Neki su u svom manjku odvažnosti i ziheraštvu više bijedni od drugih, a posebno žalosti kada takve uočimo na desnici.
Globalisti, vegani, lezbijke i ostali neprijatelji Desnog ProtuCentra uzalud su se ponadali kako je naš besramno desničarski projekt ugašen, s obzirom da smo tempo tekstova smanjili tijekom ljeta.
Međutim, dramatično su u krivu – i mi volimo ljeto, volimo naše privatne živote, naše jako zgodne djevojke i supruge, šarene koktele i rustikalne viskije, pljukance s tartufima u Istri za ručak, medium rare biftek u Dubrovniku za večeru.
Desničar mora uživati u životu te blagodatima koji ga okružuju biti kontrapropaganda homoglobalističkim bojovnicima, njihovoj soji, mlitavim tijelima i dlakavim ženama koje ih tlače. Čak i ako zanemarimo svijet umjetnosti, iako je u njemu taj trend najočitiji, ljevica u svemu bira ružnoću podvaljujući ju kao progres; u savršenoj opreci s tim, desnica mora odabrati ljepotu i profinjen ukus.
Upravo ljepota jedna je od bitnih tema knjige koju sam konačno odlučio pročitati ovo ljeto – radi se o kontroverznom Twitter anonimusu Bronze Age Pervertu (Pervertit brončanog doba, iliti BAP) i njegovoj uspješnici iz 2018. Bronze Age Mindset (Mentalitet brončanog doba). Nije mi namjera ovdje raditi detaljnu recenziju knjige s obzirom da ju nisam s tim ciljem niti čitao, međutim određene ideje vrijedne su površnog osvrta.
Ljepota na koju se BAP često kroz knjigu referira je ljepota antičkog vremena u svim njenim kapilarnim manifestacijama: ljepota ljudskog tijela, ljepota odvažnosti i turbulentnih života slavnih antičkih muževa te ljepota grčke drame i tragedije čiji dionizijski duh primjetno krstari kroz svaku poru antičkih društava, ili barem kroz našu modernu percepciju tih vremena u kojima je muškarac – a čini se kako je knjiga prvenstveno njima namijenjena – bio junak, avanturist i nemilosrdni osvajač.
Ovdje trebam, doduše, ispraviti navod od prije par rečenica te reći kako BAP nije uspješno zadržao svoju anonimnost; iako nema potvrde ni s jedne ni s druge strane, čini se kako se iza pseudonima Bronze Age Pervert krije Costin Vlad Alamariu, Amerikanac rumunjskog podrijetla s doktoratom sveučilišta Yale na temu tiranije u misli Platona i Nietzschea. Dakle, nipošto se ne radi o nasumičnom budalašu s Twittera, iako bi se iz namjernih gramatičkih grešaka u njegovim upisima te iz lažnog krkansko – slavenskog naglaska kojeg fascinantno konzistentno koristi u svom podcastu Caribbean Rhythms (Ritmovi Kariba) moglo zaključiti suprotno.
Kako je sam rekao u nedavnom gostovanju na Red Scare podcastu, skromno si pripisuje ulogu tek modernog popularizatora Nietzscheove misli nastojeći ga oteti iz ruku fukoovske ljevice koja je selektivno prisvojila njegov koncept genealogije te suprotno teorijskoj logici od mislioca aristokratske desnice napravila filozofa bliskog post – modernoj ljevici. Revitalizaciju Nietzscheove misli BAP vrši upravo kroz uzdizanje aristokratskih impulsa grčke kulture kojoj se i veliki filozof svojedobno divio.
Kao što je spomenuto, krajnji proizvod brončanog doba bili su goropadni muškarci koji su uspostavili kontrolu nad svojim prostorom te u potpunosti odbacili koncept pukog življenja života; neumorno su tragali za slavom, vojnim uspjehom i pokoravanjem drugih znajući da će to rezultirati ili grandioznim pothvatima koji će skupa s njihovim imenima odzvanjati kroz vječnost ili slavnom smrti na vrhuncu fizičke moći.
Između brončanog doba i današnjeg vremena dogodile su se ideje poput demokracije ili komunizma čiji horizontalni kolektivizam ne dopušta rasplamsavanje antičkih nagona; naprotiv, guši ih i prezire. Prema tome, kao sušta suprotnost antičkom junaku stoji moderni muškarac, prestrašeno i plaho biće koje, kako kaže BAP, živi u željeznom zatvoru, uškopljen, kastriran, bez mogućnosti išta novo otkriti, osvojiti ili savladati. Njegova egzistencija svodi se na otužno životarenje.
Kao posebno karikaturalan aspekt moderne zatočenosti na pamet mi padaju danas ultra popularna putovanja, od agencija nemušto marketinški upakirana u ziheraške avanture, kako ih je u svom sjajnom tekstu nakon smrti Željka Malnara nazvao Nino Raspudić. Nagon koji je nekada ljude vodio prema pripitomljavanju dalekih neukroćenih prostranstava, prema istinskim avanturama u kojima se život ili gubio ili transformirao u nešto više, danas ih vodi ka štancanju Revoluta u veganskim restoranima na Baliju. Doista, sunovrat vrijedan gađenja!
U tom smislu, svi smo danas barem dijelom bijedni i moramo živjeti s tom činjenicom. Ipak, neki su u svom manjku odvažnosti i ziheraštvu više bijedni od drugih, a posebno žalosti kada takve uočimo na desnici. Takvi se često zamaskiraju u kukavički “desni centar”, gdje centar služi kao dezinfekcijsko sredstvo usmjereno prema prvom dijelu te sintagme, a on je, kao što smo svi svjesni, nedopustiva kvalifikacija u suvremenom mainstreamu.
To prozirno dezinfekcijsko sredstvo nije nikakva moralna intervencija niti bijeg od često preuveličanih povijesnih grijeha desnice, već samo bijedna molba za ulazak u lijevo liberalni mainstream i približavanje sinekurama koje on obećava. U prijevodu, to su desničari, tradicionalisti, konzervativci, kršćani, kako hoćete, naizgled spremni voditi rat protiv neprijatelja, ali na način na koji se tom neprijatelju neće previše zamjeriti, tražeći stalno distancu od jednog dijela navodno vlastitog ideološkog tabora.
Zamislite Filipa Hrgovića koji na instrukciju svog trenera udari par razornih prednjih direkata, ali nakon što uoči uzdrmanost kod protivnika, stane se ispričavati i govoriti kako on nema veze s tim divljakom u njegovu kutu. Meč bi naravno u konačnici izgubio, ali zaradio bi koju utješnu pohvalu i naknadni meč s niže rangiranim protivnikom. Ultimativna pobjeda i titula svjetskog prvaka nije rezervirana za takve.
Primjera ove luzerske desnice ima u izobilju, a u zadnje vrijeme primjetio sam dva. Prvi je fra Luka Marković. Odmah trebam reći, o čovjeku ne znam ništa, niti sam čuo za njega, ali kao što ljevičara često možeš prepoznati po motanju duhana, slušanju neslušljivih bendova i fascinaciji prema svemu što je iz Srbije (osim Vučića, tu grade svoj kakav takav domoljubni kredibilitet), tako i pitomog desničara i navodnog konzervativca možeš prepoznati po samo malom fragmentu njegovih stavova.
Kako piše Večernji list, čovjek je “poznati hrvatski teolog, književnik i kolumnist”, a podijelio je par misli o “eroziji zapadne i etabliranju nove civilizacije”. Tekst nisam čitao jer plaćati Večernji.hr bilo bi kao kupnja veganskog burgera – skupo, a nimalo nutrijenata – ali indikativni naslov dostupan je svima, pa i nama škrtcima: I jugonostalgičari i ljubitelji Orbana jednako su opasni!, tvrdi fra Luka.
Istražujući pomalo ovog erudita, primjećujem kako mu jedna knjiga nosi optimističan naslov “Nije dobro, ali ima nade”. Nada vjerojatno leži u obračunu s onim opasnima, u koje “poznati hrvatski teolog” ubraja i Viktora Orbana. Ako nam je to nada, bojim se da kod mene nije prisutna, jer mi je nejasno kako fra Luka, kršćanin pretpostavljam, od sveg zla prisutnog u svijetu, primarno usmjerenog prema kršćanskoj kulturi, tradicionalnoj obitelji, elementarnom biološkom konceptu čovjeka na kojem počiva Zapadna civilizacija – a ona je, podsjetimo se, ni manje ni više nego u eroziji – opasnost može vidjeti u političaru koji se godinama jasno, glasno, efikasno, i što je najvažnije uspješno, bori za te iste erodirane stupove Zapadne civilizacije.
Bliže sam zaključku kako je ovaj “poznati hrvatski teolog” zapravo klasični hrvatski intelektualni kalkulant, savršeno svjestan ideoloških koordinata unutar kojih mora boraviti kako bi nastavio objavljivati svoje knjige i davati intervjue u kojima vjerojatno apstraktno intelektualizira o problemima Zapada, dok istovremeno u medijskom brlogu onih koji sudjeluju u perpetuiranju tih problema, kukavički bježi od konkretnih političkih opcija koji te probleme pokušavaju riješiti. Ukratko, da fra Luki bude jasnije, opasni ljubitelji Viktora Orbana žele artikuliranu političku akciju s pobjedničkim ishodom, a ne pripitomljenu kvaziopoziciju čiji tupi vapaji dođu kao naručeni lijevo liberalnom hegemonu.
Prelazimo na drugi primjer.
Tucker Carlson, globalno najutjecajniji desni novinar o kojem smo afirmativno pisali u jednom od naših tekstova, trenutno boravi u Budimpešti gdje je došao odraditi intervju s mađarskim premijerom. Tijekom svog boravka u mađarskoj metropoli našao je vremena sastati se sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem što je krivo sjelo jednom dijelu takozvane hrvatske desnice. Među nezadovoljnima istaknuo se Mate Mijić:
U svom pravedničkom zgražanju Mijić pored Tuckera Carlsona radije bira Bidena – dakle, globalno financiranje pobačaja, radikalnu LGBT tiraniju, klimatsku šizofreniju, sistemsku cenzuru konzervativnih glasova u javnom prostoru, progon političkih protivnika itd. – i, valjda kao ekvivalent djevicama što u Džennetu čekaju islamske samoubojice, 40 transseksualaca.
Ako uzmemo u obzir Tuckerovu dugogodišnju borbu protiv navedenih Bidenovih politika, odnosno politika globalističke ljevice s Bidenom kao samo jednim od eksponiranih lutaka, često na štetu vlastite karijerne komocije što je za većinu novinara i intelektualaca danas granica koja se ni pod cijenu gubitka vlastitog dostojanstva ne prelazi, zašto bi jednom kršćanskom konzervativcu takav novinar odjednom bio neprihvatljiv zbog kratkog susreta s Vučićem?
Jedini legitiman razlog bio bi strah od ponavljanja prošlosti kada je Vučić bio u nekim drugim ulogama, međutim, ako me sjećanje ne vara, kao da je devedesetih u Hrvatskoj bio nekakav rat u kojem je netko pobijedio, a netko bio potučen do nogu? Sjeća li se itko toga? Da ne duljim, vidio sam zanimljiv Facebook status na tu temu nedavno, stoga ću prepustiti riječ pametnijem od sebe:
Pobjeda protiv srpskog političkog vrha kojoj se Mijić poetski divio prije svega dvadesetak dana, pobjeda koja je pomrsila planove i uništila velike geopolitičke vizije, štoviše, pobjeda za vječnost (!), u Mijićevoj tobožnjoj ugroženosti od strane Tuckera razotkriva se kao toliko krhka da, ne da nije za vječnost, već joj očito prijeti potpuno poništenje zbog kratkog susreta Tuckera i Vučića uz razgovor o zaista unikatnom srbijanskom iskustvu dočekivanja NATO-vih bombi. Naravno, ovo je vrijedno podsmijeha.
Ako Mijić zaista misli kako Hrvatskoj danas više prijeti nerazvijena Srbija od nezaustavljive homoglobalističke ekspanzije koja djeci servira animirane filmove o promjeni spola, onda je naprosto glup. Ako nije glup, a čini se da nije, onda je ovo manevar klasičnog pitomog desničara u svrhu dodvoravanja mainstreamu kroz blaćenje njima odiozne utjecajne javne osobe.
Ljevica Tuckera ne može smisliti jer, uz sve svoje mane, konzistentno stoji na braniku Boga, obitelji, braka i domoljublja. Pri tome je duhovit i zanimljiv ljudima s druge strane ideološkog spektra što establišmentu predstavlja najveću prijetnju. Blaćenje takve osobe u ovakvom političkom trenutku radi ovako banalnog razloga zaista znači ono što je Mijić transparentno rekao – biranje Bidena, njegovih anticivilizacijskih politika i nakaradnog transseksualizma.
Kako stvari sada stoje, sve to bi za nekoliko godina moglo biti servirano Mijićevom djetetu u školi, ali valjda će ga tada uspjeti utješiti tih nekoliko kukavnih poena koje kao institucionalno prihvatljiv konzervativac pokušava skupiti kod onih lijevih liberala čija šapa je odavno na tim institucijama.
Ljevica sličan manevar izvodi svaki put kada Orbana uslikaju pored nekakve zastave gdje je navodno dio Hrvatske pripojen Mađarskoj. U tim trenucima na zadnje noge skaču svi prominentni ljevičari, pretvaraju se u tvrde suvereniste te u beskompromisnoj obrani nacionalnih granica upućuju oštre poruke iredentističkom diktatoru Orbanu. Bijedna desnica se brže bolje distancira od Orbana bez da izvaže opasnosti – prijeti li nam u ovom trenutku više mađarska invazija na Hrvatsku ili rastakanje tradicionalnih vrijednosti koje ruše upravo ti novopečeni suverenisti, odnosno oni kojima oni služe? Prijeti li nam uopće, ikada, mađarska invazija na Hrvatsku? Svi znamo odgovor na ovo pitanje.
Ukratko, desnici fali doza mentaliteta brončanog doba i nietzscheanskog bezobrazluka, fali joj junačke odlučnosti i svijest kako je ovo borba za opstanak u kojoj će netko biti poražen, a netko pobjednik. Strane se naprosto moraju odabrati jer u tom sukobu nema sredine i nema kompromisa s ideologijom koja je spremna rezati spolne organe maloljetnoj djeci. Iako je kršćanstvo ideja na koju se stalno pozivamo i čije nas ideje trebaju voditi u izgradnji boljeg društva, sve je izvjesnije kako ovu političku bitku neće dobiti fini katolički momci koji se ne žele nikome zamjeriti.
Ličnosti poput Trumpa ili Jaira Bolsonara daleko su od ideje idealnog političara; ipak, postoji razlog zašto je zbog njih ključalo na američkim i brazilskim ulicama, i među njihovim zagovornicima i među njihovim protivnicima – političke probleme nisu adresirali impotentnim birokratskim govorom, već sirovom i oštrom retorikom.
Na kraju krajeva, od svih molitvenih zajednica i seansi protiv pobačaja, najveći udarac toj pošasti zadao je upravo njujorški playboy Donald Trump svojim izborom konzervativnih sudaca u američki Vrhovni sud. Zato su mu njegovi pristaše nekada čak i nezdravo odani, a iz istog razloga establišment od njega najviše strahuje.
U aktualnom carstvu tame, desnica mora ući u neistražene teritorije, izložiti se opasnosti te poput antičkih junaka, svoj put herojski okončati na bojnom polju u frontalnom sukobu s protivnikom ili izvojevati slavnu pobjedu. Druge opcije nema, kao niti mjesta kalkulacijama. Za kraj mi na pamet pada Nietzscheov maestralan poziv na odvažnost u Radosnoj Znanosti:
Gradite svoje gradove na padinama Vezuva!
Izvor: desniprotucentar.substack.com
