Rijetke su pjesme koje obilježe cijelo djetinjstvo jednog naroda, a još rjeđe priče koje otkriju zašto nas neke od njih bole cijeli život.
Povodom 94. obljetnice rođenja svoga oca, skladatelja Branko Mihaljević, Mario Mihaljević donio je intimno, potresno i univerzalno svjedočanstvo o nastanku pjesme Zeko i potočić – i o osobnoj tragediji pretočenoj u umjetnost koja je rasplakala generacije.
Ovo nije samo priča o jednom ocu. Ovo je priča o svima nama.
”Da je napisao samo Golubove, samo Pjevat će Slavonija, samo Moj Osijek bilo bi dovoljno.
Ali, on je napisao najtužniju pjesmu svih naših djetinstava, pjesmu “Zeko i potočić” zbog koje su isplakani ne potočići nego oceani suza.
Nikada nitko nije otkrio tajnu tolike tuge te pjesme i tajnu emocija koje ona izaziva. Gotovo kod svih. A posebno kod djece.
I jedna činjenica koja se zanemaruje a meni je fascinantna.
On je Zeku napisao nakon proživljenih samo 23 (slovima dvadeset i tri) godine života.
Kako?
Kada danas analiziram, siguran sam da je uspio ono što uspijevaju samo najveći umjetnici.
Tužnu priču svoga dotadašnjeg života, svu tugu nakupljenu zbog prvo gubitka oca za koga nije znao je li živ ili mrtav i to kada je imao 14 godina, prisustvo na sudu kada mu je majka po prijekom postupku zbog prelaska granice osuđena na smrt kada je imao samo 16 godina, izbacivanje iz stana u Zagrebu prije navršene 17. i prisilno preseljene u baranjsku pustaru Brod s 18, sve je to uspio pretvoriti u umjetničko djelo.
Uffff….
Sasvim dobar početak Netflixovog hita.
Ali i inspiracija za mladića koji svoju tugu zbog gubitaka za koje apsolutno nije kriv pretače umjesto u osvetu u stihove i note, mimikrira se u zeku i kroz njegov gubitak potočića priča nam o svojim vlastitim gubicima.
Da, Zeko je autobiografska priča koju je umjetnik s puno snage uspio prenijeti svima nama.
Ovo je gotovo Biblijska priča, kao što je Krist iskupio sve naše grijehe na križu, tako je moj otac isplakao sve naše tuge zbog svih naših gubitaka.
Grob svoga tate nije nikada pohodio a za grob majke nije ni saznao gdje je.
Država Hrvatska mu se odužila tako što mu je isplatila 11.000 kuna kao odštetu za oduzeti peterosobni stan u Petrinjskoj ulici u Zagrebu i 500 kvadratnih metara građevinskog zemljišta u Ravnicama u Zagrebu.
Kada je umro, ni Predsjednik države ni Vlade nisu poslali brzojav sućuti. Pozdrav Mesiću i Sanaderu ma gdje bili.
Ja znam da sam svima sve oprostio, za oca nisam siguran, nije mi uspio reći, a za Zeku sam siguran da nije.
Da, i nije ovo priča o mome ocu, ovo je priča o svima nama.
Zekama kojima kradu ono najdraže.
Pa ti ne plači.”
Izvor: Mario Mihaljević
