Ne stišavaju se reakcije lijevo-liberalnih medija i javnih osoba na Thompsonov koncert na Hipodromu. Na svom X profilu odvjetnik Luka Mišetić osvrnuo se na gostovanje povjesničara Hrvoja Klasića na N1 televiziji. Ondje je opet govorio o ustaštvu i Anti Paveliću u kontekstu Marka Perkovića Thompsona i pjesme Čavoglave, odnosno pozdrava “Za dom spremni” pod kojim su ginuli hrvatski branitelji u Domovinskom ratu. Mišetić je profesoru na društvenoj mreži održao lekciju iz povijesti i razjasnio što je antifašizam i kako je on u opreci s idejom slobodne i nezavisne hrvatske države.
Na N1, Klasić je iznio sljedeću tezu, razočaran što hrvatsko društvo ne baštini socijalističku i jugoslavensku prošlost, odnosno „tekovine NOB-a“. Evo što je rekao: „Ja sam više puta rekao i ponovit ću opet, mi od 90. ne živimo u fašističkom, ali niti u antifašističkom društvu, mi živimo u anti-antifašističkom društvu. Vi nećete čuti Andreja Plenkovića, Davora Božinovića ili Ivana Penavu da cijene ustaški pokret ili hvale Antu Pavelića. Ali ćete vidjeti da toleriraju i relativiziraju izvikivanje ustaških pozdrava, nošenje ustaških znakova i zastava“.
Mišetić: Jugoslavenski antifašizam je ideološki antipod hrvatskom pokretu za neovisnost
Mišetić je odgovorio: „O THOMPSONOVOM KONCERTU. Slažem se s Hrvojem Klasićem: hrvatsko društvo nije fašističko, ali je Thompsonov koncert još jednom pokazao da je anti-antifašističko (ali ne i anti-protufašističko, što objašnjavam u nastavku).
Izvori toga, i masovne posjećenosti Thompsonovog koncerta, leže u najmanje tri faktora: (1) onome što Dejan Jović opisuje kao pokušaj iz Tuđmanove ere da se ‘razdvoji nerazdvojno’ odvajanjem hrvatskog antifašizma iz Drugog svjetskog rata od komunizma; (2) jugoslavenski antifašizam/komunizam je ideološki antipod hrvatskom pokretu za neovisnost; i (3) odbacivanje Tuđmanove politike pomirbe od strane hrvatskih antifašista/komunista.
Prvo, veliki dio hrvatskog društva koji je prisustvovao Thompsonovom koncertu zapravo se slaže s Dejanom Jovićem u barem jednoj točki: Tuđman je pokušao stvoriti povijesni narativ o Drugom svjetskom ratu koji je odvojio antifašizam od komunizma i ‘kroatizirala’ ga. Veliki dio hrvatskog društva, čak i dok je općenito podržavao Tuđmana, nikada nije prihvatio Tuđmanov napor (da upotrijebim Jovićev izraz) da “razdvoji nerazdvojivo” i da razlikuje, na primjer, Maršala Tita, antifašista, od Josipa Broza Tita, doživotnog komunista i komunističkog diktatora. Taj pokušaj “razdvajanja nerazdvojivog” nastavlja se do danas, uglavnom naporima državnih i lokalnih vlasti, medija i društvenih elita.
Zato Thompson može okupiti 500.000 ljudi na koncertu u masovnom prikazu prkosa i inata, ali grad Zagreb ne može okupiti 500 ljudi na koncertu na Dan antifašističke borbe. Mrlja komunizma ne može se oprati u očima mnogih od vođa antifašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata.
Drugo: Jugoslavenski antifašizam/komunizam oduvijek je hrvatski pokret za neovisnost smatrao hrvatskim separatizmom i svojim ideološkim antipodom, te ga je često tako i tretirao represivnim mjerama. Kao što je i sama Savka Dabčević-Kučar objasnila u svojoj ostavci iz CK SKH, jugoslavenski antifašistički/komunistički vođe smatrali su hrvatski separatizam šovinističkim, kontrarevolucionarnim i kontrasamoupravnim.
Prepakiravanje poraženih komunista u ideološke pobjednike
Nakon sloma komunizma i pobjede hrvatskog pokreta za neovisnost, hrvatski (bivši) komunisti pokušali su revidirati ovu ideološku nekompatibilnost između jugoslavenskog antifašizma/komunizma i hrvatske neovisnosti tvrdeći da su jugoslavenski partizani bili stvoritelji moderne hrvatske države. Iako je to istina u pravnom smislu (Republika Hrvatska doista je pravni nasljednik Socijalističke Republike Hrvatske koju su osnovali jugoslavenski antifašisti), to nije bilo istina u ideološkom smislu jer su se jugoslavenski antifašisti/komunisti dosljedno protivili hrvatskom pokretu za neovisnost na svakom koraku.
Thompsonovi koncerti okupljaju veliki dio hrvatskog društva koji i dalje izražava svoje protivljenje percipiranom pokušaju hrvatskih elita da ideološki poražene komuniste prepakiraju u ideološke pobjednike.
Rezultat politike pomirbe je amnestija komunističkih zločina
Treće, ideološki poraženi komunisti su najviše profitirali od Tuđmanove politike pomirbe. Komunisti su počinili masovne zločine neposredno nakon Drugog svjetskog rata. U jugoslavensko doba vodili su zloglasne logore poput Golog otoka i provodili programe atentata na političke protivnike. Ali Tuđmanova politika pomirbe između antifašista/komunista i domobrana/ustaša na kraju je rezultirala potpunom amnestijom svakog komunističkog zločina.
Niti jedan zločin antifašista/komunista nikada nije sankcioniran u 35-godišnjoj povijesti Hrvatske, i nikada neće biti. Jedini hrvatski komunistički zločini koji su kažnjeni bili su oni koje je procesuirala Njemačka.
Naprotiv, hrvatski komunisti, jednom de facto amnestirani, brzo su se asimilirali na ključne pozicije vlasti u novoj Hrvatskoj, a zatim odbacili Tuđmanovu pomirbu i izjavili da neće biti pomirbe s domobranima/ustašama i njihovim potomcima. Najodaniji čuvari jugoslavenskog komunističkog sustava i tlačitelji hrvatskog pokreta za neovisnost, poput Ante Nobila, ne samo da se nikada nisu suočili s procesom lustracije, već su nastavili biti javni tužitelji u neovisnoj Hrvatskoj, a danas su i tajkuni nekretnina.
Thompsonovi fanovi su protufašisti i anti-antifašisti
Dok su hrvatske elite bile prilično zadovoljne odbacivanjem pomirbe i rezultirajućom amnestijom zločina samo jedne strane, ljudi koji su u subotu prisustvovali Thompsonovom koncertu nisu.
A njihov inat/prkos sada je izazvao strah kod elita koje su ih ignorirale barem posljednjih 25 godina nakon propale pomirbe. Dakle, slažem se s Klasićem da hrvatsko društvo nije fašističko, veći dio njega je doista anti-antifašistički, ali iz razloga koje objašnjavam gore. Sviđa mi se fraza koju koristi Nino Raspudić: “Nisam antifašist, ja sam protufašist.” Mislim da ovo točno opisuje većinu ljudi koji su prisustvovali Thompsonovom koncertu u subotu navečer: one koji odbacuju komunističko nasljeđe (koje je nerazdvojivo od jugoslavenskog antifašizma) i moderne napore da se to nasljeđe revidira, a istovremeno se protive fašizmu kao legitimnom političkom stajalištu.
Oni koji su danas u šoku zbog Thompsonovog koncerta moraju shvatiti jednu stvar: Thompsonova popularnost je tijekom godina eksponencijalno rasla barem dijelom zbog predanosti elita da zaustave povijesno obračunavanje s komunističkim nasljeđem Hrvatske. A to je vaša krivnja.”
Izvor:narod.hr/Luka Mišetić
