Predsjednik Republike Milanović je odlučio iskoristiti svoje ustavne ovlasti i zatražiti sazivanje Izvanredne sjednice Sabora zbog, kako se navodi u obrazloženju, situacije u pravosuđu izazvane višetjednim štrajkom i plinske afere, piše Marko Ljubić u objavi koju prenosimo u cijelosti:
Je li ovo iznenađenje?
Nije.
Očito je kriza poretka koja se manifestrirala tzv. plinskom aferom nerješiva bez aktiviranja svih resursa za bezbolan izlazak najvažnijih aktera iz toga kaosa.
Sad je sve izvjesnije a i logičnije mišljenje mudrih ljudi koji i krizu sa štrajkom u pravosuđu gledaju kao umjetni zaklon za eskalaciju plinskog državnog sloma i upravo u tome pronalaze odgovor zašto je Vlada tako ravnodušna prema tom štrajku, ali i u samom poticanju i motivima štrajka, jer ovaj model nije korišten prvi put zbog energetsko-poslovnih igara, iako na prvi pogled nema veze s tim.
Sjetite se štrajka radnika Petrokemije dok su se vodila mučna natezanja teška desetine milijuna eura oko obaveza PPD-a i INA-e o modernizaciji tehnologije i ugradnji ekološke zaštite, pri prodaji kompanije Turcima, gdje Filipović nije htio pristati da od PPD i INA drżava preuzme tu obvezu, pa su mu “zabrinuti” radnici došli pod prozore.
Obraćanje naciji predsjednika Milanovića putem televizijskih programa radi problema Vojno-obavještajne službe, odmah nakon izbijanja plinske afere jasno je pokazalo da su aktivirane sve poluge poretka da se spasi – poredak koji je izrodio, i plinsku, i sve prethodne, ali i one buduće afere.
Kolokvijalno bi se s punim pravom moglo reći – aktivirani su svi spavači.
I rezerve.
To Milanovićevo obraćanje naciji je bilo izrazit politički i komunikacijski volej Plenkoviću, praktično penal, te preusmjeravanje pozornosti sa sve očitije, stvarnog vlasnika države – Vujnovčeve mreže, korporacije, klana ili kartela.
Kako komu drago.
No, očito je rezultat za aktere državno-financijske korporacije bio jako negativan, pa se jednim penalom nije mogao nadoknaditi, a kamoli prijeći u vodstvo i osigurati pobjedu.
Plenković je bio očito paraliziran, jer bi potezi koji su ortaci od njega očekivali, prije svega smjena ministra Filipovića totalno srozali njegov i onako opasno uzdrman status, da o ugledu i ne govorimo, jer odavno je svakome razumnom jasno da on nije samo nesposobni promatrač “poslovanja” Vujnovčeve grupacije, neko sudionik i državno uporište toga projekta.
Zato je njima iznimno bitno sačuvati Plenkovića, ali i poslati javnosti poruku totalne moći i kazniti svakoga tko se drzne ili drznuo stati na put djelovanju te skupine.
I poslati nesumnjivu poruku da kontroliraju i Plenkovića i Milanovića.
Ta skupina djeluje na projekciji vlastite moći.
Ovdje i s ovom aferom skupina Vujnovac sa svim svojim pozadinskim interesima i sudionicima jednostavno ne smije dopustiti slabost – ne kazniti javno onoga tko joj se usprotivio.
A moraju sačuvati Plenkovića, jer, nakon što im je propao plan “A” na prošlim izborima i nakon što uz Milanovića na Pantovčaku, nisu uspjeli preuzeti Vladu i kontrolu Sabora, aktivirani su svi ranije postavljeni mehanizmi da se preuzme Plenkovića i uspostavi uporište i kontrola nad državom.
U tome su potpuno uspjeli, s daleko većim efektima baš zbog predizbornog rata s Plenkovićem i HDZ-om, jer su imali daleko veću zaštitu i komfor, održavajući preko DP-a i brata Velje i prešapiranih “desnih” medijskih uporišta javni privid žestokog sukoba, dok se ispod stola odvijala krajnje efikasna suradnja na svim bitnim područjima.
Zbog predizbornog rata njihova kasnija suradnja nikome nije bila u fokusu, a stalno banalno javno neprijateljstvo bujičara, ustanika i “desničara” i Plenkovića bilo je savršena krinka za podzemnu intetesnu i opasnu koaliciju.
S tim javnim i političkim fintama i eskapadama štitili su Plenkovića, stvarajući mu snažan javni zaklon.
No, apetiti primitivne skupine i svijest da se čim prije moraju izvršiti nalozi zbog unutarnjo-političkih i međunarodnih procesa, gotovo sigurno nekoga puno pametnijeg od Vujnovca, Vrdoljaka, Jurčevića, Spudića, Gopca, Barbarića, Milatića i mnogih drugih, doveli su do potpunog urušavanja maski, sve se ogolilo i stvari su postale više nego vidljive i prepoznatljive.
Tešku pogrešku u procjeni pri tome je napravio Plenković, dovodeći u Vladu profesora ekonomskih znanosti i kandidata mu na izborima u Zagrebu, Davora Filipovića.
Filipović je trebao i u Zagrebu na izborima otkupiti višegodišnje grijehe HDZ-a, primarno Plenkovića osloboditi svake odgovornosti od poraza u glavnom gradu, a kad se taj mladić nije dao, usprkos neobično histeričnoj i ružnoj kampanji protiv njega, što je ukazivala na niz isprepletenih interesa da baš on iz nekih razloga ponese krimen luzera i individualnog krivca za sve, išlo se dosta neinteligentno i bahato na sličan scenarij u Vladi, gdje mu je namjenjena, posve očito danas, uloga Pedra spremnog za vješanje nakon važnih poslovno-političkih operacija, kako bi se na miru dočekao kraj mandata i pripremilo sve za novi sličan mandat s mirnim završetkom totalnog preuzimanja države i njenih najvažnijih resursa.
Filipović je po prvim potezima u Vladi, ukidanja po svemu namještenog natječaja za robne rezerve kukuruza teškog nekoliko stotina milijuna kuna, zatim ukidanja legendarnog “najbržeg prsta” u korištenju europskih poticaja, isto sa stotinama milijuna kuna, gdje se pod najbržim prstom skrivala banalna trgovina informacijama i utjecajima, spregom između države i “poduzetnika” te odnosom prema INA-i nakon afere Škugor, zatim zahtjevom za neovisnom revizijom HEP-a jasno stavio do znanja svima da namjerava on upravljati svojim resorom.
I da je karakteran političar.
I krenule su nevolje za Vujnovca, Barbarića, Abramovića, Milatića i niz izvanjskih kompanjona, ali i za samog Plenkovića, a sve se strahovito zakompliciralo njegovim munjevotim probojem u samo srce američke državne politike, što je bila jasna poruka da Amerikanci pažljivo prate događaje u Hrvatskoj i floskule o “Slava Ukrajini” pod ruskim šapama.
To nije bilo predvođeno, procesi su se teško kompromitirali, moralo se zaobilaziti Filipovića i upadati u sve otvorenije nevolje, s golemim financijskim ulozima koji su se neizravno mjerili milijardama eura.
“Malog” je trebalo hitno eliminirati
Ali, kako?
Usprkos trajnoj histeriji protiv njega koju su otvoreno plaćali tzv. reklamnim kampanjama u medijima Vujnovac i Barbarić, preko neovisnih oaza u kojima je moja emisija “Kreatori istine” s kolegom Vlahovićem odigrala presudnu ulogu razotkrivanja toga krajnje opasnog saveza korporacije i države, nije se moglo nikako zaustaviti probijanje golemih afera na površinu.
Sve se ogolilo, baš sve.
I, što sad?
Povlače se krajnji potezi.
Uključuje se i Milanović, koga se do sada čuvalo kao medijsko-političkog antipoda Plenkoviću, gdje je njihov sukob zadavao presudnu javnu i političku dimenziju svim događajima, koristio u biti primarno Vujnovčevoj operaciji, ali i Plenkoviću i Milanoviću.
Pored te njihove javne parade, praktično nitko drugi nije mogao postati bitan politički faktor u zemlji, pri čemu su javnost, ali i sve što su radili svodili na krajnje jednostavnu jednadžbu – ili si Milanovićev uz sve što u to spada, ili Plenkovićev?
Tako se u biti pravdalo baš sve, i najcrnje svinjarije i jedne i druge strane, odgovornost se prebacivala s racionalnog na navijački teren i isključivost, a usput, ne manje bitno, umjetno se spriječavala konkurencija i Plenkoviću, i Milanoviću za naredne parlamentarne i predsjedničke izbore.
Svi ostali su bili marginalci i statisti.
Kome je to odgovaralo?
S polazišta interesa i njima dvojici iako se pokazuje da je to Plenkoviću smrtonosna karijerna klopka, i pogotovo Vujnovčevom klanu koji je, ako je ikada i bilo sumnje, obojicu njih stavio pod aktivnu ili pasivnu kontrolu, ili kao instrumente ili kao sudionike.
Milanović je morao zatražiti Izvanrednu sjednicu Sabora.
On time zapravo emitira u javnost poruku o nastavku javnog i političkog sukoba, iako u ovom trenutku ta sjednica ne može baš ništa promjeniti u materijalnom smislu, jer Plenković ima većinu, kako se god sjednica zvala.
Plenković također može minirati sjednicu rušenjem kvoruma, ali, kladio bih se po sve da neće.
Zašto ju je onda sazvao?
Zato da se nekoliko dana na toj temi okupi sva dirigirana javnost, da se nastavi kampanja adresiranja kriminalne na političku odgovornost za plinsku i ostale afere, te da se Plenkoviću omogući dodatni poticaj i argumentacija da zbog mira u kući i Vladi žrtvuje nekoga, kako bi svi imali razloga osjećati se pobjednicima.
A klan Vujnovac pokazao svima da se nitko s njima ne smije igrati.
Ljevici je u interesu svaka, kakva god materijalna žrtva HDZ-a, pa bi se zadovoljili smjenom Filipovića, koji im je inače prema mnogima danas velika politička opasnost u narednom razdoblju.
Domovinski pokret je otvorena politička ekspozitura Vujnovčeve grupe, pa im je zadaća eliminacija Filipovića i spašavanje Plenkovića, jer im Plenković treba gazdi, ali i njima kako bi mogli primitivnim floskulama nasuprot njega opstajati medijski i politički, te u zajedničkom interesu paralizirati razvoj pristojne desne alternative.
Plenkovića u biti održavaju politički nedodirljivim upravo svojim sumanutim napadima na njega, koji su odavno postali cirkuska točka kojom se u biti spriječava svaka racionalna kritika, ali i oporba Plenkoviću.
Mostu, Suverenistima, baš svima odgovara na bilo koji način svojim pristašama pokazati bilo kakav uspjeh i ustupak na koji “prisile” Plenkovića.
Ako isključimo jedno, dvoje ljudi u Saboru u opozicijskim redovima, koji neće nasjesti na ovu igru i koji kuže cijelu operaciju s Milanovićevim zahtjevom, ostale niti je briga, niti su u velikoj većini sposobni shvatiti da će zapravo spašavati Plenkovića i biti u službi Vujnovca svojim zahtjevima za političkom odgovornošću.
Svjesni su svi da realnu političku odgovornost ne mogu dobiti, a to je sami Plenković, pa će se zadovoljiti bilo kakvom i s tim odigrati, svjesno ili nesvjesno ulogu korisnih idiota u režiji trojke Vujnovac i njegove gazde, Milanović, Plenković.
Odnosno izvršne trojke.
Cilj ovoga zahtjeva i sazivanja Izvanredne sjednice Sabora je dovođenja postplinske atmosfere do usijanja, s uključenim svim političko-medijskim snagama kako bi galama bila zaglušujuća, te da se u političkoj areni golema kriminalna afera pretvori u političku kakvu takvu odgovornost i kazne “politički krivci” kako bi pošteni predatori i razbojnici mogli na odmor, pa s jeseni bez zaprijeka nastaviti svoje operacije.
I, kako bi se javnost ispuhala.
Kako bi se malo odmorila za nove srpsko-hrvatske igre u kojima nastupaju Pupovac i Keleminec, uz galamu “desnice” oko Srba, te Vujčić i Pupovac za Oluju, te novi urnebes koji će prekriti i zadnje uspomene na razorne procese koji uništavaju Hrvatsku ispod toga.
Vidim da su finte ili budalaštine u ulozi javnih finti već započele, pa mlađahni gradonačelnik Dubrovnika poručuje kako je Grmoja prisilio Milanovića na ovaj potez. Samo ne znam koga želi kompromitirati, Milanovića ili Grmoju. Bolje bi mu bilo da njih dvojicu ostavi njihovim biračima, da se pozabavi prilično sramnom pozicijom u koju je Plenković doveo HDZ, s tim i njega i da se prisjeti traume sa Sanaderom, koja je mala beba za ovo što se događa danas sa zemljom.
Konačno, Grmojin posao je dohvatiti koji politički poen i predstaviti se autoritativnim. Oni su bar odnosom prema ovoj aferi stekli legitimitet kapitalizirati svoje ponašanje, za razliku od recimo tragikomičnih cirkusanata Ćipe i Spajića, kojima Vujnovac samo što nije javno, kao i Penavi i svim tim javnim pervertitima prevarantske “desnice” i “ustanika”, počeo zapovjedati – k nozi.
Točno su u toj javnoj poziciji.
Sve po receptu.
Glazba je puštena, podij je tu, plesni parovi spremni, naivčine i sateliti raspoređeni, a publika u ekstazi.
Pitate se, pa tko će ispasti gubitnik u svemu, kad je tako očito tko su planirani dobitnici/dobitnik.
Težak, težak gubitnik je Hrvatska.
Zatim Plenković.
Ovakvo posrnuće i debakl ni najveći osporavatelji nisu sanjali, niti su ljudi koji su imali rezerve prema njemu mogli pretpostaviti da će prije svega toliko minuciozno građen karijerni put tako banalno upropastiti.
Njega se na razne načine osporavalo s više ili manje razloga, ali nitko ga nije smatrao nesposobnim, ne bar u mjeri kako ispada.
Urušava se kao kula od karata, a scenarij i zadaće su takve da će se tek urušiti.
Čovjek je ogoljen do kosti.
I potpuno bez izlaza.
Za pravi državnički izlaz nema ni znanja, inače se ne bi doveo u tu poziciju, ni snage. Ljudi bi rekli da se pustio kao tikva niz vodu.
Zatim, HDZ.
Potpuno je neshvatljivo, doslovno za ne povjerovati da toliko kvalitetnih ljudi u Predsjedništvu, zatim nekolicina iznimno sposobnih i karakternih ljudi u samoj Vladi, Saboru mirno i poslušno gledaju taj debakl.
To su uzroci i očekivane posljedice Milanovićevog zahtjeva.
Perverzija, a ne rješenje.
