Svake godine oko „Oluje“, Vukovara ili kakvog većeg Thompsonovog koncerta, slušamo političare kako osuđuju incidente i ekscese koji se tiču pozdrava „Za dom – spremni“, HOS-ovih obilježja ili pak ustaških znakovlja. Uz medije, naravno, tu su najglasniji političari iz dvije hrvatske parlamentarne stranke – SDP-a i Možemo. Koliko vrijedi riječ Grbina i Bauka ili Tomaševića i Benčić ako su oni sami simpatizeri jednog drugog totalitarnog režima? piše Luka Šarić za narod.hr.
Čarobnom riječju „antifašizam“ svoju sklonost diktatoru Titu i komunističkoj Jugoslaviji pokušavaju ugurati u okvir 21. stoljeća i parlamentarne demokracije. Međutim, njihove aktivnosti i izjave svjedoče nam kako ne uspijevaju. Dvije najsnažnije lijeve političke opcije u Hrvatskoj otvoreno časte i javno se ponose partizanskom zločinačkom vojskom i zvijezdom petokrakom koja je Hrvatima donijela najviše zla u 20. stoljeću.
Udruga U ime obitelji je 2017. upozorila na porast komunističkog ekstremizma u Hrvatskoj. Informirane su sve europske institucije i Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava. Povod ovom potezu bila je aktualna situacija oko promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Tada još u oporbi, političari koji će postati okosnicom stranke Možemo i njima pridružene civilne udruge najavile su prosvjed za 22. lipanj te godine. Skup pod nazivom „Trg je naš“ bio je obilježen nevjerojatnim prizorima. Sandra Benčić davala je izjave za medije, a iza nje vijorile su se sovjetske i jugoslavenske zastave. Okupljeni su nosili znakovlje JNA i partizana. Prisutan je bio i Milorad Pupovac, jedna od glavnih figura neojugoslavenstva u Hrvatskoj.
Sedam godina kasnije, neokomunizam u Hrvatskoj nije ništa oslabio. Upravo suprotno. Od promjene imena najljepšeg zagrebačkog trga do danas, SDP i Možemo i dalje nesmanjenom žestinom veći dio hrvatskog naroda redovito optužuju za neoustaštvo i „dovode u red“, vode borbe s ustaškim vjetrenjačama i upozoravaju javnost kako Hrvatska počiva na „antifašizmu“, vrlo često uopće ne spominjući Domovinski rat i hrvatske branitelje koji su nasuprot tom jugoslavenskom ”antifašizmu” stvorili neovisnu Republiku Hrvatsku.
Prvo ćemo obraditi stranku Možemo koja je u svom neokomunizmu uspjela nadmašiti i SDP, stranku koja je ponosni nasljednik i pravni sljednik Saveza komunista Hrvatske. Stranka je nastala iz jezgre ljudi koji su iznikli iz civilnih udruga koje su tada plaćali, a to čine i danas, porezni obveznici. Sandra Benčić potekla je iz Centra za mirovne studije. Tomislav Tomašević stasao je u Zelenoj akciji u kojoj je držao predavanja o ljudskoj sreći na komunističkoj Kubi. Bio je i predsjednik Instituta za političku ekologiju (nije pravi institut).
Jedan od radikalnijih elemenata stranke je Rada Borić, feministica iz Centra za ženske studije, ujedno i gorljiva odvjetnica Josipa Broza Tita na sjednici Odbora za imenovanje ulica i trgova na kojoj je povjesničar i političar Zlatko Hasanbegović donio odluku o promjeni imena Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Borić pohodi razne partizanske obljetnice, primjerice na Petrovoj gori gdje je održala vatren partizanski govor s visoko podignutom šakom, istovremeno slaveći partizansku hrabrost i obećavajući sigurnost seksualnim manjinama u Hrvatskoj.
Manje eksponiran u javnosti, ali itekako važan za imidž stranke Možemo je glumac Vilim Matula. Svoju ljubav prema Titu i jugoslavenskom komunizmu nikad nije skrivao. Bio je i član Saveza komunista Hrvatska i delegat posljednjeg Centralnog komiteta Saveza komunista. Svojoj crvenoj političkoj boji nakon 1990. dodao je dugine i zelenu boju.
Platformi Možemo je prije sedam godina, a što nam savršeno ocrtava što je Možemo, pristupila stranka „Nova ljevica“. Logo stranke ima obrise petokrake. Osnivač i prvi predsjednik bio je Dragan Markovina, povjesničar koji se naziva Jugoslavenom. Hrvatska mu ništa ne znači i voli gledati Hrvate kako gube u sportu. Posebno ga nervira hrvatska himna. To su sve njegove riječi! Uz njega, stranku je osnivao i Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige RH i poklonik komunističkog diktatora Tita. Uz njih dvojicu, ističe se i Vesna Teršelič, voditeljica udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Ta udruga ima zadatak bratski pomiriti narode u regionu i „pravedno“ raspodijeliti krivicu za „rat devedesetih“.
U modernoj Republici Hrvatskoj nekoliko je velikih državnih praznika oko kojeg se okuplja čitav hrvatski narod. „Oluja“, Vukovar i Dan državnosti tri su praznika koji stranci Možemo gotovo ništa ne predstavljaju. Zaključujemo to zbog njihove odsutnosti u Kninu i Vukovaru. U slučaju da tamo i odu, odlaze iz protokolarnih dužnosti ili kako bi poslali svoju poruku o miru ili se poklonili „svim žrtvama“.
Naprimjer, Tomašević je ove godine bio u Kninu kao gradonačelnik Zagreba. Sandra Benčić je otišla u Vukovar gdje je bacila „venac“ za sve žrtve rata. Zanimljivo, vijenac nije položila na grob Blage Zadra i Marka Babića, neizostavno mjesto gdje se simbolično odaje počast svim braniteljima Vukovara. Možda je njihov krimen taj što su napravili prometni kolaps na Trpinjskoj cesti i Titov oklop transformirali u krušne peći?
Možemovci se ne osjećaju doma niti u Vukovaru niti u Kninu. Kao kod kuće osjećaju se na Petrovoj gori, u Kumrovcu, po šumama i gorama, te na savskom nasipu. Ondje Tomašević kao gradonačelnik Zagreba svake godine potpuno ekološki neosviješteno pali krijesove u čast partizanima koji su 8. svibnja 1945. okupirali Zagreb.
Često možemo čuti riječ “dernek” kada se piše o Thompsonovom koncertu ili bilo kakvoj proslavi hrvatske pobjede iz Domovinskog rata. Što su onda Trnjanski kresovi? Kako opisati sljedeći prizor: limenke pive, veganski burgeri i marihuana pod LGBT i jugoslavenskom zastavom? Naravno, uz glazbene taktove lezbijskih zborova koji pjevaju partizanske pjesme. Tu je i Mile Kekin, suprug predsjednice Nove ljevice Ivane, koji se uvijek svojim glazbenim talentom i milim glasom pridruži neokomunističkim slavljima.
Cijeli tekst možete pročitati na narod.hr.
