Na neozbiljne dnevno-političke poteze se kao platforma ne osvrćemo. Žutu štampu, tračeve, lažne i stvarne tribalističke podjele te jeftine marketinške trikove ostavljamo mainstream medijima.
Piše Luka Goleš Babić /Sapere Aude
No, cirkus koji polako prožima ovogodišnje hrvatske izbore, a koji nije iznimka već pravilo naše domaće političke scene, ukazuje na dublje obrasce rastućeg civilizacijskog sukoba.
Progresivno-globalistička mašinerija, koja je tzv. maršem na institucije od sredine prošlog stoljeća naovamo preuzimala uzde gotovo svake zapadne institucije, u očitoj je panici. Krucijalne američke izbore su de facto već sada izgubili, konzervativne struje dobivaju povjerenje u sve većem broju ostalih zapadnih zemalja, a globalistima se dobro ne piše ni na euro-parlamentarnim izborima. U ovakvim im je postavkama, stoga, prijeko potrebno što više tzv. crnih labudova; što više neplaniranih događaja koji mogu poremetiti gubitnički put po kojemu čvrsto koračaju.
Ne bi, s tim na umu, začudilo kada bi u pravo vrijeme iz njihove kuhinje iskočila neka nova pandemija (riječima WHO-a, “pandemija x”), na temelju koje bi se demokratski izbori još jednom mogli staviti na čekanje, stežući tako olabavljenu globalističku omču oko vrata zapadnog društva. Shodno tome, u kontekstu američkih izbora, duboka će država zasigurno još jednom naprasno obući patriotski kaput, intenzivirajući ratno zveckanje, a pritom prešućujući da granica njihove vlastite države trenutno ne postoji. Lako je moguće i da će svog psihofizički raspadajućeg kandidata i sadašnjeg predsjednika u zadnji čas smijeniti nekim mlađim i još radikalnijim igračem.
Svaki takav crnolabudski potez, dakle, za cilj bi imao prodrmati aktualne trendove, koji sve pravocrtnije idu prema direktnom društveno-političkom sukobu suverenističkih i globalističkih struja – struja koje s jedne strane inzistiraju na demokratskim načelima; na supsidijarnosti, na samoodređenju, na pravednim izborima itd. i onih drugih koji pod krinkom perpetuiranih lažnih kriza demokraciju žele staviti na čekanje. Potonji su u najboljoj poziciji onda kada se za njihovo stvarno djelovanje na široj sceni ne zna. Kako bolje implementirati, primjerice, modernu verziju logora, tepajući prozvanoj “15-minutnim gradovima”, od toga da se ona prezentira kao nešto novonormalno, nešto što neće previše utjecati na živote pojedinaca, odnosno nešto što nije sredstvo ostvarenja krajnje globalne tiranije zvane Veliki Reset. Meki huxleyjevski totalitarizam svoje najjače oružje pronalazi upravo u demokratskoj masci iza koje se skriva.
Sagledamo li domaću političku utakmicu kroz tu prizmu, uviđamo da je ona već iznjedrila svog crnog labuda. Predsjednik Milanović, za kojega je vođa njegove bivše stranke Peđa Grbin prije manje od pola godine rekao da “je [kao] predsjednik prema Ustavu neovisan i da se ne bi trebao miješati u političke kampanje”, u svrhu je vlastite promocije najavio svoju kandidaturu za parlamentarne izbore, pljujući time u lice ne samo instituciji predsjednika i svojim prethodnim biračima, već i disidentskoj suverenističkoj strani kulturnih ratova.
Njegov ulazak u igru ima potencijal resetirati razmišljanje biračkog tijela na stare političke okvire; okvire koji su tiranskim covid godinama jasno prokazani kao nepostojeći. Aktivna društvena bojišta, kao što je rečeno, nisu bazirana na zastarjelim podjelama ljevice i desnice, već na izravnom razračunavanju globalista i antiglobalista. Onaj tko ponovno zapne u sagledavanje političkog terena kroz arhaična leća nužno nasjeda na lažno-oporbenu priču koju će globalistička mašinerija sve češće, kako se budu približavali svom neizbježnom porazu, nuditi.
Milanovićeva teza “glasajte za bilo koga osim za HDZ” suštinski se ne razlikuje od lažnog obračuna s HDZ-om od strane ekstremno lijeve globalistički poslušne i progresivno manijakalne franšize Možemo, dok god se jasno ne suprotstavlja ne samo HDZ-ovoj korupciji, već i njihovoj poslušnosti globalističkim načelima. Maske plave koruptivne hobotnice i zelene ljevičarske nemani mogu biti drugih boja, no ono što se krije ispod njih pripremljeno je u istoj progresivno-globalističkoj kuhinji. Ukoliko je ono što slijedi iza dugo čekanog poraza parapolitičke koruptivne organizacije predavanje naše države u ruke ideologa koji negiraju postojanje muškaraca i žena (link ovdje), koji vrše nepovratne promjene na tijelima zbunjene djece, koji zagovaraju seksualizaciju dječjeg obrazovanja, koji prijete uvođenjem modernih logora, koji su svesrdno podržavali i provodili covid segregaciju itd., onda uistinu ništa nismo napravili.
Predsjednik Milanović svojevremeno je covid priču prokazao takvom kakva jest – kao lažnu antidemokratsku minuciozno osmišljenu propagandu, s krajnjim ciljem dokidanja demokratskih procesa. Sada pak sjeda za stol s istim onim ljudima koji su u njoj sudjelovali, muteći vodu zastarjelim podjelama (globalističke) ljevice i (globalističke) desnice.
Fasada demokracije koju ovo post-demokratsko društvo masivnom propagandom održava pada onda kada se njegovi akteri jasno prokažu.
Jedini pravi sukob 2024. godine jest onaj između suverenističkih prodemokratskih tradicionalista i globalističkih progresivaca, no potonjima ne odgovara da se on takvim definira, jer to ruši njihov pomno isplanirani inženjeringa pristanka, pomoću kojega svoje protuljudske vrijednosti prezentiraju kao nešto s čime se većina slaže umjesto nešto protiv čega svaki dio ljudskog bića vrišti. Milanović se nedavno prozvao “socijaldemokratom, zagovornikom slobodnog tržišta i libertarijancem”. Supostojanje tih kategorija u jednoj osobi kontradiktorno je i nekoherentno. Naše kaotično vrijeme pak ne trpi one koji su zapeli u krizama identiteta i koji nisu odlučili za koju stranu igraju, a još manje one koji su spremni hvatati kompromise sa silama koje prijete samim temeljima naše civilizacije. Po riječima Svetog Pisma, one koji nisu ni studeni ni vrući uistinu valja izbljuvati iz usta svojih.
Izvor:Sapere Aude
