Nikada u povijesti hrvatske politike nije postojala nesposobnija, indoktriniranija, intelektualno siromašnija, zlobnija i, u konačnici, opasnija ljevica nego što je ona današnja.
Temeljni problem hrvatske ljevice… baš kao i medija koji su njezin produžetak…jest to što ona zapravo nije hrvatska. Lijeve stranke djeluju u Hrvatskoj, ali njihov identitet je jugoslavenski, anacionalan, a nerijetko i otvoreno antihrvatski.
Takva ljevica ne razumije hrvatski narod, njegove potrebe, osjećaje, ni vrijednosti koje ga oblikuju.
Intelektualno posve ispražnjena i osiromašena ljevica je samu sebe i svoje vrijednosti svela na SNSF iz prve polovice 20. stoljeća…ista ona ljevica koja velikoj većini vlastitog naroda (oni bi rekli građana) prigovara da je zapeo u ’90-tima. Jer ne treba se vraćati u prošlost osim ako ona nije jugokomunistička.
Koliko je ta ljevica udaljena od naroda, najbolje se pokazalo u reakcijama na koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu. Riječ je o povijesnom događaju bez ijedne mrlje…festivalu domoljublja i zajedništva, s više od pola milijuna posjetitelja. No, vodeće lijeve stranke, u maniri najcrnje propagande, nazvale su ga “ustaškim dernekom”, u priopćenjima kojih se ne bi posramio ni Aleksandar Vučić.
Duboko u 21. stoljeću, njima je problem tri sekunde jedne pjesme ….i to pjesme nastale u najtežim danima Domovinskog rata, kao izraz otpora, nade i bunta. I koja je preživjela od 1991. do 2025. netaknuta. U tih trideset i više godina nije se vratila ni NDH, ni ustaše, ni poglavnik….ništa. Osim što oni i dalje postoje u poremećenim umovima na ljevici.
Ironija je da u samostalnoj Hrvatskoj nikada nije ni postojala radikalna desna stranka, čak ni u vrijeme Domovinskog rata.
Gledam te potrošene likove…Hajdaše, Benčićke, Dalije, Mrak Taritaše, Kosorice….tragikomične figure koje papagajski ponavljaju naučeno iz udžbenika marksizma i ONO-DSZa, i pitam se: što bi danas učinio netko normalan, razuman, tko bi imao stvarnu ambiciju voditi hrvatsku ljevicu? Što bi, recimo, rekao Ivica Račan da je živ?
Vjerojatno bi objavio priopćenje otprilike ovakvog sadržaja:
“Čestitamo Marku Perkoviću Thompsonu, organizatorima i posjetiteljima na sjajnom koncertu koji je oborio sve rekorde posjećenosti. Posebno ističemo dostojanstvenu i mirnu atmosferu bez incidenata…..Kao stranka ljevice, ne možemo prešutjeti problematičan usklik na početku jedne pjesme, ali razumijemo kontekst u kojem je ona nastala – kao simbol otpora velikosrpskoj agresiji. Jasno nam je da iza tih stihova ne stoji nikakav fašistički sentiment, niti da su posjetitelji zbog toga automatski fašisti. Vjerujemo da ćemo i nakon koncerta nastaviti zajednički raditi na boljitku naše domovine – Hrvatske.”
Danas, međutim, na hrvatskoj ljevici ne postoji nitko s intelektualnom snagom i političkom hrabrošću da tako istupi.
Tužno, jadno i dugoročno opasno.
Jer, budimo realni, Hrvatskoj treba ljevica. Ali hrvatska ljevica – a ne jugoslavenska kakvu imamo danas.
