U selu Muštanica, smještenom između Briševa i Stare Rijeke u blizini Prijedora, 24. i 25. srpnja 1992. godine dogodio se jedan od najstrašnijih i najokrutnijih masakra nad Hrvatima tijekom rata u BiH. U samo jednoj noći, pripadnici srpskih vojnih postrojbi brutalno su ubili devet članova obitelji Matanović, među kojima su bila i trojica maloljetnika te jedan mladić koji je tek navršio 18 godina.
Donosimo potresno svjedočanstvo Ane Matanović koja je izgubila sina Predraga:
“Fabu su nedaleko od kuće presreli srpski vojnici rekli mu da ide kući i da kaže ostalima u Muštanici da ne idu nikuda od kuće ili će svi nastradati.
Svi su poslušali i otišli u podrum babe Mande Rusovce, Fabo je nakratko izašao, kad se vratio rekao mi je; snajka ajde otključaj kuću da ti ne bace bombu. Kad sam izašla vani i krenula svojoj kući metci su frcali sa svih strana,vojska je nadirala sa svih strana a pogotovu sa Žunića njiva od Ive Marijana ulazili su u Mać in palčuk, ja sam utrčala u kuću i legla na pod metci su ce čuli kako tuču po krovu ,ugledala sam svoga Predraga koji je izašao iz podruma i pošao za mnom, rekla sam mu da legne, raniće te, on je meni rekao mama ustaj gotovi smo .Vojnici su bili za njim i psovali mu majku ustašku i Tuđmana.
Poslije su sve muškarce odveli iza kuće imali su ruke podignute iznad glave vidla sam sina kad se okrenuo kao hoće nešto da mi kaže,nisam ni znala da jeto bi taj trenutak kad sam ga zadnji put vidjela živog. Kuće su pretresali sve redom a jedan Miro visoki bradati je tukao Anića (ženu), ja sam poslije uspjela proviriti malo iza kuće da vidim ima li naši muški,vidjela sam kako ih tuku samo neznam da li sa komadima ograde ili sa kundacima puške, samo su ostavili maloga Velimira sažalio se neki četnik jer je imao sina njegovi godina (12) tako je samo Velo preživio.
Kada sam opet provirila iza kuće nisam vidjela naše muške nema ih ni živi ni mrtvi. Noć je prošla u strahu i neizvjesnosti, jedino što smo osjećali to je strah, nesigurnost i briga za naše muške jer nismo znali što je sa njima. Osvanula je subota 25.7.1992 mi ne znamo gdje su naši, pada dogovor da Ivanka Jure Marijana ide u Sanski Most da vidi da nisu dolje u logoru. Loše vijesti i još veća briga nema ih ni u Sanskom Mostu. 26.7.1992 nedjelja, jutro dolazi Marijan Begić (Cujin) i Drago Rusov a Marijan veli Ane eno tvoga Predraga zaklanog u Jurinom potoku,odmah sam ustala i krenula prema Ničinom palčuku gdje protiče Jurin potok, prvo sam ugledala malog batu (Zorana Matanovića) kojemu se odmah vidjelo da je kosa odrezana zajedno sa kožom (skalpiran). Do njega je bio moj sin Predrag na njemu na prvi pogled je izgledalo kao da spava zatvorenen oči rumeno lice, kada sam ga počela okretati vidjela sam pun o ubodni rana naneseni nožom, bubrezi izbodeni, pluća rasporena okrenula sam sina na drugu stranu glava mu je padala mislim da je i otraga sav bio izboden ali se nije puno vidjelo zbog krvi u kojoj je ležao.
Do mog sina Predraga je bio sklupčan Fabo (Fabijan Matanović) poznala sam ga samo po košulji bio je ne prepoznatljiv kičma mu je bila polomljena na dva-tri mjesta, sav je bio rasporen a vlastite spolne organe su mu stavili u usta. Malo dalje na bazenu koji je inače bio ribnjak (Mandin) ugledala sam nekoga u kožnoj jakni nema glave zgurit samo pete (stopala) vire ja prošla oko njega prepoznam Zdravka Matanovića (ćotijnog). Vidjelo se odma da je zatučen nekim daskama koje su bile u neposrednoj blizini i krvave. Malo dalje našla sam mlade momke Johana i Gorana koji leže pokraj Jurinog potoka a glave su im visile iznad potoka. Poslije je došla i majka od Zdravka Matanovića ali nije mogla i nije bila spremna tada da vidi svoga sina izmasakriranog. Ja sam odnijela neku plahtu i deku te pokrila svoga Predraga da ga ne napadaju muhe.
Moram naglasiti da su svi ubijeni hladnim oružjem: noževima, palicama, letvama, daskama i kolčevima.
Ponedjeljak 27.7.1992 spremamo se da sahranimo naše Matanoviće na Grošića groblju u Staroj Rijeci. Muštanicom se počeo širiti nepodnošljiv smrad jer tijela mučenika Matanovića počela su se raspadati. Ružica Matanović je donijela obične plastične vreće te su počeli kupiti posmrtne ostatke raspadajućih tijela. Ljudi su morali vezati krpe preko lica jer nisu imali maske, mnogi su i povraćali. Tijela su kupili Anđelko Vidaković (Adil), Marijan Begić i Zvonko Galešić. Tome teškom i mučnom prizoru pomagali su i ostali preživjeli mještani: Luca, Kata, Ana(Anić) sve tri Matanović, Mara Atlija (Cara), Donovan Atlija i Danijela Bjelanović. Posmrtne ostatke su prevezli do Grošić groblja na traktoru Tomo Vinković Vilim Šolaja a zaprežnim kolima je upravljao Zdravko Došen(Beko).
Grobnicu su iskopali: Ante i Anđelko Galešić te Joso i Tomo Šolaja. Za sanduke nisu imali vremena nego su grobnicu obložili daskama sa strane i odozgo, daske je poklonio Ivica Sedić. Za vrijeme sahrane na cesti stajala su tri srpska policajca Novica Mršić i dva Gorana Došenovića, ljudima nisu dali ni da plaču na sahrani. Mi smo još neko vrijeme spavali u Muštanici a srbi su odvozili sve što su htjeli i zastrašivali nas, tako da smo svi poslije preselili u Ljubiju, Prijedor ili Sanski Most, čekali smo papire kako bi izašli u Hrvatsku.
Ja sam sa svojim mužem Pejom (Terenac) koji se za vrijeme masakra zatekao u Prijedoru izašla krajem 11.mjeseca 1992. u Hrvatsku. Prije toga smo morali platiti sve račune na usluge koje nismo ni imali ni koristili (odvoz smeća, telefon, vodu i sl.) Nak on 5 god. (1997) je napravita ekshumacija i izvršena identifikacija tijela Matanovića koji su napokon dostojanstveno pokopani.”
Ana Matanović (Terenčeva)
crodex.net
