Poznata hrvatska redateljica Biljana Čakić napisala je potresan post o tome kako na natječajima ne može dobiti novac za svoje filmove. Riječ je o redateljici koja je snimila zapažene filmove o Domovinskim ratom.
“Nisam odoljela komentirati moj umjetnički svijet. Vrijeme je da napišem ovaj post samoj sebi. I možda nekom slučajnom čitatelju koji voli moje filmove.
Dakle, o meni kruže priče zbog kojih više ne mogu dobiti novac na natječajima za film. Ne idem na sastankeDhfrr..a jer do nedavni prijatelji i suradnici ne smiju biti viđeni u razgovoru sa mnom. Kad se pojavim, razbježe se kao žohari. Pa se ne pojavljujem kako ne bi sebe i njih dovela u glupu situaciju. Prošli producent, fin čovjek, rekao mi je kako na druženjima filmaša, po birtijama, pričaju o meni ogavne i degutantne stvari. Njemu svaki put neugodno.
Pa se sjetim da sam ja jedna od prvih međunarodno uspješnih žena, hrvatske kinematografije. Uostalom, prva sam dokumentaristica, dobitnica Nazorove nagrade te druga žena koja je u hr. u 50 godina snimila igrani film. Razlog za te birtijaške priče je scenarij o seksualnom nasilju među maloljetnicima. Isti ti selektori i kritičari, koji silno seru o meni, dižu Tarantina u nebesa. A ja sam, po njima, poremećena jer se iskreno bavim tom temom. Selektori, inspirirani mojim scenarijem, snimili su svoju verziju te priče.
Žoharsko ponašanje, na razini djece u vrtiću, ni dan danas nisam otkrila razlog. Nitko mi ne želi reći za što sam osuđena.
Nisam baš toliko glupa da ne bi mogla plivati s njima. Ne treba tu neka naročita inteligencija. Prikrpiš se nekoj političkoj opciji, pristaneš na neki seks, dozvoliš nekim ljudima da ti malo prekroje scenarije, ubaciš koga oni hoće, izbaciš koga neće, zaposliš njihove, daš im proviziju.. oblačiš se prihvatljivo fahu, znaš s kim se družiš, zatajiš rat i obitelj, praviš se da si nešto bolje, ..I tu dolazimo do naslova ovog posta – IZDAJA
Vremena su bila takva. Za taj luksuz prihvaćenosti, morala bi izdati samu sebe. U mom, poprilično frajerskom životu, to nije opcija. Ionako, oni najtalentiraniji medu nama, ne sudjeluju u tim igricama. Bave se svojim problemima i pokušavaju nešto stvoriti. I prolaze ovo što prolazim ja. Za takvu situaciju najveći dio je moja odgovornost. U zadnjih desetak godina to je i svjestan izbor. Da se ne bi igrala žrtve.
Tko radi taj i griješi… kaže mudra, narodna. Svašta sam ja griješila. I ispravljala… Bogme sam brljala… A i dobroga sam napravila. I lijepoga. Naučila sebe i druge. S obzirom na kapacitete mogla sam i bolje. Ali nešto što nisam nikada napravila – nisam prekršila vlastitu etiku. Ono, u konačnici, ponosna sam na sebe. I svoje izbore.
Zanima me, da li ću se na kraju života kajati što nisam uspjela raditi filmove koliko sam željela. Hoće li mi biti žao što sam osta neprilagođenaena, kako me naziva Rada Borić, pred kolegama, dok predstavlja zagrebačku kulturu na Brijunima. Jesam li napravila prave izbore? Koliko sam dala ovom svijetu? Da li sam mogla učiniti više? Hoću li uspjeti iz ovog izaći bez zamjeranja sebi i drugima? Da budem iskrena, ni ne da mi se biti nešto poznata. Bila sam, vidjela i umorila se od licemjerizma .
Obećala sam sebi… kako god bude, iz toga neću izaći ogorčena, neću se razboljeti i umrijeti kao Mira Furlan. I mnogi drugi koji su uništeni zato što su nosili neku ljepotu ili talent.
Neću izdati to tko sam, tko su mi preci, odakle potičem. Nije to lako. Društvena izolacija je gadna stvar. Pa im j…. sve po spisku
I vratit ću im dođe vrijeme za to. Jer ti ljudi imaju ime. Okreće se taj kotač života. Jednom si gore, …pa na dnu.. pa… Oni predstavljaju duh ovog naroda. Moš mislit! Za sada sam ljuta
Sutra ću biti kreativna. I neću gubiti energiju i vrijeme na gluposti. Jer to je i cilj takvih žohara ( bez uvrede bubama), ističe Biljana Čakić.
Biljana Čakić-Veselič (Vinkovci, 1967.), hrvatska novinarka i autorica dokumentarnih filmova. Od početka svoje profesionalne karijere bavi temama vezanim uz hrvatski obrambeno-oslobodilački rat.Osobna obiteljska tragedija – brat nestao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991., potakla ju je u dokumentiranje Domovinskog rata. Pomažući svojoj obitelji u potrazi za nestalim bratom uključila se je u proces ekshumacije i identifikacije nestalih branitelja i civila. Njezin osobni dokumentarac Dečko kojem se žurilo spada među najbolje hrvatske dokumentarce s početka tisućljeća.
