
Kad sam dobio poziv za sudjelovanje u ovom skupu, bio sam počašćen i rado sam se odazvao. Temu izlaganja u početku nisam smatrao većim izazovom jer sam o njoj do sada objavio desetak knjiga. Međutim, kad sam izlaganje počeo kratiti na dvadeset minuta, shvatio sam da sam u problemu.
Mate (Ćurić) mi je zamjerio što nisam znao za pravilo da je lakše pripremiti i održati predavanje tempirano na deset sati nego na dvadesetak minuta.
UVOD
Najveći dio podataka o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi protiv hrvatskih političkih emigranata prikupio sam radeći od kraja travnja 1992. do kraja prosinca 1999. kao tajnik Vijeća za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu koje je djelovalo u sastavu bivše Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata Republike Hrvatske, osnovane posebnim zakonom kao samostalno državno tijelo ali administrativno podređeno Stručnim službama Hrvatskog sabora.
To Vijeće je najprije usustavilo saznanja objavljena u jugoslavenskom, emigrantskom i stranom tisku, stručnim publikacijama te raznim drugim knjigama.
Što se pak tiče dokumentacije samih jugoslavenskih tajnih službi, Vijeće je vrlo brzo moralo konstatirati da je najvećim dijelom nedostupna, a vjerojatno i uništena. Stoga je Vijeće u suradnji s pravnim zastupnicima obitelji žrtava te uz pomoć diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske počelo prikupljati dokumentaciju u inozemstvu – od nadležnih tijela kao što su sudovi, tužiteljstva, kriminalistička policija itd., te država u kojima su se i dogodili ti zločini.
Također, članovi Vijeća su obavili mnogobrojne razgovore s nekadašnjim rukovoditeljima i djelatnicima jugoslavenskih tajnih službi.
Vijeće je do svoga završnog izvješća u rujnu 1999. uspjelo utvrditi da su jugoslavenske tajne službe od 1946. do 1990. diljem svijeta likvidirale šezdeset i devetero hrvatskih emigranata; još trojica bila su oteta i dovedena u Jugoslaviju, a četvorica su se spasila od otmice; dok su u dvadeset i četiri slučaja žrtve preživjele atentate s lakšim ili težim ozljedama.
Konkretna saznanja o načinu naručivanja, odobravanja, organiziranja i izvršavanja „ofenzivnih akcija“ ili „specijalnih zadataka“ s vremenom su se proširivala, posebice nakon što su njemačke redarstvene i pravosudne vlasti započele istragu o ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. kod Münchena. U tim istragama, kao svjedok njemačkog Savezog državnog odvjetništva, osobno sam sudjelovao od 2004. do 2016. godine.
Pri tome je važno napomenuti da su istrage u Njemačkoj praktički u potpunosti potvrdile navode iz izvješća prije spomenutog Vijeća.
Nadalje, važan trenutak za ova istraživanja zbio se 2006. godine kad je slovenski Parlament odlučio istraživačima dopustiti uvid u tajnu arhivu slovenske Službe državne varnosti (SDV), tj. sigurnosti, koja se nalazi u Državnom arhivu Republike Slovenije. Hrvatski sabor isto je učinio 2016. godine kad je posebnim zakonom omogućio uvid u dokumentaciju hrvatske sekcije Službe državne sigurnosti (SDS) koja se nalazila u Hrvatskom državnom arhivu (HDA).
POČECI JUGOSLAVENSKOG DRŽAVNOG TERORA
Vlasti komunističke Jugoslavije nastavile su provoditi teror, i nakon razdoblja poznatog pod pojmom Bleiburška tragedija, protiv pojedinih hrvatskih političkih izbjeglica koji su preživjeli masovne pokolje u svibnju 1945. te ostali živjeti u Austriji i Italiji, tako što bi ih partizanske jedinice tamo likvidirale ili kidnapirale i odvodile u Jugoslaviju.
Međutim, klasičan državni teror nad hrvatskim emigrantima otpočeo je početkom 1946. godine. Slijedećih dvadesetak godina, do sredine 1966., likvidirano je šest emigranata, a u tri slučaja žrtve su preživjele atentate, petorica su kidnapirana i dovedena u Jugoslaviju gdje su likvidirani bez suđenja, a u tri slučaja otmice nisu uspjele.
Poznatiji slučajevi su ubojstvo Ive Protulipca 31. siječnja 1946. u Trstu, pokušaj otmice Mate Frkovića 26. lipnja 1948. u Salzburgu i otmica Drage Jileka 16. ožujka 1949. u Rimu. Prilikom bombaške diverzije 16. travnja 1960. na Hrvatski dom u Buenos Airesu poginula je djevojčica Dinka Domačinović. Geza Pašti je otet 28. travnja 1965. u Nici, a obitelj Berislava Deželića preživjela je atentat 30. lipnja 1965. u Düsseldorfu.
U ime beogradske režimske vrhuške za državni teror u inozemstvu bile su zadužene civilna i vojna kontraobavještajna služba – civilna Uprava državne bezb(j)ednosti, skraćeno UDBA, i vojna Kontraobavještajna služba Jugoslavenske naodne armije, skraćeno KOS JNA.
UDBA i KOS proizašli su iz OZNE, što je bila kratica za Od/j/elenje za zaštitu naroda, koja je osnovana 13. svibnja 1944. u Drvaru kao jedinstvena – i vojna i civilna, obavještajna i kontra-obavještajna – partizanska tajna služba.
Tito je za operativnog rukovoditelja Ozne postavio Aleksandra Rankovića, člana partizanskog Vrhovnog štaba i organizacijskog tajnika Centralnog komiteta KPJ. A po istim partijskom principu, regionalni organizacijski tajnici Partije postali su regionalni šefove Ozne.
Petnaesetak dana nakon konstituiranja Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), Ozna je 24. ožujka 1945. prešla u nadležnost saveznog Ministarstva za narodnu o(d)branu (MNO) DFJ, a 31. siječnja 1946. doživjela je reorganizaciju: od njenog Prvog i Drugog odjeljenja formirana je Uprava državne bezb(j)ednosti, skraćeno UDBA, koja je pripojena saveznom ministarstvu za unutrašnje poslova, a 13. ožujka 1946. iz Trećeg odjeljenja Ozne formirana je Kontraobavještajna služba, skraćeno KOS, koja je ostala pri saveznom Ministarstvu narodne o(d)brane (MNO).
U razdoblju od početka 1946. do sredine 1966. godine u organizaciji i provedbi pojedinih terorističkih akcija protiv hrvatskih emigranata u inozemstvu UDBA i KOS djelovali su samostalno, ali i zajednički, udruženo.
BRIJUNSKI PLENUM
I INTENZIVIRANJE LIKVIDACIJA HRVATSKIH EMIGRANATA
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća započeli su frakcijski obračuni unutar jugoslavenske komunističke vrhuške koji su okončani 1. srpnja 1966. na Četvrtom plenumu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, skraćeno SKJ, kako je u međuvremenu preimenovana KPJ, na Brijunima, pa je kasnije postao poznat kao Brijunski plenum, na kojemu je Aleksandar Ranković smijenjen sa svih dužnosti.
Smjenom Rankovića započelo je novo razdoblje u povijesti Udbe koja je 1. siječnja 1967. preimenovana u Službu državne bezb(j)ednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS). Naime, u strahu od srpske predominacije, Tito je odlučio decentralizirati upravljanje i djelovanje civilne tajne službe: pa su, pored Federacije, za poslove državne sigurnosti u vlastitim republičkim granicama postale nadležne i odgovorne i republičke tajno-policijske sekcije.
A za djelovanje izvan Jugoslavije, republičke su službe morale dobiti odobrenje savezne centrale u Beogradu, s tim da se nijedna akcija u inozemstvu nije smjela provesti bez suglasnosti one republike iz koje je potjecala osoba prema kojoj je akcija bila usmjerena. U prijevodu: od postbrijunskog preustroja Udbe nijedan emigrant s područja SRH nije mogao biti likvidiran bez znanja i sudjelovanja vodstva hrvatske republičke Službe državne sigurnosti.
Ova reorganizacija Udbe dovela je do laganog popuštanja represije u državi, ali se zato drastično povećao broj likvidacija hrvatskih političkih emigranata. U slijedećih pet godina – do konca 1971. – smaknuta su dvadeset i trojica emigranata; još šestorica njih pukom su srećom preživjeli atentate, jedan je otet, a jedan je netragom nestao.
Najpoznatiji slučajevi su otmica svećenika Krunoslava Draganovića 10. rujna 1967. kod Trsta, ubojstvo Marijana Šimundića 13. rujna 1967. kod Stuttgarta, ubojstvo Nediljka Mrkonjića 18. veljače 1968. u Parizu, ubojstva Josipa Krtalića i Ante Znaora 16. kolovoza 1968. kod Trsta, ubojstvo Hrvoja Urse 27. rujna 1968. u Frankfurtu, ubojstva Mile Rukavine, Krešimira Tolja i Vida Maričića 16. listopada 1968. u Münchenu, ubojstvo Nahida Kulenovića 30. lipnja 1969. u Münchenu, pokušaj ubojstva Branka Jelića 10. rujna 1970. u Berlinu, ubojstvo Ive Bogdana 18. kolovoza 1971. u Buenos Airesu, ubojstvo Josipa Senića 9. ožujka 1972. u Wieslochu kod Stuttgarta, itd.
LIKVIDACIJE HRVATSKIH EMIGRANATA
U GODINAMA PRIJE I POSLIJE SMRTI JOSIPA BROZA TITA
Crna serija likvidacija hrvatskih emigranata nastavila se i nakon 1971., a trajala je do samog raspada Jugoslavije. U razdoblju od početka 1972. do kraja 1990. likvidirana su četrdeset i tri hrvatska emigranta, četrnaest atentata nije uspjelo, četvorica emigranata su oteta, a u jednom slučaju otmica nije uspjela.
Ovaj period možemo podijeliti u tri dijela – od 1972. do 1977., od 1978. do 1983. – to su tri godine prije i poslije Titove smrti, te od 1984. do 1990.
Tako su, među ostalima, u prvom dijelu u Njemačkoj ubijeni Mato Jozak i Ilija Vučić, Jozak 27. studenoga 1974. u Düsseldorfu i Vučić 12. lipnja 1975. u Stuttgartu; Nikica Martinović ubijen je 17. veljače 1975. u Klagenfurtu, Stipe Mikulić 15. prosinca 1975. u Göteborgu, Ivan Tuksor 28. kolovoza 1976. u Nici. Pored toga izvedeni su neuspjeli atentati na Gojka Bošnjaka 28. prosinca 1973. u Karlsruheu, Danu Šarca 17. srpnja 1975. u Parizu i Stjepana Bilandžića 30. listopada 1976. u Kölnu, a Vjenceslav Čižek otet je 11. studenoga 1977. iz Augsburga i doveden u Jugoslaviju.
Novi val likvidacija hrvatskih emigranata uslijedio tri godine prije smrti Josipa Broza Tita, očigledno iz prevetivnih razloga da bi se fizički eliminiralo najopasnije pojedince u emigraciji koji su procijenjeni kao mogući destabilizatori jugoslavenske države i komunističkog režima. Među prvima je ubijen Bruno Bušić 16. listopada 1978. u Parizu, zatim Jozo Oreč 18. prosinca 1978. u Johannesburgu i Nikola Miličević 13. siječnja 1980. u Frankfurtu. U istom razdoblju pokušana je otmica Franje Mikulića 3. kolovoza 1979. kod francuskog grada Merza te ubojstvo Franje Gorete 13. prosinca 1980. u Saarbrückenu.
S istim ciljem, u svrhu očuvanja stabilnosti komunističke Jugoslavije, nakon smrti Josipa Broza Tita preventivno je likvidirano nekoliko hrvatskih emigranata: Stanko Nižić 24. kolovoza u Zürichu, Antun Kostić 9. listopada 1981. u Münchenu, Mate Kolić 19. listopada 1981. u Parizu, Đuro Zagajski 27. ožujka 1983. u Münchenu.
Posljednji atentati u tom nizu bili su, među ostalim, na Stjepana Đurekovića koji je likvidiran 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu kod Münchena te na Luku Kraljevića 3. prosinca 1983. u Augsburgu koji je atentat preživo ali je ostao doživotno slijep, i na kraju na Nikolu Štedula 20. listopada 1988. u Kirckaldiju kod Edinburga u Škotskoj, koji je također preživio cijeli rafal u njega ispaljen.
„OFANZIVNE AKCIJE“ I „SPECIJALNI ZADACI“
U svrhu većeg nadzora i koordinacije rada raznih jugoslavenskih tajnih službi, Tito je početkom 70-tih godina prošloga stoljeća inicirao osnivanje Službe Predsjedništva SFRJ za pitanja državne bezbednosti. Prijedlog je formaliziran 19. travnja 1972.
Nakon promjene Ustava SFRJ, Predsjedništvo SFRJ je 8. lipnja 1974. osnovalo novo tijelo za nadzor i koordinaciju rada tajnih službi – Savjet za državnu bezbjednost, a koje je u proljeće 1975. promijenilo ime u – Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Taj je Savjet, kako će se pokazati, bio zadužen za odobravanje „ofanzivnih akcija“ i „specijalnih zadataka“ u inozemstvu.
U presudi Višega pokrajinskog suda u Münchenu protiv Krunoslava Pratesa koji je 10. veljače 2009. pravomoćno osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, crno na bijelo piše:
„Od početka 80-ih godina Savjeti za zaštitu ustavnog poretka bili su poveznica prema najvišem političkom rukovodstvu sigurnosnog aparata (…) Likvidacije protivnika režima u inozemstvu, koji su dovodili u pitanje legitimnost države ili partije u Jugoslaviji, neki su nositelji političkog odlučivanja još početkom 80-tih godina svakako smatrali ‘legitimnim sredstvom’ za očuvanje vlasti (…) Do svoje smrti, Tito je sam izdavao te odgovarajuće naloge“.
Kao što je poznato, sedam godina kasnije, 3. kololoza 2016., također na kazne doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića osuđeni su posljednji šefovi jugoslavenske Udbe, republičke – u Zagrebu Josip Perković i savezne – u Beogradu Zdravko Mustač.
Naime, prijespomenuto Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu saznalo je da su se ubojstva i otmice hrvatskih političkih iseljenika, kao i diverzije na njihovu imovinu, u žargonu jugoslavenskih tajnih službi nazivale „ofenzivnim akcijama“ i „specijalnim zadacima“, kao i da je postupak donošenja odluke o „specijalnim zadacima“ u praksi bio detaljno razrađen.
Prve konkretne činjenice o tome iznio je još 1993. Ivan Lasić – Gorankić, načelnik II. uprave SDB-a SSUP-a SFRJ, i to kao svjedok u istražnom postupku o ubojstvu Brune Bušića pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu:
„Bio sam prisutan kad je podsekretar (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova ) Srđan Andrejević objašnjavao novom saveznom sekretaru (ministru) Dobroslavu Čulafiću proceduru likvidacija emigranata: ‘To je u vašoj nadležnosti, isključivo sekretar ima pravo i ovlašten je da u takvim akcijama daje i odobrenje, ali tu ima određena procedura. Vjerojatno je vama to drug Stane Dolanc (Čulafićev prethodnik na čelu SSUP-a) objasnio. I on je imao takva ovlaštenja kakva je imao i Franjo Herljević (Dolančev prethodnik). Međutim, vi morate pribaviti suglasnost za takve stvari od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, kojem vi morate, nakon konzultacije s republičkim sekretarima, predložiti na koga želite uputiti te akcije, i tek nakon toga, kad vi dobijete odobrenja, onda smijete i možete uključiti mene ili bilo koga drugog koga vi i republički sekretar dotične Službe smatrate za kvalificirana, za pogodnoga za takve stvari“.
Kako u republičkom tako i u saveznom Savjetu za zaštitu ustavnog poretka po dužnosti su bili izvršni sekretari za unutarnju politiku CK SKH odnosno CK SKJ te ministri (sekretari) unutarnjih poslova i obrane, a pored toga u saveznom savjetu bio je i ministar vanjskih poslova. A svi ti ministri kako republički tako i savezni po dužnosti su bili članovi CK SKH odnosno CK SKJ. Stoga se nameće logičan i jasan zaključak da su iza svih atentata na hrvatske političke emigrante stajala vodstva republičke i savezne Partije.
Božo Vukusic
crodex.net