Mislim da je važnije označiti datum rođenja Mire Berešića, nego li datum njegove smrti. Njegovim rođenjem na svijet je stigla jedna markatna osoba koja je obilježila hrvatsku borbu za samostalnost od vremena Hrvatskog proljeća pa do raspada Jugoslavije i uspostave hrvatske samostalnosti, dok datum njegove smrti bilježi hrvatsku sramotu, kada su u ime isfabricirane i izigrane pomirbe, žrtvovani neki od najboljih hrvatskih sinova, uključujući i Miru Barešića, kako bi se omogućio nesmetani prelazak iz jugoslavenske u hrvatsku vlast, nekima od najgorih.
PIše: Dinko Dedić/projektvelebit.com
Da bi hrvatskom domovinskom općinstvu Miru Barešića predstavio u svem njegovu sjaju, a koje ga je površno upoznalo tek njegovim povratkom u domovinu, posvetio sam 2016. godine njemu i njegovu, mom i našem vremenu hrvatske borbe za samostalnost u periodu između Hrvatskog proljeća i Domovinskog rata jedan tekst, koji sadrži prijepis mog razgovora s njim 1981. godine, nakon što je bio iz SAD-a izručen u Švedsku. Razgovor je objavljen u Hrvatskom tjedniku br. 197., 11. kolovoza 1981. a u Hrvatskoj ga je uz dodatni prikaz Barešićeva predratnog vremena i načela na kojima se temeljila hrvatska borba za samostalnost prije Domovinskog rata, objavio portal direktno.hr 20. kolovoza 2016.
Zatvorenik čija je vjera u ideale i spremnost na žrtvu zadivila Šveđane
Miro Barešić se u vrijeme ovog razgovora po drugi puta našao u švedskom zatvoru. Prije toga, na turniru u karateu, u kojemu je pobjedio jugoslavenskog predstavnika Antu Nobila, danas udbaškog branitelja, isticanjem hrvatske zastave i sviranjem hrvatske himne, otkriven je njegov stvarni identitet, te su pod pritiskom Jugoslavije, Sjedinjene Države izručile Miru Barešića u Švedsku 16. svibnja 1980. godine. Barešić je bio strpan u pozdemnu samicu u zatvoru Kumla, pod uvjetima za koje ni Šveđani nisu vjerovali da mogu postojati u njihovoj liberalnoj državi.
Iz protesta prema takvom tretmanu, Barešić je otišao na štrajk glađu od preko 50 dana. Kako je po švedskom zakonu zabranjeno prisilno hraniti zatvorenike koji štrajkaju glađu, švedske zatvorske vlasti su čekale misleći da Barešić blefira. Kad je prošlo 50 dana neprekidnog štrajka, period prije kojega su mnogi drugi štrajkači umrli, Šveđani su popustili i Barešić je konzekventno zaslužio poluotvoreni zatvor. U procesu je svojom spremnošću na smrt, još jednom zadivio Šveđane, koji su još u vrijeme zauzimanja jugoslavenske ambasade bili zadivljeni s pojavom čovjeka kojemu nije teško umrijeti za svoju domovinu.
Švedsko liberalno društvo odavno živi u uvjerenju da pojmovi umiranja za ideale spadaju u davnu prošlost i tek u filmove modernog vremena. Pojava Barešića u njihovoj sredini, iako je bio okarakteriziran kao terorist, stvorila je osjećaj da se među njima nalazi svojevrstan heroj. Bio sam živim svjedokom ovakvog švedskog odnosa prema Barešiću, jer sam s njim šetao po Stockholmu, kad su mu na ulici prilazili ljudi i pružali mu ruku. Radi velike medijske izloženosti, Barešić je bio poznat širom Švedske. Stajao sam kraj njega kad mu je pristupio jedan Šveđanim i na engleskom rekao:
“Čestitam ti na hrabrosti i zavidim ti, jer Šveđani ne bi više bili spremni umirati za svoju domovinu, kao što si ti spreman umrijeti za svoju.”
M. Barešić: Anđelko me je pitao – Što će mo sada? Rekao sam mu – Idemo zapjevati.
HNO je bila organizacija koju je uspostavio Maks Luburić kratko nakon rata, kojom je stvorena prva velika polarizacija u hrvatskom poslijeratnom izbjeglištvu. Polarizacija kojom su stvorena dva tabora u redovima ustaške emigacije proističe iz razlika koje se nastale između poglavnika Pavelića i generala Luburića pod kraj rata, podijelile su emigaciju u 2 tabora, poznata kao Pavelićev Hrvatski oslobodilački pokret (HOP) i Luburićev Hrvatski narodni otpor (HNO).
Nije mi namjera niti sam kvalificiran obrađivati povijest a tematika je još uvijek neobrađena i valjda će doći vrijeme kad će Hrvatska stati na svoje noge i uzmoći u ruke povijesničara staviti materijale i svjedočanstva na osnovu kojih će se jednom za uvijek Hrvatska konačno obračunati s jugoslavenskom propagandom kao temeljem hrvatske povijesti i omogućiti Hrvatskoj suočiti s vlastitom prošlošću, baziranoj na istinskim izvorima. Naglašavam povijest, jer nitko od vodećih ljudi spomenutih organizacija nikad nije zastupao obnovu ustaškog režima nego jedino i isključivo obnovu hrvatske države.
Neke marginalne pojave danas u Hrvatskoj, s dizanjem ruke u tuđi pozdrav nisu ništa drugo nego emotivna reakcija na projugoslavenske izazove koje se u Hrvatskoj lansiraju iz samih vrhova vlasti, od ljudi emotivno vezanih za jugoslavensku prošlost, koja bi također trebala biti znanstveno i stručno proučena, sistematizirana i standardnizirana na temeljima povijesne istine, a ne na proizvoljnoj interpretaciji ljudi obuzetih jugoslavenskom nostalgijom.
Nisam bio suvremenikom drugosvjetskoratnog vremena i u emigaciju sam stigao u velikom valu hrvatskih izbjeglica nakon krađorđevskog sloma Hrvatskog proljeća, mahom iz studentski redova, iz redova aktivista Matice hrvatske i drugih institucija djelatnih u sastavu tog pokreta. U tom valu masovnog egzodusa u emigraciju je stigao i Miro Barešić.
Centralna osoba novog vala emigacije, ljudi poznatih kao “proljećari” bio je Bruno Bušić, s idejama koje su povezale hrvatsku emigaciju s domovinskom stvarnošću. Bušićevo učešće u radu Tuđmanovog “Instituta za historiju radničkog pokreta” u čijem je okviru i pod nadzorom Franje Tuđmana, Bušić obradio studiju “Žrtve rata” i po prvi puta prikazao besmisao jugoslavenske historiografije, zoran je dokaz takvog povezivanja i ujedinjavanja hrvatskog naroda Domovine i emigracije i pripremanja državotvornog procesa koji je kulminirao Domovinskim ratom i hrvatskim osamostaljenjem.
Bušićeva ideja je bila ostvariti hrvatsku državnu samostalnst svim primjerenim sredstvima, uključujući i primjenu sile, na osnovu neotuđivog hrvatskog prava na samostalnost a ta se ideja konačno i pokazala ispravnom kada su svjetske prilike, padom komunizma Hrvatima omogućile srušiti svoju tamnicu Jugoslaviju i na njenom zgarištu uspostaviti samostalnu državu, kao proizvod vjekovnih težnji hrvatskoga naroda.
Za ostvarenje tog cilja Bušić je zastupao ideju nadstranačkog, nadideološkog i svehrvatskog pokreta koji bi objedinio sve Hrvate u borbi za samostalnost, bez obzira na ideološke, svjetonazorske i vjerske razlike. S takvim programom pristupilo se formaciji HDP-a, u kojem procesu je udba likvidirala Bušića, a na čelo HDP je došao Nikola Štedul, alias Tomislav Kvaternik. HDP se nije odricao nikoga ali je po strani ostavljao kontroverzne osobe iz prošlosti, ostavljajući da povijest o njima donese konačni sud, kako se nebi stvarale podjele među Hrvatima, a podjele oko ličnosti Luburića i Pavelića već su postojale u samoj hrvatskoj emigraciji odmah nakon 1945.
Zbog toga sam, kao novinar i dužnosnik HDP-a izbjegavao donositi sudove o ljudima po kojima se Hrvati dijele i potencirao teme koje nas zbližavaju. To je bio i sastavni dio Pokretova programa. Ipak, Otpor, koji je osnovao Maks Luburić, prvi se priključio Pokretu, u kojemu se nije potenciralo Maksa Luburića unatoč toga što je i on sam kroz godine poslije rata promovirao ideju nacionalanog izmirenja i pokušavao ostvariti dijalog čak i s Bakarićem, nebi li stvorio nekakav rudimetarni koncezus oko potrebe stvaranja samostalne hrvatske države.
Kriva interpretacija hrvatske borbe za državu
Sasvim je kriva interpretacija kojom su jugoslavenski politički, tajnopolicijski i vojni faktori, pretočeni u hrvatsku poslijeratnu vlast, ustvrdili i danas tvrde da je hrvatska samostalnost proizvod Miloševićeve politike, bez koje bi tobože, Hrvatska bila sasvim zadovoljna i dalje živjeti u okviru jugoslavenske tvorevine, kako je Hrvatska slučajna država i druge perverzije koje se danas lansiraju u Hrvatskoj i zagađuju najveću hrvatsku svetinju, biti svoj na svome, s hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu, s hrvatskim novcem u hrvatskom džepu i sa sudbinom u vlastitim rukama, koja ni do danas nije potpuno ostvarena i neće biti dok god hrvatskom političkom scenom budu vladale stranke jugoslavenskog titoističkog naslijeđa i dok god u Hrvatskom ustavu bude stajala perverzna i nakaradna teza o Hrvatskoj koja počiva na jugoslavenskim zaključcima ZAVNOH-a i AVNOJ-a. ZAVNOH je sadržavao formalnu potvrdu hrvatske državnosti ali samo u okviru jugoslavenske zajednice i pod prijetnjom smrti za svakoga tko se takvoj zajednici suprotstavi.
Na žalost, tu su ideju zloupotrijebili jugoslavenski partijski i udbaški elementi i bastardizirali ju do krajnosti, jer ideja pomirbe nikada nije uključivala jugoslavene i titoiste, niti one koji su radili zločine protiv hrvatskog naroda. Pomirba između zla i dobra se ne može ostvariti a to je baš ono u što su ti danas pretvorili ideju nacionalnog izmirenja a Hrvatsku u Croslaviju, kako ju naziva general Glasnović.
Nismo bili janjci za klanje
Snaga Barešićeve vjere u Hrvatsku je u tom reazgovoru dominantna i puno govori o tom vremenu borbe protiv Jugoslavije, o čemu hrvatska domovina znade vrlo malo, jer je od informacija o tim događajima bila izolirana, a na jedan način je izolirana i danas, s obzirom na avnojevsku tzv. antifašističku doktrinu koja je nekim čudom reinkarnirana u Hrvatskoj i s obzirom na ljude koji ju provode obnašajući vlast.
Dani rata prije rata su bili dani velikog optimizma, viskog morala, ponosa s ljudima koji se, unatoč prijetnji sa svih strana, od udbe i svih zapadnih obavještajnih službi, nisu dali ni uplašiti, ni smesti ni zaustaviti. Fokus na Hrvatsku je bio jasan a neprijatelj je bio moćan s mnogim velikim saveznicima na zapadu. Ipak nas nisu mogli zaustaviti.
Sjećam se “prijateljskih” savjeta predstavnika ovdašnje tajne službe: “Stvarno nam neće niti malo smetati ako te negdje ubiju, jedino ne bi htjeli da to donese neugodnosti našoj državi. Znaš da ti možemo oduzeti državljanstvo, jer za tebe kao doseljenika koji ovdje nije rođen, državljanstvo je privilegija a ne pravo. A ti rušiš prijateljsku državu.”
Jesu, ubijali su nas po zapadnim pločnicima kao pse ali nije bilo onako kako se to danas u Hrvatskoj opisuje. Uzvraćali smo udarce. Nismo bili janjci za klanje. Potpuno je krivo hrvatskoj revolucionarnoj političkoj emigraciji pripisivati karakteristike “jadnih, nedužnih Hrvata, kojima na glavi možeš razbijati orahe, koji samo hoće mir i nikad nikakava zla Jugoslaviji nisu napravili”.
Naša maksima je bila da Jugoslavija nema pravo postojati, da Hrvati imaju pravo na samostanost i da u njenom ostvarenju imamo pravo koristiti sva primjerena sredstva.
Usporedba s janjcima pripada onima podaničkog i sluganskog mentaliteta. Tom mentalitetu su pripadali i neki među nama, najčešće sluge zapadnih obavještajnih službi, neke od kojih Barešić spominje u ovom tekstu (Fra Častimir Majić, Hrvoje Lun i dr.). Takav mentalitet caruje danas u Hrvatskoj, mentalitet tipa “Moja kućica, moja slobodica. Moja ženica, moja dječica”.
Mi nismo htjeli slobodicu nego punu, priznatu i ozakonjenu slobodu u granicama samostalne države u kojoj caruju samo Bog i Hrvati, ne bilo kakvi Hrvati, ne priučeni Hrvati, nego Hrvati kojima je Hrvatska mila onoliko koliko im je Jugoslavija mrska. Ništa manje i ništa više. Bili smo bahati, prkosni, spremni na žrtve i ponosni na način koji to Hrvatska ne poznaje od Domovinskog rata do danas.
Pogledajte udbine arhive, ako vam njihovi “hrvatski” čuvari dozvole pristup. Pogledajte arhive zapadnih obavještajnih službi pa ćete vidjeti da se njihova karakterizacija hrvatske revolucionarne emigracije ni po čemu ne poklapa s onim što se danas u Hrvatskoj govori.
Za Jugoslaviju i njene čuvare smo bili teroristi. Jednom čovjeku terorist je drugome borac za slobodu. Mogao bi nabrojati tisuću primjera i predstaviti tisuću dokaza da nismo bili janjci za klanje. Sa strahopoštovanjem su govorili o nama. Nije Jugoslavija krenula u seriju likvidacija vodećih emiganata iz hobija nego iz uvjerenja da ćemo dići Hrvatsku na noge i srušiti im državu ako nas ne poubijaju. U to su bili uvjereni svi kojima je bilo u interesu čuvati Jugoslaviju kao jedinstvenu državu. Iz tog razloga poginuo je i Miro Berešić u ratu tokom kojega su se još uvijek nadali spasiti Jugoslaviju.
Od onih koji prema nama nisu imali poštovanja, iznudili smo strahopoštovanje i boli kad se danas hrvatsku političku emigaciju poistovjećuje s postojećim hrvatskim mentalitetom apolitičnosti, bespomoćja i apatije.
Bunt protiv nepravde je svet. Isus se pobunio kad je vidio lihvare ispred hrama i rušio im tezge, baš onakima kakvi su opljačkali Hrvatsku. Hrvati imaju poteškoća s razumijevanjem Isusa koji je gnjevan i ljutit rušio lihvarske tezge, jer potpuno krivo shvaćaju da je kršćanska vrlina trpiti nepravdu.
Naša borba protiv Jugoslavije i ona u emigaciji i ona u Domovinskom ratu nije bila socijalna nego nacionalna. Nismo rušili Jugoslaviju zato što je bila totalitarna, kako bi mogli uspostaviti demokraciju nego zato što je bila nakradna velikosrpska tvorevina, nametnuta tamnica hrvatskog naroda koju je trebalo srušiti da bi Hrvatska mogla preživjeti, kao demokracija ili bilo kako drugačije.
Kad su predstavnici određenih snaga u hrvatskoj emigaciji koje su služile stranim interesima, govorili da mi hoćemo samo i isključivo demokratsku, socijalno pravednu i po zapadnom modelu uređenu hrvatsku državu, koju smijemo ostvarivati samo mirnodposkim i demokratskim sredstvima, podsjećali su na čovjeka koji je, nakon što 14 dana nije okusio ni mrvice kruha, ušao u restoran i konobar mu opisuje 20 vrsta jela iz jelovnika koja ima na izboru, a on ga onako izgladnio, ljutito prekine – Daj mi bilo što da strpam u usta.
Brkanje nacionalnog i socijalnog
Ako je hrvatski problem bio totalitarizam, onda smo mogli vratiti Karđorđevića na tron i obnoviti parlamentarnu monarhiju, ali mi smo bili protiv svake Jugoslavije, jer smo znali da su jugoslavija i jugoslavenstvo nakaradni u samoj zamisli i da Hrvati jedino u vlastitoj državi mogu birati vlast kakvu god žele. I hrvatska diktatura je bolja od jugoslavenske demokracije, jer ta je mogla biti samo, jedino i isključivo velikosrpska. Tako je zamišljena, tako je ostvarivana i zato je srušena.
Radi toga je ZAVNOH u Hrvatskom ustavu s njegovim odlukama o hrvatskom priključenju obnovljenoj Jugoslaviji nakaradan, neprirodan i u protimbi sa samom idejom hrvatske samostalnosti. Zato je Titovo ime na najljepšem hrvatskom trgu i na najružnijem trgu i na najneuglednijoj ulici, pogrda i blasfemija uperena protiv svega što miriše na samostalnost hrvatskoga naroda. Zato je osuda Tita, samo zato što je bio totalitaran lažno zasnovana. Tito je zločinac zato što je obnovio Jugoslaviju i u njenom okviru radio ono čemu su Jugoslavije, sve Jugoslavije, namijenjene, na uništenju našeg naroda, zato što je poubijao pola milijuna Hrvata a milijun protjerao, zato što je otuđio velike dijelove hrvatskog teritorija i dodijelio ga drugima i zato što je prema vlastitim riječima kiparu Meštroviću, davao Srbima da se izdovoljavaju, odnosno iživljavaju.
Otkud može biti najvažnije i jedini spomena vrijedan podatak da Tito nije bio demokrat i da nije trijebio Hrvate demokratski kao Aleksandar Karađorđević nego kao komunistički diktator.
To nisu bile ideje na kojima je počivala hrvatska borba protiv Jugoslavije iz emigacije, niti je s Trgom maršala Tita u Zagrebu na srcu, vođen Domovinski rat.
To su ideje koje su nakon osamostaljenja nametnute hrvatskom narodu. Radi tih ideja i njihove provedbe, Hrvatska unatoč demokratskog imena nije demokracija, nego je država u kojoj pod plaštem demokracije caruju korupcija, pljačka, izdaja i veleizdaja. Zato Hrvatska i danas propada jer nije spremana biti iskrena sama prema sebi, zato što njene vlasti već prejko 20 godina iskrivljuju osnovni smisao njenog postojanja a u narodu vlada podanički i minimalistički mentalitet pokorenih, demoraliziranih i apatičnih ljudi koji žive na principu “Moja kućica, moja slobodica. Moja ženica, moja dječica”, pa na kraju neće imati ni kućice, ni slobodice, sa nesretnom ženicom i gladnom dječicom.
U ovo vrijeme kad se na vijesti o podizanju spomenika Miri Barešiću ponovo pokušava bacati jugoslavensku prašinu u hrvatske oči, vrijedi pročitati tko je bio Miro Barešić iz njegovih usta.
Cijelu kolumnu možete pročitati ovdje.
Dinko Dedić Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog “Hrvatskog tjednika” 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator je Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.
