Brzezinski je još 1997. u knjizi “Velika šahovska ploča” objasnio glavne američke strateške interese na ogromnom području od Lisabona na zapadu do Vladivostoka i kineske granice na istoku.
Promatrajući rusku invaziju na Ukrajinu, puno Hrvata je prihvatilo tvrdnje službene moskovske propagande o tome kako je riječ o obrani od američke agresije na tzv. “ruski svijet” u koji Ukrajina, navodno, mora pripadati.
Iza ove vrlo pojednostavljene slike političke stvarnosti krije se složena računica službenog Washingtona koju je jasno i otvoreno iznio utjecajni američki strateg, pokojni Zbignew Brzezinski.
“Dovoljan je samo usputni pogled na zemljovid ogromne euroazijske kopnene mase da bi se shvatilo koliko je za Ameriku važan europski mostobran… Očuvanje ovog mostobrana i njegova uloga kao odskočne daske za širenje demokracije je izravno relevantna za američku sigurnost, jer Europa služi za progresivno širenje demokracije u Aziju.”
Ovim riječima je Brzezinski još 1997. u knjizi “Velika šahovska ploča” objasnio glavne američke strateške interese na ogromnom području od Lisabona na zapadu do Vladivostoka i kineske granice na istoku.
Moguća prepreka ostvarenju ovih američkih ambicija su interesi mnogih europskih država koje su sklone Rusiju gledati kao važnog i korisnog partnera i koje nevoljko slušaju Ameriku, piše Tihomir Rajčić za Slobodnu Dalmaciju.
Nepovjerljivi Europljani
Koliko je to istina, svjedoče riječi kojima je jedan njemački vanjskopolitički stručnjak prošle godine prokomentirao trenutno vanjskopolitičko držanje Amerike.
“Vratili smo se u doba trans-atlantskih odnosa kada je Amerika diktirala sve”.
Iza ovog nepovjerenja prema američkom utjecaju krije se vizija velike Europe kakva je potrebna Americi.
“Zahvaljujući drevnom vjerskom nasljeđu, proizišlom iz katoličanstva, velika i ujedinjena Europa bi mogla imati privlačnu snagu za države na istoku Ukrajinu, Bjelorusiju i Rusiju, povezujući suradnju s demokratskim principima. Takva Europa mogla bi postati ključni oslonac azijske političko-sigurnosne strukture koju bi sponzorirala Amerika.”
Ovakvu snažnu i ujedinjenu Europu, planirao je Brzezinski, trebala bi stvoriti Amerika koja bi trebala zaštititi i bivše sovjetske republike orijentirane prema zapadu. Pri tome Amerika mora izbjeći dojam da se izravno miješa u europske poslove. To je posebno opasno u kontekstu tihog saveza Francuske i Njemačke s Rusijom, kojim ove države žele suzbiti premoćni američki utjecaj u Europi. U čitavoj stvari glavni problem je što Europljani ne žele biti mlađi saveznik Amerike što je, po svemu sudeći, neizbježno.
Naime, u realnoj ravnoteži globalnih snaga Amerika je, zbog jakog utjecaja na Bliskom istoku, koji joj je izvor relativno jeftine energije, do sada mogla gospodarski rasti i gomilati vojno-političku moć.
Gledano iz današnje perspektive, ove riječi otvaraju pitanje može li Europa, koja se suočava s rastućom inflacijom, energetskom krizom i mogućim socijalnim buntom, zaista biti strateški saveznik Amerike. Ili je realističnije Europljane gledati kao mlađe partnere koje američki predsjednik Joe Biden i njegovi ljudi stalno moraju uvjeravati da se nastave odupirati Putinu i pomagati Ukrajini.
Odgovor na to pitanje donose odluke nakon Bidenovih sastanaka s američkim obavještajcima u ljeto i jesen 2021. Iz tih odluka se vidi da je Bijela kuća, pripremajući se oduprijeti Putinovoj agresiji na Ukrajinu, ključnim smatrala održati i ojačati jedinstvo NATO-a. To znači da su, u sadašnjoj situaciji, europski saveznici ključni za američki projekt osnaživanja i naoružavanje Ukrajine i da su važan saveznik, a ne tek mlađi partner.
Uz sve ovo, za razumijevanje američki strateških ambicija ključno je razumjeti vrlo bolni pad Rusije iza 1991.
Bolni pad Rusije
Naime, nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., Moskva više nije bila središte ogromnog euroazijskog carstva nego država čije su se granice vratile na granice s početka 17. stoljeća u doba kada su njezini stoljetni protivnici Poljaci bili osvojili Moskvu i zapalili Kremlj.
Da stvar bude gora, samostalnost Ukrajine je u pitanje dovela ključnu ideološku sastavnicu ruskog nacionalizma, panslavizam, čiji se utjecaj u 19. i 20. stoljeću osjećao od Jadrana do Vladivostoka.
Stvaranje samostalne Ukrajine za Moskvu je značilo i gubitak ukrajinskog crnog tla koje je već stoljećima žitnica Europe, ali svijeta, ali i gubitak prevlasti na Crnom moru, koje je od 18. stoljeća bilo ključan element vojne snage i prestiža Rusije.
U ovakvoj situaciji političke elite u Moskvi su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća posegnule za idejom “zrelog strateškog partnerstva” s Amerikom, odnosno zajedničke globalne dominacije. No, uskoro je u političkoj momčadi tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina prevladalo uvjerenje da treba obnoviti utjecaj Rusije na negdašnjem sovjetsko-ruskom imperijalnom prostoru, ali i stvarati političke saveze s ovdašnjim državama koje su spremne oduprijeti se utjecaju Amerikanaca.
Iako je Amerika onda bila na vrhuncu moći i globalnog prestiža i iako je Rusija bila vrlo slaba, moskovska elita se nije mogla odreći negdašnjeg prestiža svoje zemlje. Stoga je prešutno računala na to da će Europa i Amerika poštovati rusku interesnu zonu na području bivšeg Sovjetskog Saveza. No, kada su Amerika i Europa počele podupirati potpunu samostalnost bivših sovjetskih satelita na području između Baltika i Crnog mora, službena Moskva osjetila se napadnutom.
U takvoj situaciji ne treba čuditi što je jedan ruski politički analitičar napisao da Amerika teži “reorganizirati međudržavne odnose na području čitave Euroazije…podupiranjem relativno malih nacionalnih država kroz njihovo približavanje NATO-u i Europi“.
Dakle NATO i Europa su, iz perspektive službene Moskve, bili agresori jer širenjem svoga utjecaja na istok uništavaju stoljetno nasljeđe ruskog carizma i Sovjetskog Saveza. Time se, smatralo se u Moskvi, Rusiju željelo pretvoriti u drugorazrednu državu koja više neće biti globalna velesila. Još su opasnijima smatrane euroazijske ambicije Amerike koja svoj utjecaj želi proširiti na području Crnog mora, preko nezavisnih država srednje Azije do granice s Kinom te do Indijskog oceana i Crvenog mora.
Gledano u kontekstu današnjeg ruskog plinskog rata protiv Europe, posebno je ključno područje Kavkaza, na kojem je Amerika sponzorirala izgradnju naftne i plinske mreže iz Azerbajdžana, preko Gruzije i Turske do Europe. Zato je službena Moskva već od početka ovog stoljeća smatrala da je važno stvoriti ruski plinski i naftni monopol u Europi, koju bi tako mogla ucjenjivati i nametati joj svoju volju.
Ipak, ove ruske ambicije su se pokazale kao samozavaravanje.
Rusko samozavaravanje
Danas je vrlo aktualno zapažanje Zbignewa Brzezinskog da su Rusi u političkom smislu skloni samozavaravanju jer je njihova zemlja vrlo slabo naseljena i nedovoljno razvijena.
Kad se danas gleda politička stvarnost, vrlo zanimljivo izgleda upozorenje Brzezinskog da je, u strateškom smislu, za Ameriku najopasnija koalicija Kine, Rusije i Irana, koje ujedinjuje odbojnost prema američkom utjecaju u Aziji.
Ipak, kinesko-iranska strateška karta kojom je ruski predsjednik Vladimir Putin pokušao suzbiti učinak zapadnih sankcija vjerojatno neće biti dovoljna.
Naime, prema podacima Svjetske banke, Rusija je s BDP-om od 1,8 bilijuna dolara (1,8 s dvanaest nula) daleko iza Amerike koja ima BDP od 20,1 bilijun dolara i Europe s BDP-om od 17,1 bilijun dolara.
Ovo je posebno važno u kontekstu vrlo učinkovitog ukrajinskog otpora ruskoj invaziji koji Amerika i Europa mogu bez problema poduprijeti stotinama milijardi dolara, što znači da će ruski predsjednik Vladimir Putin, na duge staze, vrlo teško zaustaviti širenje američko-europskog utjecaja u Aziju.
Amerika i Europa u Aziji
Zato valja računati na to da će Amerika u budućnosti nastupati kao jamac stabilnosti i oživljavanja Zapada, ali i kao pomiritelj Istoka, na kojem će promovirati demokraciju i ostale zapadne vrijednosti. Ostvarenje ove vizije velikim dijelom ovisi o Ukrajincima koji bi vojnom pobjedom i oslobođenjem svoje zemlje od Rusije potvrdili vitalnost i snagu prozapadne vizije budućnosti euroazijskog svijeta.
Koliko bi to moglo biti istina, svjedoči vanjskopolitički analitičar Financial Timesa Gideon Rachman, koji smatra da će ukrajinskom pobjedom prestati strah od ruske vojne invazije u Europu, dok će Kina morati razmisliti o svome prijateljstvu sa Rusijom. Istovremeno, smatra Rachman, svi poštovatelji političke genijalnosti ruskog predsjednika Vladimira Putina ispast će glupi.
Očito, eventualna ukrajinska pobjeda bi odjekivala od Pekinga do Washingtona i Bruxellesa i ojačali bi američki strateški utjecaj na čitavom euroazijskom području.
Zbignew Brzezinski, legendarni američki strateg Zbignew Brzezinski bio je utjecajni američki znanstvenik za međunarodne odnose i strateški mislilac. Rodio se u Varšavi 1928., a umro je u mjestu Falls Church nedaleko od Washingtona 2017. Bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji američkog predsjednika Jimmya Cartera, koji je imao ključnu ulogu u pregovorima oko američko-sovjetskog nuklearnog sporazuma Salt II. Prije toga je, tijekom 1960-ih, bio vanjsko-politički savjetnik predsjednika Johna F. Kennedya i Lyndona B. Johnsona. Zbog činjenice da mu je obitelj napustila staru domovinu u strahu od sovjetskog komunizma, Brezezinski je čitavog života gajio izuzetnu odbojnost prema komunizmu. Osim sovjetskog komunizma, Brzezinski je u svojim mnogobrojnim knjigama analizirao i utjecaj moderne tehnologije na politički i društveni sustav postindustrijskog doba, te mjesto Amerike u globaliziranom svijetu. Njegova posljednja knjiga "Strateška vizija. Amerika i kriza globalne moći" iz 2012., koja još uvijek nije prevedena na hrvatski, donosi vrlo zanimljiva predviđanja o razvoju globalnog svijeta oko 2025., koja su se dijelom ostvarila.
Ukrajina i Bidenovi ciljevi Današnju inačicu američkih strateških ciljeva nedavno je otkrio prestižni američki dnevnik Washington Post u opširnoj analizi vanjske politike predsjednika Joea Bidena, koju provodi njegov povjerljivi ministar vanjskih poslova Antony Blinken. Njih dvojica se, kako piše Washington Post, suočavaju s pokušajem Kine i Rusije da potkopaju međunarodni poredak i prevlast Amerike u takvom poretku. Zato su Biden i Blinken zakulisnim diplomatskim nagovaranjem krenuli u oživljavanje starih američkih savezništava, pri čemu je ključno bilo ublažiti sumnjičavost Europljana prema Americi. Sve u svemu, nastavlja se američka strateška priča koja se sastoji od kombinacije demokratskog idealizma i pragmatičnih strateških interesa Amerike, u kojima je Europa odskočna daska za širenje zapadnog utjecaja u Euroaziji, ali i "pripetavanje" s Kinom. Kako sada stoje stvari, Bidenova administracija uspjela je spriječiti Putinov pokušaj da energetskom ucjenom i političkom podjelom prepadne i podijeli Europljane i na brzinu pokori Ukrajinu. Također, ako ćemo vjerovati obavještajnim podacima koje je nedavno objavio New York Times, američki generali i obavještajci imali su važnu ulogu u vrlo uspješnoj jesenskoj ukrajinskoj ofenzivi na sjeveroistoku Ukrajine. Stoga je vrlo vjerojatno da će ova ukrajinsko-američka vojna suradnja, kojoj se priključila i Velika Britanija, pospješiti poraz Rusije i širenje američko-europskog utjecaja na istoku
