Zašto se danas uopće “deklarirati” antifašistom?
U stvarnom životu rijetko ćete sresti nekoga tko se deklarira fašistom. Ne postoje parade fašista, nema organiziranih skupina koje otvoreno zagovaraju fašizam, a još manje ljudi koji bi se time ponosili. Jednostavno – to više ne postoji kao politička snaga. Fašizam je davno povijesno poražen i civilizacijski odbačen.
Zato se postavlja vrlo jednostavno pitanje: zašto onda neki ljudi imaju potrebu oko vrata objesiti titulu “antifašista”, kao da je riječ o kakvom ordenu ili moralnoj nadmoći? Jer, ako je antifasizam normalno stanje svakog razumnog čovjeka, kao što jest, odakle potreba da se to naglašava, ponavlja, nameće i koristi kao batina?
Odgovor je neugodan, ali jasan.
Kada netko glasno viče da je antifasist – što zapravo skriva?
U pravilu, oni koji se najglasnije zaklinju u “antifašizam” pokazuju upravo suprotno od vrijednosti koje bi trebale stajati iza te riječi:
– netrpeljivost
– isključivost
– mržnju prema svemu drukčijem
– uskogrudnost i ideološke refleksne napade
Čim nekome počnu držati lekcije o “antifašizmu”, zapravo najčešće prikrivaju vlastite frustracije, vlastitu agresiju i vlastitu potrebu da nekoga proglase neprijateljem. Tako stvaraju izmišljene fašiste koji ne postoje već osam desetljeća, jer im je potreban “mitološki protivnik” da opravdaju vlastite ispade.
To nije nova pojava. Dapače – povijest je vidjela najgore primjere.
Lažni antifasizam Staljina i Tita
Najglasniji “antifašisti” 20. stoljeća bili su Staljin i Tito – dvojac koji je iza sebe ostavio masovne grobnice, logore, progone i totalitarnu represiju u kojoj je nestajala svaka sloboda.
Nije slučajno da je komunistički SSSR 1939. potpisao pakt o prijateljstvu s nacističkom Njemačkom. Ni slučajno da su se komunisti često borili protiv demokratskih snaga upravo brutalnošću jednakom njihovim nominalnim neprijateljima.
Njihov “antifašizam” bio je alat – sredstvo za prikrivanje vlastitih zločina, za održavanje represije i za dehumanizaciju svih koji ne dijele njihov poredak.
Tzv. “antifašizam” bio je samo etiketa.
I ništa više.
Istinski antifašisti: oni koji nisu trebali o tome govoriti
Najveći borci protiv fašizma – Churchill i Roosevelt – nikada za sebe nisu morali isticati da su antifasisti. Zašto?
Jer je to bilo samorazumljivo, vidljivo u djelima, ne u parolama.
Isto vrijedi i za one koji su najzaslužniji za obranu slobode u Hrvatskoj – branitelji iz Domovinskog rata. Nitko od njih se nikada nije morao deklarirati “antifašistom”.
Dokazali su to djelima, žrtvom, ratnom čizmom na prvoj crti, a ne političkim floskulama.
I zato jedan jednostavan savjet: čuvajte se onih koji previše pričaju o “antifašizmu”
Jer najčešće iza tog teatralnog moraliziranja ne stoji nikakva stvarna briga za slobodu, demokraciju ili ljudska prava.
Najčešće se skriva potreba za ideološkom kontrolom, represijom, zatvaranjem u dogmu i lovom na navodne neprijatelje.
Kad netko svakodnevno drži lekcije o “antifašizmu”, zapitajte se:
Što zapravo pokušava prikriti?
Zašto se toliko trudi dokazati nešto što bi trebalo biti normalno?
Gdje je potreba da se od uobičajenog ljudskog morala napravi ideološka palica?
Odgovor je obično vrlo jednostavan – jer je ta osoba, u ponašanju, retorici i mentalnim obrascima, često bliža onome protiv čega se navodno bori.
Fašista više nema.
Ali lažnih “antifašista”, kako vidimo svaki dan – i te kako ima.
