Grupa srpskih studenata koja simbolično trči do Bruxellesa u znak prosvjeda protiv režima Aleksandra Vučića, ovih je dana naišla na vrlo topao doček u Hrvatskoj. U Osijeku i Virovitici dočekali su ih predstavnici nevladinih udruga, a u Varaždinu – gradu u kojem vlast drži SDP – čak im se organizira svečani doček i šetnja gradom. Službeno, ti mladi ljudi predstavljaju buntovnu i progresivnu Srbiju. No iza zastava slobode često se provlače i drugi simboli: šajkače, četničke pjesme, ikonografija koja odražava kontinuitet s velikosrpskom mitologijom. U Srbiji, i među protuvučićevskim redovima, taj sentiment nije iznimka – nego pravilo.
I tu dolazimo do problema. Hrvatska, koja još uvijek nije u stanju jasno definirati ni vlastiti identitet ni osnovne povijesne činjenice, otvorena je prema svemu što se predstavi kao “antirežimsko”, “progresivno” ili “građanski angažirano” – čak i kad to nosi očite elemente velikosrpskog folklora. Štoviše, dijelovi političke scene i civilnog društva, osobito oni udaljeni od područja koja su 90-ih pretrpjela izravnu agresiju, ponašaju se kao da su svi simboli iz Beograda dobrodošli, sve dok dolaze umotani u priču o “europskim vrijednostima”.
Varaždinski doček srpskim studentima koji “trče za slobodu” izgleda kao groteskna predstava u kojoj domaćini djeluju oduševljeno, gotovo ushićeno, kao da ih dočekuju osloboditelji. Ta razina političke i moralne konfuzije – slavljenje pokreta koji u vlastitoj zemlji često pjeva četničke pjesme – može se opisati samo kao Stockholm sindrom, patologija u kojoj žrtva počinje idealizirati i udovoljavati agresoru.
Naravno, ne treba a priori osuđivati te mlade ljude, niti njihovu osobnu motivaciju. Možda neki od njih zaista žele bolju, slobodniju Srbiju. No ono što zabrinjava nije njihova prisutnost, nego reakcija našeg društva – spremnost da nekritički prigrlimo sve što dolazi iz Srbije, bez obzira na kontekst, simboliku i moguće posljedice.
Ta zaslijepljenost idejom bratstva i jedinstva, koje se danas reciklira u novom ruhu građanskog aktivizma, otkriva ne njihovu, nego našu bolest – nesposobnost da razlučimo tko smo, gdje smo i tko nam se, i kako, još uvijek pokušava približiti.
Izvor:Marin Vlahović
crodex.net
