Katolici ne bi trebali oklijevati u osudi Putinove invazije jer je ratovanje protivno našoj vjeri, uz to bismo isto tako trebali podržati Ukrajinu jer je naša vjera jaka u Ukrajini.
Posljednjih godina, mnogi katolici na Zapadu su otkrili da se njihove zemlje nalaze u suprotnosti sa njihovim čvrstim uvjerenjima – od tradicionalnog braka do obrane obitelji i nerođenih. Kao odgovor, mnogi su u drugim državama tražili kršćansku zemlju koja bi zračila tračkom nade, piše Quovadis
Neki konzervativni katolici vidjeli su u Rusiji potencijalnog saveznika. Međutim, s obzirom na rusku invaziju na Ukrajinu, možda bismo trebali malo pažljivije pogledati činjenice.
Istina je da ruski predsjednik Putin brani obitelj i tradicionalni brak, ali i ukrajinski predsjednik Zelensky također. Obje zemlje su otprilike iste po pitanju „prava homoseksualaca” i obje se žestoko protive istospolnom „braku”. Po ovome pitanju obje zemlje su prilično konzervativne.
Kada dođemo do pitanja pobačaja, predsjednik Putin i predsjednik Zelensky upravljaju zemljama koje su vrlo otvorene prema legaliziranom pobačaju. Rusija ima najveću stopu pobačaja po glavi stanovnika u svijetu, dok predsjednik Zelensky želi učiniti pobačaj dostupnijim u Ukrajini. Predsjednik Zelensky isto tako želi legalizirati prostituciju i druge nemoralne prakse. Iako je prostitucija ilegalna u Rusiji, kažnjiva je samo minimalnom novčanom kaznom. Stoga je prostitucija vrlo popularna i čak hvaljena od strane samog predsjednika Putina.
Rusija i Ukrajina, iako su obje kršćanske zemlje po nekim pitanjima, prilično su slične drugim nacijama kada je riječ o njihovim zakonima; pa čak i nekršćanske po najvažnijim pitanjima.
Ipak, čak i uz sve ove činjenice, može se čuti da je Rusija kršćanska zemlja, kao da je Ukrajina manje kršćanska. Čuti ćete opravdanje za rusku agresiju, kao da je ovo vrsta kršćanskog križarskog pohoda protiv zapadnog ateizma. Ali takav pogled ne odgovara činjenicama.
Gledajući demografiju, Rusija je zapravo manje kršćanska od Ukrajine. Nadalje, što je još važnije, Rusija je isto tako manje katolička od Ukrajine. Ukrajina ne samo da ima veći postotak katolika (7,8% u ukupnom postotku stanovništva od 0,5% posto katolika u Rusiji), već ima i veći ukupni broj katolika (3,354,000 sprema 717,101 katolika u Rusiji).
Osim toga, Ukrajina je dom najveće Istočne katoličke Crkve, Ukrajinske grkokatoličke Crkve. Središte njezine Crkve nalazi se u Lavovu, gdje Sjedinjene Američke Države i mnogi zapadni saveznici trenutno imaju svoja veleposlanstva. Lavov je većinski ukrajinski grkokatolički grad i sjedište same provincije. Druge dvije provincije u zapadnoj Ukrajini su isto tako većinom katoličke. Lavov je bio i još uvijek je sjedište Rimokatoličke crkve (latinskog obreda) i Armenske katoličke crkve (još jedne istočne katoličke crkve) u ovoj regiji Ukrajine.
Ukrajinska grkokatolička Crkva nije samo najveća istočna katolička Crkva, već isto tako predstavlja izravnu vezu s pokrštavanjem Kijevske Rusije kao jedne od Crkava nasljednica Crkve koja je nastala konvertiranjem svetog kneza Vladimira I. Kijevskog na kršćanstvo 988. godine. Stoga, ukrajinski katolici imaju duboke korijene.
Uz Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu, u Ukrajini postoji i Rusinska grkokatolička Crkva. Rusini su još jedna istočnoslavenska skupina koja čini značajnu manjinu u Ukrajini, prvenstveno živeći na području Karpata. Ovo područje se zove Karpato-Rutenija i obuhvaća Ukrajinu, Slovačku, Poljsku, Mađarsku i Rumunjsku, a zapravo iz ove regije potječu i Bijeli Hrvati, jedno od plemena koje je utemeljilo hrvatsku naciju.
U Ukrajini Rusini naseljavaju Zakarpatsku oblast u zapadnoj Ukrajini gdje je Rusinska grkokatolička Crkva najbrojnija. Podrijetlo Rusinske grkokatoličke Crkve može se pratiti do Svetog Ćirila i Metoda koji su pokrstili Slavene Velike Moravske 863. godine.
Istina je da postoji i Ruska grkokatolička Crkva, ali ona nikada nije imala veliki broj vjernika ili osjećaj nacionalnog identiteta kao Ukrajinska grkokatolička Crkva.
Zbog promjenjivih granica Ukrajine, Ukrajinci su jedno vrijeme živjeli pod Habsburškom vlašću u mjestima poput Lavova i stoga imaju dublje katoličke korijene. Mnogi pripadnici ukrajinske dijaspore, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, dio su Ukrajinske grkokatoličke Crkve. Isto se ne može reći za Rusiju, gdje nema značajnijih gradova, regija ili dijelova povijesti u kojima Ruska grkokatolička Crkva ima značajnu ulogu.
Kao što se može vidjeti, između Ukrajinaca i Katoličke Crkve postoji duboka povezanost koja nije prisutna u Rusiji. A ti su katolici obično najveći domoljubi Ukrajine i za to postoji razlog. Ukrajinci su često gledali prema Zapadu, kao što su to činili pod Kraljevstvom Galicija-Volinija kada su tražili zaštitu od Mongola u 13. stoljeću. Ovo kraljevstvo i galicijska regija bili su usmjereni na Lavov kao glavni grad.
Lavov i druge katoličke zapadne ukrajinske regije su isto tako bile ključne u borbi za ukrajinsku neovisnost u pokretu “Rukh” koji je želio da Ukrajina ostvari neovisnost od brutalnog Sovjetskog Saveza predvođenog Rusijom, a 1991. godine je to ostvareno s 92,5 posto glasova i znatnim većina u svim oblastima osim u Autonomnoj Republici Krim i gradu s posebnim statusom, Sevastopoljom, gdje je većina Rusa.
Ukrajinski katolici i njihovi sunarodnjaci tražili su neovisnost od zlostavljanja koje je Rusko carstvo tijekom stoljeća počinilo nad ukrajinskim narodom. Uzmimo za primjer katolički kler u Sovjetskom Savezu. Bilo je mnogo mučenika među klericima, poput sto dvadeset osam biskupa i redovnika Rusinske grkokatoličke Crkve koji su poslani u gulage i trideset šest rusinskih grkokatoličkih svećenika koji su ubijeni.
U međuvremenu je Ukrajinska grkokatolička Crkva bila stavljena izvan zakona od strane Sovjetskog Saveza od 1946. do 1989. godine. Na Krimu su 2014. godine mnogi katolički klerici bili prisiljeni otići nakon ruskog preuzimanja vlasti. Neki mogu misliti da su te zlouporabe bile samo u vremenu komunizma. Ali zapravo, kao što se vidi u ovom primjeru s aneksijom Krima, čini se da je i to problem Ruske Federacije.
Ruska invazija na Ukrajinu događa se s mnogo boli za katolike. Kao vjerni katolici, moramo zapamtiti da veliki slavenski eksperiment s komunizmom nije prošao dobro za našu Crkvu i većinu drugih kršćanskih denominacija u nedavnoj prošlosti. Rusija često ima revizionističke ciljeve, i iako se može činiti da će se Rusija zaustaviti na Ukrajini, uvijek postoji zabrinutost da bi se njezina invazija mogla proširiti na druge dijelove bivšeg Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta.
Katoličke zemlje poput Poljske, Slovačke i Mađarske mogle bi biti sljedeće koje će Rusi napasti. Osim toga, druge katoličke zemlje poput Hrvatske i Slovenije nisu tako daleko. Vidimo da je katolički Lavov već u unakrsnoj vatri. Za katolike je Rusija vrlo stvarna prijetnja, ne samo za one unutar Rusije.
Katolici ne bi trebali oklijevati u osudi Putinove invazije jer je ratovanje protivno našoj vjeri, uz to bismo isto tako trebali podržati Ukrajinu jer je naša vjera jaka u Ukrajini. Ako konzervativni katolici žele svijet koji je katoličkiji, onda bismo trebali učiniti sve što možemo da podržimo Ukrajinu, jednu od rijetkih zemalja s istinskim katoličkim naslijeđem.
