Seksualna revolucija predstavlja društveni period u trajanju od 60-ih godina prošlog stoljeća do danas, koji karakterizira liberalizacija fenomena direktno ili indirektno vezanih uz seks. Usprkos tome što današnji duh vremena uvjetuje pozitivno vrednovanje te revolucije, ona je iza sebe ostavila i ostavlja pregršt (ne)planiranih negativnih društvenih posljedica, koje ćemo analizirati u nastavku.
Piše:Luka Goleš Babić /Sapere Aude
Samourušavajuća priroda seksualne revolucije
Čak bi se i zagriženiji pobornici seksualne revolucije trebali složiti, ako su u stanju odvojiti se od svojih subjektivnih preferenci, da se njihov poduhvat odsklizao u nešto što je radikalizirano do razine samourušavanja. Kako smo pisali u tekstu [Rodna ideologija kao progresivno samourušenje], rodna ideologija kao jedna od posljedica progresivne (seksualne) revolucije udara na neka od temeljnih ljudskih kategoričkih podjela. Ako se ne možemo složiti ni oko toga da postoji objektivna stvarnost koja je nadređena nečijim osobnim željama i mišljenjima, onda nikakav smisleni diskurs ne može ni započeti. Ako odbacujemo nešto što je toliko temeljno kao što je ljudski spol, onda se i mi sami kao civilizacija, koja po definiciji označava skup ljudi s barem nekakvom zajedničkom meta-pričom, rastapamo u svom implodirajućem relativizmu.
U prilog implodirajućoj prirodi rodne ideologije govore i sve one kontradikcije nabrojane u spomenutom tekstu, kao što je istovremeno inzistiranje na tome da je naša seksualnost uklesana u našu genetiku te da ju, stoga, nitko nema pravo nazivati pogrešnom, i da je naš spol/rod toliko labilan da se može mijenjati na dnevnoj bazi. Može li se netko uopće nazivati homoseksualcem ako ne može biti siguran da je onaj tko mu se sviđa pripadnik njegovog spola? Seksualna je revolucija od nominalne borbe za seksualne slobode u svom krajnjem koraku dovela do radikalne slobode u kojoj slobode nema, jer nema nikakvog čvrsto određujućeg konteksta u kojem bi ona mogla biti konzumirana.
Ekstrem uvijek budi suprotni ekstrem, pa je tako i seksualna revolucija od lažnog obećanja “slobodnog seksa” dovela do seksa koji je toliko slobodan da nitko ne zna što on predstavlja i kako se s njim ophoditi. Posljedično, hipijevski progresivni javno-goli ples iz šezdesetih otplesao je ravno natrag u puritanizam, kojem između ostalog svjedoči tzv. “me too” pokret u kojem se muškarca može osuditi za seksualni prijestup jer je ženu pogledao na krivi način (https://www.dailymail.co.uk/…/Netflix-bans-workers…).
Objektivizacija i desakralizacija ljudskog tijela i čovjeka
Velik dio problema seksualne revolucije jest i u njenom svođenju vođenja ljubavi na čisto fizički čin. Pregršt holivudskih filmova i serija implicitno i eksplicitno gura tu propagandu već desetljećima; od “cool” likova u humorističnim serijama koji mijenjaju seksualne partnere na dnevnoj bazi do apsurdnih pokušaja “borbe za ravnopravnost” u kojima se umjesto na rehumanizaciji ljubavnih odnosa radi na tome da se i žene mogu (tj. moraju) ponašati jednako razvratno i dehumanizirajuće kao i svoji muški pandani.
Famozni “one night standovi” kao fenomen predstavljaju jedan od najvećih udaraca na svetost ljudskog tijela, a samim time i na dignitet pojedinca. Umjesto subjekta u kojem tražimo ono njegovo “ja” koje i on traži u nama, čovjek se pretvara u sredstvo preko kojega izvršavamo svoje fizičke potrebe. Pornografija koja u potpunosti nulificira ljudsko lice na tijelu, i tako ga svodi na niz tjelesnih otvora, savršen je prikaz objektivizacije i desakralizacije čovjeka te rušenja poznatog Kantovog kategoričkog imperativa koji naređuje da se prema pojedincu uvijek odnosimo kao prema cilju samom u sebi, a ne sredstvu prema nekom cilju – u ovom slučaju fizičke ugode.
Čovjek, dakle, nužno vrijedi samo utoliko ukoliko preko njega ostvarujemo privremeni užitak, a nakon toga ga, kako uči Hollywood, na šaljivo-kreativne načine možemo izbaciti iz svog života zauvijek.
Nepotpunost životnog narativa seksualne revolucije
Lažnost obećanja može se pronaći i u parcijalnom narativu koji seksualna revolucija ljudima nudi. Kako je ukazala Louise Perry u svojoj knjizi [The Case Against the Sexual Revolution], progresivna životna priča suvremenog društva fiksirana je samo na prvu trećinu ljudskog života, dok druge dvije u potpunosti zanemaruje. Spomenuta objektivizacija i hiperseksualizacija čovjeka uzrokovala je da se on počne smatrati vrijednim samo dok je njegovo tijelo seksualno atraktivno i aktivno.
Posebno je ovo ubitačno za žene, koje se nakon određene godine i dalje promatra kroz prizmu seksualne karizme koja tada iz bioloških razloga pada u drugi plan. Mnoge javne osobe čija lica simboliziraju seksualnu revoluciju, stoga, nakon neizbježnog starenja postaju sami svoja parodija, kao što je to bio slučaj s Hughom Heffnerom ili trenutno s Madonnom, koji neuspješno traže eliksir mladosti kako bi mogli ostati aktivni dio svoje ideologije, koja ih pak zbog svojih postavki odbacuje. Dodajmo ovome anti-familijarnu prirodu progresivnih ideologija te prioretiziranje karijere ispred obitelji i postaje jasno da ništa što one nude nije dostatno za životni putokaz nakon što više nismo seksualno ili poslovno aktivni/ambiciozni.
*** Hiperseksualizacija ***
Posljedica je takvog jednostranog pogleda na čovjeka prioretiziranje seksualnosti i u vlastitoj gradnji identiteta. Dok je ranije naš seksualni život bio rezerviran za osobu kojoj smo se obećali dok nas smrt ne rastavi, on je danas ono prvo čime se predstavljamo, kako su to jezivo nedavno demonstrirali na jednom američkom prideu uz uzvike “we’re here, we’re queer, we’re coming for your children” (https://www.google.com/…/lgbtq-activists-defend…/amp/).
Naravno, takva hiperseksualizacija uzrokuje i devalvaciju seksa kao nečega sveprisutnog i, stoga, zamornog, što pak potiče radikalne aktiviste da se kroz svoje seksualne fantazme javno prezentiraju, namećući zbunjenoj i s pravom zaprepaštenoj javnosti da se tim perverzijama divi. Dobar primjer takve perverzije je američki fenomen takozvane “human pup” igre, u kojoj se seksualni partneri upuštaju u simulaciju odnosa životinje i gospodara, koristeći pritom maske i rekvizite koje si do jučer nismo željeli ni predočiti, a danas su sastavni dio javnog američkog života (https://thecritic.co.uk/pups-furries-kinksters-have-no…/). Kao što se ljepota u umjetnosti ugušila ružnoćom koja se prezentira kao nešto hrabro, tako se i ljubavni čin od nečeg privatnog i uzvišenog profanirao na nešto javno i ružno čemu se moramo diviti ako želimo biti dio napredne klike.
Kao što je Duchampov pisoar u muzeju označio samourušenje (progresivne) umjetnosti, tako današnji apsurdni obrasci seksualne revolucije označavaju početak implozije tog nepromišljenog eksperimenta modernog društva. Njezin kraj će neizbježno doći na jednak način kako je došao kraj svakoj ideološkoj revoluciji, no borba protiv nje zbog prethodno navedenih stvari svejedno je nužna kako bi se njome smanjio, koliko je to moguće, broj žrtava koje će revolucija iza sebe ostaviti. Tada, kada kraj konačno dođe, društvo će iz više perspektive moći sagledati sve nakaradnosti koje su se u tom periodu odigrale te, nadamo se, izreći svoju konačnu osudu koju u sadašnjoj zavedenosti još uvijek nije u stanju dati.
Izvor: Sapere Aude
