Kata Milišić rođena Majić, rođena 6.6.1936. godine. Ubijena zajedno sa mužem Ivom i susjedom Finkom – izgorjela u zapaljenoj vlastitoj kući 3.7.1993. godine. Pokopana uz izgorenu kuću skupa sa mužem Ivom i susjedom Finkom Krajinović. Kuću zapalila ABiH.
Za ove, i druge zločine počinjene od strane ABiH nad Hrvatima općine Fojnica, nije nitko odgovarao i nije poznato da li su uopće vođeni postupci.
