Zagreb, 2025. – I dok se Hrvatska svakodnevno bori s inflacijom, iseljavanjem i urušavanjem institucija, naši “istraživački novinari” imaju važnijeg posla – kopati po mrvama povijesti i iz njih stvarati “ekskluzive” koje nemaju veze s činjenicama, logikom ni vremenom u kojem su se navodno dogodile.
Najnovija “medijska bomba”, objavljena jučer na Telegramu, tvrdi da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 1991. godine tražio od Albanije da napadne Srbiju, nudeći im hrvatsku pomoć u oružju. Kao izvor? Albanski diplomat koji se svega “prisjetio” – 34 godine kasnije. Prikladno, taman na vrijeme da se pokrene još jedan val relativizacije hrvatske borbe za nezavisnost, sada već tradicionalno pred godišnjice ključnih datuma iz Domovinskog rata.
No, postoji jedan mali problem. Hrvatska tada – nije imala oružja. Doslovno. Niti za sebe, a kamoli za druge.
Oružje? Koje oružje?
Godina je 1991. Hrvatska se tek formira, razoružana od strane JNA, međunarodno izolirana i zahvaljujući Budimiru Lončaru embargom na uvoz oružja. Gradovi su gorjeli, sela bila okupirana, a hrvatski branitelji u Pakracu, gdje se vodila jedna od prvih bitaka rata, do studenog nisu imali nijedan tenk. Protuzračne obrane nije bilo, MIG-ovi su nekažnjeno šarali nebom, a jedan improvizirani oklopnjak bio je “oklopna sila”.
Dakle, ne govorimo o državnoj vojsci s viškovima opreme. Govorimo o narodu koji je krvavo kupovao slobodu s kalašnjikovima iz podruma i improviziranim minobacačima. I sad bi taj isti Tuđman nudio oružje – nekome drugome?
Ima li kraja konstrukcijama?
Zapravo, možda je i tražio pomoć. Možda je, očajan i svjestan razmjera agresije, pokušao uključiti i druge u otpor velikosrpskoj mašineriji. Ali nuditi ono čega nemaš? To nije politika – to je fikcija.
Ali ni to nije poanta. Ovdje nije riječ o Tuđmanu. Riječ je o dubokom, trajnom i sustavnom neprihvaćanju hrvatske države. Za mnoge medijske i političke strukture, pogotovo one koje su duboko infiltrirane u obrazovne, kulturne i pravosudne sfere, Tuđman nije problem zato što je bio autoritaran – nego zato što je stvorio Hrvatsku.
Da je kojim slučajem Hrvatsku te ’91. vodio i netko drugi – pa čak i Račan – došlo bi do rata. Jer sukob nije pokrenuo Tuđman, već ideja da Hrvati mogu odlučivati sami o sebi, a to je nekima uvijek bio i ostao trn u oku.
Zašto braniti Tuđmana?
Franjo Tuđman nije bio svetac. Bio je tvrd, često grub, autoritaran u vođenju države i netaktičan u retorici. Ali ono što jest – bio je vođa u presudnom trenutku, koji nije pobjegao, koji nije oklijevao, i koji je – usprkos svemu – izveo Hrvatsku na kartu svijeta.
Zato ga treba braniti. Ne zbog njega samog, nego zbog istine. Zbog Hrvatske. Zbog svih onih koji su s krunicama oko vrata i puškama iz šverca branili domove dok su se današnji “ekskluzivni izvori” grijali po europskim salonima ili čekali da vide tko će pobijediti – pa da znaju kome se prikloniti.
Povijest se ne piše u redakcijama s klimatizacijom, već u rovovima. A tamo 1991. nije bilo oružja za dijeliti – bilo ga je jedva za preživjeti.
crodex.net
