Dok Jergović Mileta Kekina pokušava predstaviti kao progonjenog buntovnika, stvarnost je posve drugačija – Kekin je simbol salonske elite, a njihova “borba protiv sistema” traje sve dok im taj sistem uredno isplaćuje honorare i doprinose.
Kad bi Mile Kekin doista bio nekakav buntovnik, marginalac, ili čak “glas potlačenih”, kako ga posljednjih tjedana očajnički pokušava prikazati medijska mašinerija, onda bi možda i imao smisla sav taj PR napor koji nam se svakodnevno servira. Ali nije. Kekin nije glas ulice, nego glas salona – ugodno zavaljenog, dobro subvencioniranog i ideološki uniformiranog salona koji desetljećima ima monopol nad “kulturom” i “alternativom”.
U tom kontekstu, nimalo ne čudi što se njegovoj obrani pridružio i Miljenko Jergović, stalni član književnog ”svećeništva” za svečane prigode. U najnovijem pamfletu, Jergović ide toliko daleko da od Mileta pravi neku vrstu žrtve vladajuće ideologije. Da nije žalosno, bilo bi komično.
Jer ako je itko miljenik vladajuće ideologije – to je upravo Mile Kekin.
Kekin i Jergović su, zapravo, dva lica iste elite – salonski komunisti s privilegijama, koji još uvijek misle da imaju monopol na “naprednu misao”, dok ih u stvarnosti sve više građana vidi kao tragikomične relikte jednog davno pregaženog svijeta. Svijeta u kojem su “alternativci” mogli živjeti jako ugodno od borbe protiv imaginarnih fašista, sve dok su tapšali pravu stranu po ramenu.
Kekin, koji živi kao pripadnik više srednje klase i ima gotovo neograničeni pristup svim glavnim medijima, odjednom se predstavlja kao progonjena figura? Pa tko ga točno progoni? Što je sljedeće – da HRT-ovi voditelji počnu glumiti rudare?
Jergovićevo pero, iako literarno vješto, sve je više oruđe za ideološku dekonstrukciju stvarnosti.Jer Jergović doista zna pisati – ali ne zna, ili jednostavno ne smije, reći istinu. Svaka njegova rečenica prolazi kroz filter: ideološki, svjetonazorski i klasni. On nije slobodan autor, nego autor u službi narativa. Narativa koji po potrebi priziva “ustaše”, “klerofašiste” i “nazadnjake”, kako bi njegovi ideološki istomišljenici – salonski jugonostalgičari – i dalje glumili ugrožene, dok u stvarnosti drže sve konce u rukama.
U međuvremenu, obični građani – koji nemaju PR mašineriju, kolumne po mainstream portalima, državne nagrade i dotacije – sve to gledaju sa sve većom skepsom. I sve manje vjeruju.
Jer ono što Kekin i Jergović predstavljaju nije ni umjetnost ni istina. To je samo – povlastica s gitarom i pisaćim strojem.
